HBK forum
Pravilnik FAQ FAQ Pretražnik Pretražnik Članstvo Članstvo Profil Profil Privatne poruke Privatne poruke Registracija Registracija Login Login
Sada je: sri 22 stu 2017, 20:13. Pogledaj neodgovorene postove
Nositi svoj križ
Započni novu temuOdgovori na temu
Prethodna tema Sljedeća tema
Autor Poruka
sike




Spol: muško
Postovi: 3435
Lokacija: Sušak-Trsat
PostanoPostano: čet 15 ruj 2005, 20:52
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Veliki su oni ljudi koji priznaju da im je križ pretežak i trebaju potrebu drugih..To znači koračati za Isusom:pasti i onda odlučiti se ustati,pa makar uz pomoć Šimuna i Veronike..
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web stranice [Vrh]
Srki




Spol: muško
Postovi: 1384
Lokacija: Rijeka-Trsat
PostanoPostano: sub 17 ruj 2005, 20:49
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Svakako to stoji. Iako mi treba primjer da bih shvatio.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mail [Vrh]
sike




Spol: muško
Postovi: 3435
Lokacija: Sušak-Trsat
PostanoPostano: sub 17 ruj 2005, 21:22
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Srki,imaš primjer u samom sebi..
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web stranice [Vrh]
Zita




Spol: žensko
Postovi: 512
PostanoPostano: pon 03 lis 2005, 21:08
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

MANJI KRIŽ

Čovjek je, noseći svoj križ, hodao između ljudi koji su nosili svoje križeve.
Svi ljudi išli su u svom hodu prema raju. Križevi su bili različiti, ali svi su bili
veoma teški, nezgrapni, veliki, dugački. Čovjek je odlučio skratiti svoj križ
i u tome je uspio. Od tada mu je život bio lakši, manje se mučio u hodu i
brže je išao.
I tako su najzad svi došli pred vrata raja. Pred samim vratima raja čekalo
ih je iznenađenje: duboka provalija. Tada su ljudi polagali svoje križeve
preko provalije tako da bi ih oslonili na jednu i drugu liticu provalije, i potom
su, prelazeći svaki preko svoga križa, ulazili u raj.
Ali križ onoga čovjeka bio je - prekratak.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Natty




Spol: žensko
Postovi: 1001
Lokacija: Rijeka
PostanoPostano: uto 04 lis 2005, 10:21
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Heh, ja jedva izlazim na kraj sama sa sobom, tak da sam najočitiji primjer kako je čovjek sam sebi križ... Shocked

Ipak znam da me taj križ iz dana u dan čini boljom osobom, a Veronike i Šimuni dolaze na razne načine kroz razne ljude, neke prepoznamo odmah, neke tek kasnije dođu napamet koliko su pomogle...

A Zita ova tvoja pričica je mrak Wink

Bog je milosrdan, spor na srdžbu i pun dobrote.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mail [Vrh]
Dara




Spol: žensko
Postovi: 490
Lokacija: RIJEKA
PostanoPostano: uto 04 lis 2005, 13:14
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

nebojmo se ponjeti sav teret naseg kriza jer uvijek cemo imati simune cirence koji ce nam pomagati ga nositi....Gospodin zna da smo hrabri i On jke snama
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mail [Vrh]
Daniel




Spol: muško
Postovi: 927
Lokacija: Rijeka
PostanoPostano: ned 13 stu 2005, 19:29
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Malo sam ovih dana čitao u Evanđelju odlomak o križnom putu, zanimljivo je to što sam uvidio da su cijelo vrijeme uz Isusa Marija, Ivan i Marija Magdalena. Kada umire na križu oni su tu. Bog nas nikada ne ostavlja same pa ni onda kada smo u agoniji. Iako su Isusa ostavili skoro svi, pa i njegovi apostoli, ovo troje je do smrti bilo uz njega. Tko je s Bogom nije sam.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mail [Vrh]
smješko




Spol: žensko
Postovi: 814
PostanoPostano: ned 13 stu 2005, 20:03
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

u mom životu je to pokazano na gro primjera već.....nikad me Bog nije ostavio samu,On je uvijek uz mene,ali uvijek mi je poslao i nekog od ljudi na čijem ramenu sam se isplakala,ruke koje su me čvrsto zagrlile...možda i često to nije osoba koju ja očekujem,ali ona osoba koju mi Bog pošalje ispadne još puno puno bolje riješenje!!!! u mom životu se stvarno Gospodin već mnogo puta pokazao kolko je velik i presretna sam zbog toga,stvarno sam dijete sreće koliko me voli Otac(a i svakog od nas)!!!!!
Zato svaki križ koji dođe znam da će uz Gospodina to na dobro doć i da ću uvijek dobit dovoljno snage za svaku prepreku,tugu....

LJUBAV UVIJEK POBJEĐUJE!!!!
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
fratar




Spol: muško
Postovi: 987
Lokacija: Osijek
PostanoPostano: ned 13 stu 2005, 20:11
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

smješko napisa:
... On je uvijek uz mene,ali uvijek mi je poslao i nekog od ljudi na čijem ramenu sam se isplakala,ruke koje su me čvrsto zagrlile...

Meni je čini se poslao ljude s ovoga foruma, jer uistinu u dosta teškim trenutcima ovdje sam naišao na ljude koji su mi uistinu pomogli i kojima sam zahvalan više nego što sam to u mogučnosti iskazati pa je stoga i ovaj post vrsta zahvale svima vama koji ste bili uz mene kad nikog drugog nije bilo, HVALA!

Bog nas nikada ne ostavlja same, samo ga mi često ne primječujemo u našim životima, a onda kada to shvatimo poželimo se nikada odvojiti od Njega, bar ja tako mislim jako sretan

"A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje -
ali najveća je među njima ljubav." 1 kor 13,13

andjelcic
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web straniceYIMMSNMICQ [Vrh]
smješko




Spol: žensko
Postovi: 814
PostanoPostano: ned 13 stu 2005, 20:18
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

fratre baš dok sam čitala tvoj post kod prijateljstva zadnji sam si pomislila......ma fratre eto oni ljudi koje si očekivao da budu uz tebe nisu tada bili,bilo ti je teško,njih nije bilo,još su samo otežali.Ali eto zato ti je Bog poslao nekog drugog i ne valja biti tužaan zato.Možemo zapravo zahvaljivat što nas Bog pokušava zapravo malo riješiti naše navezanosti na određene ljude. Kako li je lijepo samo biti slobodan od drugih,navezanosti na druge!!!!! Možda baš zato i jer si očekivao od tih ljudi nešto se samo još više zakompliciralo!!!!Ne valja po meni previše očekivat od ljudi jer se uvijek možemo razočarat!Imajmo više vjere i zahvala za Boga jer svako Njegovo djelo itekako ima smisla!!!!!!!
Jer Velik je,čini djela velika....

LJUBAV UVIJEK POBJEĐUJE!!!!
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Daniel




Spol: muško
Postovi: 927
Lokacija: Rijeka
PostanoPostano: pet 18 stu 2005, 8:40
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Vidim da svi često u postovima spominjemo kako nismo dobili onu pomoć od ljudi od kojih smo je očekivli, što nas je zatim razočaralo ali nam je Bog uvijek nekoga poslao. Baš dok sam čitao neke postove počeo sam razmišljati o tome "Bože koliko je puta od mene netko očekivao pomoć a ja to nisam vidio." Odmah sam si postavio pitanje u čemu sam to zakazao. Znate, nije vam draga spoznaja da ste možda i vi jednom bili ta osoba koja je zakazla u tome da pomogne nositi križ svome bližnjemu. Definitivno je to stvar na kojoj treba proraditi, o kojoj treba razmišljati i za koju treba moliti. place
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mail [Vrh]
ucenik




Spol: muško
Postovi: 103
PostanoPostano: pet 02 pro 2005, 18:24
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Evo baš čitam ovu temu koja mi je u zadnje vrijeme jako bliska. A opet i tako daleka.

Stoji ono što se ovdje pisalo da Bog šalje Šimune i Veronike, stoji da Bog ne daje križ koj je pretežak, a opet situacija može biti i tako drugačija.

Što ako su razne situacije (mogu se gledati i kao križevi) ostavile ogromne posljedice iza sebe, ostavile rane (mogu se nazvati i kompleksima) koje sad utječu na osobu i sad ta osoba nije u stanju prihvatiti pomoć drugih ljudi (nije u pitanju oholost nego kronična zatvorenost - godinama si nosio križ sam jer naprosto nije bilo nikoga da ti pomogne (Isus i Marija su naravno bili tu)) i sad kad si okružen Šimunima i Veronikama jednostavno nema šanse da se otvoriš, da prihvatiš pomoć (jer eto jednostavno to je tvoj problem koji ostaje na tebi da ga riješiš i nema smisla opterećivati druge sa njim).

Što ako u svemu tome tvoj križ postane pretežak jer su jednostavno neka prijašnja iskustva(križevi - prihvaćeni i pro(e)življeni kroz molitvu) kao neki katalizatori i pojačala križ radi kojih križ doživljavaš puno težim nego on stvarno jest. Što kad uz sve to vjera počne živjeti ne iz srca, nego iz razuma. Kad sve u tebi vrišti neću više trpjeti, dosta je, ali svjestan si da ima smisla samo za Isusom ići. Kad si svjestan one izreke (mislim da je od Majke Tereze) da nam Isus dolazi najbliže upravo u križu.

Onda nadalje kad više nisi za križ ni siguran da li je to Božja kušnja, da li je to posljedica tvojih pogrešaka, da li je Božja volja ili posljedica toga što nisi znao na vrijeme prepoznati Božju volju (ili ju možda nisi mogao u svojoj slabosti prihvatiti na vrijeme).

I onda se počeneš pitati o smislu patnje. I naravni odgovor se nameće da ima smisla trpjeti jer i Isus je trpio. Ali zašto je Isus trpio? OK. stoji objašnjenje zato da bi nama bilo lakše kada trpimo da se njemu približimo, ali opet koja je to ljubav koja je onomu kojega najviše voli priuštila takvu patnju.

Pogotovo mi je tu u mislima onaj stih iz pjesme Klanjam ti se smjerno kad kaže "I kap njena što može svijet da spasi cijel".

Ako je bila više nego dovoljna ta jedna kap, zašto je postala rijeka.

OK. Kad gledamo koja je to količina ljubavi kad si spreman sve to dati za drugoga to je veliko, ali zašto je sve to bilo potrebno.

A da ne kažem da onda od Boga gotovo počneš očekivati uvijek nešto novo bolno. I znaš da je to krivo razmišljanje, ali uvijek iznova nađe način da se prišulja u tvoje misli. A unatoč tom razmišljanju nešto te uvijek iznova vuče k Njemu po još iako to znači još boli.

I onda dobiješ dojam da sva ta patnja nije bitna jer će imati svoj kraj u uskrsnuću, ali nije dovoljno rezignirano čekati da prođe i dođe uskrsnuće nego ju zaista moraš prihvatiti. Jer preskočeni život, proživljen (odrađen) pitanje je da li vodi do uskrsnuća (vodeći se onom misli: kakav život, takva smrt, kakva smrt, takva vječnost).

A onda opet i sa druge strane uzmimo primjer križa kao predmeta. Ne znam da li ste kada pokušali nositi kakav konkretni poveći križ, ali puno ga je lakše nositi, ako ga staviš na rame i čvrsto prigrliš jer onda on postaje dio tebe i stabilniji si, a ako ga onako na pola držiš reda radi počne po tebi "plesati" i vrlo brzo te svega nažulja i postane pretežak.

Ali tu je opet to pitanje kako prihvatiti nešto što toliko boli (mislim da u konačnici i nije bitno kakve je vrste ili težine križ nego na koji način te pogađa - svatko od nas je drugačiji i nikome od nas neki križ neće biti jednako težak).

Lijepo ste napisali tu sve one razloge zašto prihvatiti križ i da to ima smisla, ali kad dođeš u situaciju da ti je dosta i da jednostavno osjećaš da ne možeš dalje i kad počneš Boga moliti ne za aspirin nego ozdravljenje, a on šuti ili ga ti jednostavno ne čuješ.

Kad povući se u tišinu i razmatranje nije najpametnija stvar jer si u ranjenosti previše otvoren napasti zloga koji takve trenutke jako dobro koristi kako bi te zarobio i udaljio od Isusa. Kad dođeš u situaciju da "čuješ" Isusa kako ti govori ne gledaj u sebe, u svoje probleme, pogledaj u mene, a tebe bol, situacija toliko guši da mu jedino možeš reći da ne možeš i moliti ga za strpljivost.

I toliko je primjera koji ti pokazuju da je On taj koji uvijek pobjeđuje, ali to ti dođe kao da bolesniku kažeš da će ozdraviti, da ga više neće boljeti. Pitanje koliko će utjehe naći u tome. Mislim da to dosta ovisi o tome kakvu bol osjeća. Ako je riječ o nečemu bolnom, ali podnošljivom ipak osjetiš nadu, ali ako te recimo glava boli toliko da bi ju razbio o zid samo da prestane boljeti mislim da ti tu ne bi (ni)malo pomogla činjenica da će proći. Tim više što to proći nema vremensku odrednicu.

Isto tako mislim da me nitko neće uvjeriti da je Isus sa radošću nosio svoj križ. Bio je Bog, ali bio je i čovjek. To što je prihvatio križ to ne značio da ga je htio prihvatiti, ali Očeva volja bila je iznad svega. Ali Getsemanski vrt itekako govori o tome koliko je i Isusu samom teško pao njegov križ.

A onda i ono što sam negdje vidio da je neko dijete napisalo da je ljubav - biti pribijen na križ i moći se osloboditi izrekavši par riječi, a unatoč tome ostati tiho visiti na križu.

I možda je to u neku ruku i problem. Da li je svaka teška situacija u mom životu križ ili je možda posljedica ne prepoznavanja Božje volje za mene.
To sam negdje prije čitao da nas Bog neće nikada ostaviti i onda kad krenemo putem koji On nije planirao za nas. I onda će biti uz nas, ali tada će naš put biti puno teži.

I sad je to pitanje. Kad je situacija takva da je posljedica tvoje ili tuđe odluke. Da li je to križ ili neprepoznavanje Božje volje za tu konkretnu situaciju? I kad imaš takvu situaciju da li bi prava stvar bila probati promijeniti to (to možeš (ponekad) barem kad je u pitanju tvoja odluka) ili reći: "Bože to je tvoja volja". I jednostavno čekati da dođe Klavarija.

Da li prihvatiti križ znači reći OK i dalje kroz život nastaviti sa radošću ili što?

Jer ponekad jednostavno izgleda tako kao da više ništa nema smisla.
A onda se sjetiš one pjesme "Uz tebe svaki korak moj ima smisao.."

I kad se sve to u isto vrijeme vrti u tebi. Kao da si neki kamen istovremeno i vruć i hladan. Da li je to onda u kombinaciji mlako ili pred raspadanjem zbog dva vrlo suprotna temperaturna stanja? Da li to Bog od tebe želi učini pijesak (pustinjski pijesak nastaje upravo velikim temperaturnim razlikama od poroznih stijena) kako bi te lakše oblikovao, usmjeravao i postavio na većem području?

Najgore je kad moraš prihvatiti nešto za što nisi do kraja siguran ni da je križ ni Njegova volja, ne znaš kako prihvatiti, još manje koliko će trajati ili kamo vodi.

I tu je onda pitanje da li vjeruješ dovoljno da prerežeš konac na kojem ti visi život (priča o planinaru koji je imao nezgodu i ostao u magli visiti na konopcu i molio Boga da ga spasi i ovaj mu je rekao ako mi vjeruješ prereži konop na kome visiš, a ujutro su planinara našli smrznutog kako visi pola metra od zemlje).
Kad ti nije ništa jasno, ne vidiš dalje od svoga nosa (u budućnost) i sve što se događa boli i zarobljava te. Da li si spreman reći Isuse vjerujem, prerezati konop poletjeti (pasti) u nepoznato uz povik: "Isuse volim te".

Što ako je to ono što osjećaš da bi trebalo, točnije što ti iskustvo i razum govore, ali srce jednostavno koči bolje od Brembo kočnica (koristi ih Porsche). Što onda?

Ne zamjerite na ovako nabacanim mislima. Dosta je toga što se vrti po glavi.
Question Question Question Question Question Question Question Question Question Question Question Question Question Question Question Question place Embarassed place Embarassed place Embarassed Question Question Question Question
P.S. oprostite i na duljini posta tek sad kad sam ga išao pregledati sam shvatio koliko je dugačak
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Mash




Spol: žensko
Postovi: 817
Lokacija: Zagreb
PostanoPostano: pet 02 pro 2005, 22:44
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Citat:
Ne zamjerite na ovako nabacanim mislima. Dosta je toga što se vrti po glavi.

P.S. oprostite i na duljini posta tek sad kad sam ga išao pregledati sam shvatio koliko je dugačak


Hvala ti za ovo tvoje iskreno svjedočanstvo…. I Bogu hvala! jako sretan

Mogla bih ti sada puno pisati (na žalost vrijeme mi ne dopušta više…), ali
osvrnut ću se samo na par tvojih misli…

vjerojatno prolaziš u životu neko teže razdoblje… koje očito traje već dulje vrijeme…
zato si tako pun pitanja, pun možda čak i briga i strahova- što će biti dalje, kako dalje…
i tada se u sve pokušava uvući i sumnja..
sumnja i umor koji najčešće počinju pitanjima:
«a što ako….» npr. što ako sam u nečemu fulao, donio možda neku krivu odluku ili krenuo nekim krivim putem , a da to uopće nisam ni primijetio… i niz takvih i sličnih pitanja…
sumnja i umor rađaju onu jednu otrovnu trunčicu- nepouzdanje… Confused

no, evo, hvala Bogu kako i sam na puno mjesta zaključuješ- uvijek se iz nova vraćaš Ocu…
i usprkos nerazumijevanju zašto je nešto tako kako je i dalje ostaješ uz Njega…
sigurna sam da ti je poznata životna priča o Jobu – kako je silno patio, a bio je pravednik,stalno uz Gospodina…
no, također prolazi slično razdoblje kao i ti- kada križ poprilično oteža, a da ti više uopće nije jasno zašto se to dešava…

no, nekako uvijek zaboravimo da Gospodin želi da budemo sretni i radosni i to ne na silu…
uvijek se prisjetim kada mi dođu teške situacije- da znam da je Gospodinova ljubav za mene veća od i jedne ljubavi bilo koje meni bliske osobe na ovome svijetu…
dakle, ako znam koliko me silno moji roditelji vole i ako sam sigurna da mi oni nikada ne bi učinili ništa loše, ništa što bi me povrijedilo, pa koliko je onda tek Ljubav Gospodnja velika! (a sigurno je veća od ove koju imaju moji roditelji za mene)!
Dakle, znam da mi Gospodin ne bi učinio nešto što bi me povrijedilo, nešto što ne bi bilo na moje spasenje, kako god da taj križ bio težak i nerazumljiv na «prvi pogled».

Citat:
Što ako su razne situacije (mogu se gledati i kao križevi) ostavile ogromne posljedice iza sebe, ostavile rane (mogu se nazvati i kompleksima) koje sad utječu na osobu i sad ta osoba nije u stanju prihvatiti pomoć drugih ljudi


Potrebna je molitva za svaku ranu, čak i najmanju…
potrebno ih je sve predati u Rane Isusove, na Njegov Križ…
da ih On ozdravlja svojim Svetim Duhom, svojom Presvetom Krvlju, svojom Milošću…
I potrebna je vjera!
Vjera da je Njemu sve moguće, da je On zaista tu sa nama kada molimo, da nas zaista čuje, da su naše rane i Njegove, da su naše suze i Njegove..
Potrebno je moliti za sve što je bilo uzrokom tih rana bilo za situacije bilo za osobe koje su nam ih nanijele svojim ponašanjem…
potrebno je željeti oprostiti onima koji su nas povrijedili..
i možda , iako još ne možemo u dubinama svojim oprostiti također moliti Gospodina da On sam to čini u nama, da nas On vodi u tome, da nam da snagu!
Sve Tebi Gospodine predajem i ruke , molim Te nosi me…
liječi me da mogu ponovno ljubiti čovjeka, osobe koje mi šalješ u život da mi pomognu…
Ti me Gospodine otvaraj za drugog, jer ja sam nisam sposoban i nisam siguran niti da li to želim,
ali se u Tebe pouzdajem i vjerujem da me sada Ti nosiš! Ne bojim se više, jer sa mnom si Ti kojem je sve moguće i kako si sam rekao da dolaziš čim zazovemo Tvoje Ime, evo ja Te sada zovem da dođeš i da me nosiš! Želim da me ljubiš i ja želim ljubiti Tebe!

Dakle, potrebno je vjerovati da kada Njemu sve staviš u ruke da je to zaista tako i da On vodi i nema više straha…
Naravno, napasti su tada jake i žele nas uvjeriti strahovima i ostalim da tome nije tako…
No, kada ih skužiš- ne obaziri se, to predaj Njemu na križ i samo vjeruj!

Citat:
Što kad uz sve to vjera počne živjeti ne iz srca, nego iz razuma. Kad sve u tebi vrišti neću više trpjeti, dosta je, ali svjestan si da ima smisla samo za Isusom ići. Kad si svjestan one izreke (mislim da je od Majke Tereze) da nam Isus dolazi najbliže upravo u križu.


Pa vjera ni nije stvar osjećaja… što mnogi misle krivo- da je!
Vjera je isključivo stvar razumske odluke i volje!
Bog nam je dao srce i um, oboje da koristimo!
Dakle, kada nema osjećaja, uvijek ostaje razum…
iako je jako lijepo da je oboje spojeno…
No iz srca zna izaći svašta… tako i napasti udaraju na osjećaje i može biti zaista razdoblje krize kada želimo osjećati ono nešto posebno- Duha Svetoga, no na žalost ne osjećamo ama baš ništa, nego neku tupost…
to je slično jednostavnom primjeru- evo NED i umoran si ,
nikakav i baš ti se ne da ić na Misu… no, znaš da ako ne odeš da je to težak grijeh… i možda u prvi mah to činiš samo zato što znaš da je to grijeh ako ne odeš, no na kraju shvatiš da su sve to napasti…
Zli djeluje na svim razinama na kojima može…

Treba moliti da nam rane, križevi postanu Blagoslov, da nam postanu shvatljive – da se u njima Gospodin još više proslavi, da nas upravo one još više približe Gospodinu, a ne suprotno!
I samo će se dogodit trenutak kada ćemo shvatiti smisao križeva, težine.. da to nije zato što nas Bog zbog nečega kažnjava…
I tek tada shvaćamo da sve te muke, patnje, pa i napasti kada nas muče- da su Blago!
Da, pravo Blago- iako prije to nikada ne bi tako ni mogli gledati, jer sve što smo vidjeli i osjetili je bila velika težina križa…
vidjeli smo samo tu težinu, samo mali djelić onoga što Križ jest!
I shvaćamo polako paradoks… prije tako neshvatljiv…

Shvaćamo da trpljenje možemo prikazivati za duše, za obraćenja duša, za duše u Čistilištu, kao naknadu i žrtvu za sve uvrede koje se svakodnevno nanose Gospodinu i Njegovoj Majci…
da mi postajemo ti koji svojim trpljenjem postajemo utjeha Gospodinu… jer, On nas poziva i Marija nas poziva da molimo, da molimo za njihove rane…

Citat:
Ali zašto je Isus trpio? OK. stoji objašnjenje zato da bi nama bilo lakše kada trpimo da se njemu približimo, ali opet koja je to ljubav koja je onomu kojega najviše voli priuštila takvu patnju.

Ako je bila više nego dovoljna ta jedna kap, zašto je postala rijeka.

Isto tako mislim da me nitko neće uvjeriti da je Isus sa radošću nosio svoj križ. Bio je Bog, ali bio je i čovjek. To što je prihvatio križ to ne značio da ga je htio prihvatiti, ali Očeva volja bila je iznad svega. Ali Getsemanski vrt itekako govori o tome koliko je i Isusu samom teško pao njegov križ.


Tu si malo u krivu! Isus je imao slobodnu volju i mogao je odbiti svu tu Muku koju je otrpio, zaista je mogao, bilo je dovoljno samo da kaže da tako želi…
i ono sotonsko smeće Ga je napastovalo baš na to- da ne trpi toliko, jer da i sam zna da to nije potrebno, da je dovoljno da tako poželi,
da može i na drugi –lakši način spasiti čovjeka…

No, ne… On je otrpio sve, ali zaista SVE!
Otrpio je strašnu fizičku muku, bičevanje, rane na tijelu, udarce, pljuvanje, kamenovanje, pribijanje čavlima na križ, tetanus, trovanje, umiranje svih organa, bio je Živa Rana!
No, ono što mu je još bolnije bilo- bila je ona unutarnja Muka- jer u Sebi je trpio svaki, ali SVAKI čovjekov grijeh i opačinu i svu njihovu gadost, da bi nas u potpunosti mogao otkupiti!
I da, mogao je izabrati puno lakši način, ali nije…
zašto nije, On zna!
Osim toga sada i na ovaj način nitko ne može reći da Isus nešto nije otrpio ili proživio!

I tko nas onda bolje razumije od Njega?!
«Nije sluga veći od Gospodara», ako su Njega progonili i nas će…

I da.. bio je radostan, jer kako ne bi bio- kada jedino zbog čega i je trpio je bilo da spasi čovjeka, da spasi život duše… Jedino je za to i živio na ovome svijetu, zato je i došao…
Nikada neću zaboraviti da se ,da bi bar malo utješio svoju jadnu Majku koja je sa Njim istu muku proživljavala svakog trena, onako jedva nasmiješio, ne bi li joj na taj način dao do znanja da je On Pobjednik! Da bi je bar malo utješio.. bio je to najbolniji osmijeh… i one oči…
Oči samog Neba i Ljubavi….

Citat:
Lijepo ste napisali tu sve one razloge zašto prihvatiti križ i da to ima smisla, ali kad dođeš u situaciju da ti je dosta i da jednostavno osjećaš da ne možeš dalje i kad počneš Boga moliti ne za aspirin nego ozdravljenje, a on šuti ili ga ti jednostavno ne čuješ.

ali ako te recimo glava boli toliko da bi ju razbio o zid samo da prestane boljeti mislim da ti tu ne bi (ni)malo pomogla činjenica da će proći. Tim više što to proći nema vremensku odrednicu.


Ima vremensku odrednicu… ima je… i Bogu hvala da je ima…
Jer, tamo gdje vremenske odrednice nema je- Nebo…
U Čistilištu nema vremena ovog koje je nama znano i ne znaš koliko dugo ćeš trpiti…
Ovdje na ovome svijetu bar znaš.. i zato često poželim da mogu ovdje otrpiti što više, jer bar znam da ima rok trajanja…
iako, istini za volju, teško je ponekad to željeti…
Ali, onda opet ostaje molitva… i vjera u Njegovu Ljubav!

Citat:
I možda je to u neku ruku i problem. Da li je svaka teška situacija u mom životu križ ili je možda posljedica ne prepoznavanja Božje volje za mene.
To sam negdje prije čitao da nas Bog neće nikada ostaviti i onda kad krenemo putem koji On nije planirao za nas. I onda će biti uz nas, ali tada će naš put biti puno teži.

I sad je to pitanje. Kad je situacija takva da je posljedica tvoje ili tuđe odluke. Da li je to križ ili neprepoznavanje Božje volje za tu konkretnu situaciju? I kad imaš takvu situaciju da li bi prava stvar bila probati promijeniti to (to možeš (ponekad) barem kad je u pitanju tvoja odluka) ili reći: "Bože to je tvoja volja". I jednostavno čekati da dođe Kalvarija.


Hmm…. Puno pitanja…
probaj moliti na način da Mu sve to kažeš, baš onako kako te muči, sve po redu iskreno kao prijatelju…
Reci Mu da ti je teško, da ništa ne razumiješ, da ti se ne sviđa ta Njegova Volja, da si umoran i da jednostavno više ne vidiš od silnih križanja kojim putem, da ne znaš što trebaš činiti!
Da se želiš konačno malo od svega odmoriti! Sve Mu reci!
Bez brige čuje On!
I nemoj se bojati da ti neće odgovoriti! Wink

Imam dojam kao da stano čekaš što će se slijedeće loše desiti…
kao da si od svih rana već postao tako programiran da samo čekaš- koja je slijedeća bol na popisu?!
Zato i čekaš umjesto radosti , osmijeha, ljubavi- Kalvariju…

Da, svatko će od nas proći svoju kalvariju ili ju prolazi…
Ali, ovisi sve u koji ju kontekst stavimo…
da li će ona bit u sadržaju- težina, muka, bol, umor…. (što vjeroj. i hoće, jer je to prirodno…), no pitanje je da li ćemo je htjeti tog trena, kada će se događati, staviti u sadržaj- radost, nada, spas duša i moje duše, sav Njegov do posljednjeg trena , do posljednjeg daha…

Nikada neću zaboraviti koju je Kalvariju prolazila moja prijateljica koja je umrla pred godinu dana od raka na mozgu… to su bile prestrašne muke i bolovi, samo je ona znala koliko joj je bilo teško…
No, bila je nevjerojatna, od samog početka je svoju Kalvariju- svoju bolest- prihvatila sa osmijehom, sa neopisivim optimizmom, sa vjerom, slaveći Gospodina do kraja i sjedinjujući se sa Njim postavši na kraju kao i On- Živa Rana!
Ona je jednostavno živjela život svakog trena iako je umirala!

Ljetos sam upoznala jednu časnu sestru u Međugorju… na jednom Klanjanju sam osjetila poticaj da joj priđem i kažem kako je Gospodin u njoj velik…
U početku sam pomislila: «ma, ne mogu nepoznatoj ženi samo tako doći i to reći..»
No, to je bilo jače i na kraju sam otišla do nje, rekla sam joj to i upoznale smo se… prekrasan susret…
Nakon par dana smo se ponovno susrele… rekla mi je da sam ja krivo mislila da je ona iz reda Terezijanki (fulala sam, jer imaju slične opravice) , rekla mi je da ta plava trakica (zbog koje sam i fulala) koju nosi- nosi, jer ide na kemoterapije, i skinut će je čim to sve završi…
Ono što je mene oduševilo je što ja prema njenom ponašanju, osmijehu, nekoj čudesnoj snazi koja iz nje izlazi- nikada ne bih rekla da ide na bilo kakve kemoterapije niti da je uopće bolesna!

Znam jako dobro kako je to kada si iznemogao od svih križeva, kada si umoran iznutra i kada ne znaš ni sam što bi… pogotovo kada ne znaš koju bi odluku trebao donijeti…

No, isto tako, znam da bez borbe nema ništa! Pa , ako se pitaš oko bilo čega bi li se trebao boriti da bude bolje ili samo čekati i govoriti- Bože, ovo je Tvoja Volja- tada ću ti sasvim sigurno reći-
BORI SE!
Daj sve od sebe (naravno uvijek ne kršeći pri tom Božje zapovijedi, dakle u Čistoći) i tek nakon svega, kada znaš u sebi , u svojoj savjesti da si učinio sve- tada tek možeš sa pravom reći- Ovo je Tvoja Volja i neka bude tako!
I nikada ne zaboravi da Gospodin želi da budemo sretni!


Citat:
Što ako je to ono što osjećaš da bi trebalo, točnije što ti iskustvo i razum govore, ali srce jednostavno koči bolje od Brembo kočnica (koristi ih Porsche). Što onda?


Eh… ni sam ne znaš koliko se ovo pitanje i na mene odnosi…
Točno kužim što pitaš…
Ne znam… nisam još otkrila odgovor na to… mnogi će reći: idi za srcem!
No, evo… stavimo Gospodina u to naše srce i tada čujmo kamo nas On vodi!
Taj Njegov glas sigurno nećemo fulati, jer je dovoljno jasan, jak, i tada dopustimo da dođe i do uma probijajući se kroz sva moguća iskustva, jer uvijek postoje i iznimke
Uvijek nam u molitvi progovara… i vjerujem da će taj Njegov glas na kraju postati dovoljno glasan da ga i čujemo iznad svih drugih kvazi-glasića koji se javljaju i taj Njegov pokušavaju nadjačati!
A i ako pođemo za krivim, On će nas vratiti, jer u sebi nećemo imati onaj Mir- sve dok ne učinimo kako On zna da je za nas najbolje! Upravo taj Mir ili nemir nam je veliki znak…

Ne znam jesam li ti išta pomogla… i meni lete misli, pa je isto post i dug i možda nepovezan… Embarassed Embarassed
Moje isprike za dugi post!

U mojim si molitvama i evo-želim ti da se odmoriš u Njemu, i da kreneš u borbu!
Bog neka te čuva i prati, neka ti bude Milostiv i neka ti podari Mir!

BTB
hm hm hm hm

"Iskustvo nas uči
da je ljubav jaka i nesavladiva kao smrt"

papa Grgur IX. sv.Elizabeti

Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
jzekic




Spol: neodređen
Postovi: 261
Lokacija: Kaštel Lukšić
PostanoPostano: sub 03 pro 2005, 21:31
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Na kraju, kad čovjek razmisli, sam Gospodin je naš najveći Šimun Cirenac, On je pastir što je mene i tebe nosio u svom naručju baš onda kad nam je bilo najteže, a mi smo poput janjeta, što se puno bezumnosti koprca nastojeći pobjeći iz sigurnosti koju nam Božja prisutnost pruža. Lijeopo je i sveto kad je čovjek čovjeku Šimun Cirenac a ne vuk kako to kaže poslovica, no kada su ljudi i poput vukova prema nama, Gospodin je obećao da ostaje uz nas do kraja svijeta. O kako bi bilo lijepo kada bi se više ljubili, da barem malo više sličimo Bogu... On nam je to dao - nažalost toliko rijetko dijelimo taj dar s drugima. Gdje su ljubav i prijateljstvo ?! Zar u uspuhanom trku za zemaljskim dobrima, trci za neiskrenim darovima!? Gdje je onaj dar ljubavi koji smo dužni pokloniti, ne samo svojim bližnjima, nego svima?! Gdje su ljubav i prijateljstvo, ondje je i Bog! Dali ćemo otvoriti svoja srca, iscrtana križevima, kako bi doša Bog da ih uzme, i zauzvrat nam ostavi ljuba, kaš najvjeriniji i najbolji darivatelj!

Ja sam glasnik Velikoga Kralja poslan na raskršća života, gozbi da vječnoj dovodim goste, da svijetu kažem što je ljepota.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPosjeti Web stranice [Vrh]
Daniel




Spol: muško
Postovi: 927
Lokacija: Rijeka
PostanoPostano: ned 04 pro 2005, 10:59
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Ljudi mogu li vas nešto zamoliti. tuzan Postovi su vam prekrasni ali dajte budite malo sažetiji. Više od pola sata sam ih čitao. Stvarno su super ali ovako dugi... Wink jako sretan
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mail [Vrh]
Mash




Spol: žensko
Postovi: 817
Lokacija: Zagreb
PostanoPostano: ned 04 pro 2005, 13:38
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Laughing Laughing joj, Daniel, pa lijepo smo se i Učenik i ja ispričali za dugi post Cool
i ne moš na dugi post odgovorit kratko, bar ne ja Embarassed Embarassed jako sretan

aj, nastojat ću sažimat svoje misli, obećajem Exclamation Wink

BVB

"Iskustvo nas uči
da je ljubav jaka i nesavladiva kao smrt"

papa Grgur IX. sv.Elizabeti

Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
fratar




Spol: muško
Postovi: 987
Lokacija: Osijek
PostanoPostano: ned 04 pro 2005, 15:43
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Sad sam uhvatio malo vremena i pročitao ova dva dugačka posta i rasplakao sam se jer do sam čitao učenikov post, vidio sam sve što mi se događalo u zadnje dvije godine, ista pitanja koja sam i sam postavljao i na koja nisam nalazio odgovor,..... ali odgovor na sva pitanja bio je bliži nego što sam očekivao, isto tako i puno dalji. Ja vam neznam reći odgovor na sva ova pitanja, ali mogu reći iz osobnoga iskustva da će svi odgovori doći, možda ne danas, možda ne suttra, a možda ni za dvije godine koliko je meni trebalo ali svakako na sva pitanja odgovore ćemo dobiti pa i Job ih je dobio koji je zaista bio jako iskušavan do samoga kraja ali mu je na kraju sve sedmerostruko vraćeno! Odgovor se ne nalazi u prošlosti i sadašnjosti nego u našem sljedećem koraku,.... kao što se i sami rekli, odgovore često ne prepoznajemo ali to je samo zato što možda još nije vrijeme da ga prepoznamo no isto tako iz iskustva govorim kad ga jednom prepoznamo onda i sve ostalo što se događalo ima smisla i sve se složi kao jedne velike puzle!

Nadam se da ovo što sam napisao ima imalo smisla jako sretan naš život je jedna velika puzla i kadkad je dosta teško naći sve komadiće te puzle i staviti ih na odgovarjuće mjesto jer ponekad svi izgledaju isto, ali uvijek nađemo onaj pravi koji nam može otvoriti pogled i prema nekoliko sljedećih komadića iste puzle koji će na kraju dovesti do prekrasne cjeline! Wink

"A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje -
ali najveća je među njima ljubav." 1 kor 13,13

andjelcic
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web straniceYIMMSNMICQ [Vrh]
petra




Spol: neodređen
Postovi: 15
Lokacija: dalmacija
PostanoPostano: ned 04 pro 2005, 16:08
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

ucenik napisa:

Što ako je to ono što osjećaš da bi trebalo, točnije što ti iskustvo i razum govore, ali srce jednostavno koči bolje od Brembo kočnica (koristi ih Porsche). Što onda?



Bila sam toliko puta u sličnim situacijama. U toj zbrci i tami ne pomaže ni molitva, ni razum, ni srce...jednostavno se osjećaš kao Isus u Getsemaniju, ostavljen i sam.

Tada sam se prepuštala šutnji. Ujutro bih rekla Gospodinu: evo, predajem se u Tvoje ruke; čini sa mnom što god hoćeš! - i to bi bila jedina moja molitva.

Nije to bilo prepuštanje 'sudbini', apatija, rezignacija, već jednostavno - čekanje u tišini. Poput djeteta.

Nekad sam čekala danima, nekad bi utjeha došla neočekivano i brzo. Ali bi došla.

Pokušaj tako. Vjerno čekaj u tišini. Isus nas ne ostavlja i kad se čini da Ga uopće nema.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mail [Vrh]
sike




Spol: muško
Postovi: 3435
Lokacija: Sušak-Trsat
PostanoPostano: ned 04 pro 2005, 16:47
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Lijepo petra da si se vratila.. jako sretan
Prekrasan je ovaj forum upravo zbog ovakvih razmišljanja..hvala vam svima!
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web stranice [Vrh]
Mash




Spol: žensko
Postovi: 817
Lokacija: Zagreb
PostanoPostano: ned 04 pro 2005, 22:02
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

petra napisa:

Bila sam toliko puta u sličnim situacijama. U toj zbrci i tami ne pomaže ni molitva, ni razum, ni srce...jednostavno se osjećaš kao Isus u Getsemaniju, ostavljen i sam.

Tada sam se prepuštala šutnji. Ujutro bih rekla Gospodinu: evo, predajem se u Tvoje ruke; čini sa mnom što god hoćeš! - i to bi bila jedina moja molitva.

Nije to bilo prepuštanje 'sudbini', apatija, rezignacija, već jednostavno - čekanje u tišini. Poput djeteta.

Nekad sam čekala danima, nekad bi utjeha došla neočekivano i brzo. Ali bi došla.

Pokušaj tako. Vjerno čekaj u tišini. Isus nas ne ostavlja i kad se čini da Ga uopće nema.


Hvala ti na ovome... došlo je u pravi čas!
BTB

"Iskustvo nas uči
da je ljubav jaka i nesavladiva kao smrt"

papa Grgur IX. sv.Elizabeti

Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
ucenik




Spol: muško
Postovi: 103
PostanoPostano: pon 05 pro 2005, 17:07
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Hvala vam svima na lijepim i poticajnim mislima koje daju čovjeku onaj toliko potreban pozitivan balans kada se bori sa negativnostima kako bi čitava situacija prevagnula u pozitivno.

Smile
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
petra




Spol: neodređen
Postovi: 15
Lokacija: dalmacija
PostanoPostano: uto 06 pro 2005, 14:07
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Mash napisa:

Nekad sam čekala danima, nekad bi utjeha došla neočekivano i brzo. Ali bi došla.

Pokušaj tako. Vjerno čekaj u tišini. Isus nas ne ostavlja i kad se čini da Ga uopće nema.

Hvala ti na ovome... došlo je u pravi čas!
BTB


Pa eto, to je to. Bog nam se obrati jednostavnim riječima, kad se najmanje nadamo i od koga ne očekujemo. On je radost, On je mir i nikad nas ne ostavlja.
Sjetim se u ovakvim prilikama uvijek stihova iz Puste zemlje T.S.Eliota:

"Tko je taj treći što uvijek ide uz tebe?
Kad brojim ovdje smo samo zajedno ti i ja
ali kad pogledam naprijed niz bijelu cestu
uvijek je tu još netko što ide uz tebe..."

Inspirirani su iskustvom jedne polarne ekspedicije, koja je izgubljena lutala ledenom pustinjom i 'vidjeli' su uvijek sa sobom još jednog čovjeka u smeđem ogrtaču kako ide s njima i vodi ih, tako da su pronašli put.

Isus je taj drugi ili treći koji nas vodi i kad toga nismo svjesni.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mail [Vrh]
petra




Spol: neodređen
Postovi: 15
Lokacija: dalmacija
PostanoPostano: uto 06 pro 2005, 14:21
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

ucenik napisa:
Hvala vam svima na lijepim i poticajnim mislima koje daju čovjeku onaj toliko potreban pozitivan balans kada se bori sa negativnostima kako bi čitava situacija prevagnula u pozitivno.

Smile


Vjerujem da ti je Isus po Sv. Nikoli poslao dar mira i sigurnosti.


Bog te blagoslovio!
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mail [Vrh]
fratar




Spol: muško
Postovi: 987
Lokacija: Osijek
PostanoPostano: uto 06 pro 2005, 22:50
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Upravo sam se sjetio jedne pjesme Stjepana Lice koja meni inaće uvijek u teškim trenutcima daje nadu, a vjerujem da bi se i vama mogla svidjeti jako sretan

Jedini put

Evo
idem pred tobom,
dijete moje,
svakom stopom tvojega puta
pomna srca prolazim
po raskržjima ti ostavljam svjetiljke
da ti kažu kamo ti valja poći
o, da ih prolaznici i vjetrovi ne pogase

idem pred tobom, dijete moje,
svaku bol i svaku radost
što na tebe čeka
svom dušom proničem
i svaki osmijeh, svaki muk, suzu, pjesmu
svako odmorište i čežnju cjelivam,
kako bi stobom bili mudri, kako bi ti bili krilati

kad bih te i samo stope tvojega puta poštedio
kad bih te i samo jedne rane slobodio,
dijete moje,
to ne bi bila ljubav
ta time bih te onemogućio
da dorasteš do sebe
da ispuniš svoj život
i uđeš u svijetlo

nije malo što se od tebe traži,
djiete moje,
a ja ti nemam što dati do svoje ljubavi
i ne umijem ti reći
koliko će te ona grijati
u odveć studenim noćima
koliko jačati među odveć tvrdim rukama
koliko krijepiti posred bešćutna vremena

ali kamo god išao
i ma što ti se zbilo,
dijete moje
htio bi da znaš
da ja idem pred tobom
i da je sve kroza što prolaziš
povijest i mojega života
i da je ljubav,
premda je kadkad bolna,
jedini put


Stjepan Lice

"A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje -
ali najveća je među njima ljubav." 1 kor 13,13

andjelcic
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web straniceYIMMSNMICQ [Vrh]
klara




Spol: žensko
Postovi: 4617
Lokacija: somewhere ... over the rainbow
PostanoPostano: sub 14 sij 2006, 21:44
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

ima perioda kada mi se čini ne da nosim križ,
već da imam na leđima čitavu katedralu ...

i znam se u tim periodima i te kako "svađati" s Njim ...
pogotovo kada se događa nešto za što smatram da
ne zaslužujem da bude na takav način ...

kad izgleda kao da se sve urotilo protiv i kad na svim
fontama kola idu nizbrdo ...
pa i onda kad nekome pružim ruku, a ona ostane prazna,
kad umijesto osmijeha dobijem grub pogled i riječi koje bole ...
a onda nakon početne ljutnje zahvalim na tome ...
jer shvaćam sve te grube riječi kao nešto na izgradnju ...
pa se čovjek nakon nekog vremena nauči kako se s time nositi,
kako podnositi udarce, a ostati strpljiv i blag,
ali i kako i kada biti oštriji, a ostati u Ljubavi,
jer i On je ponekad prevrtao stolove u hramu ...
a znam da je On sa mnom jer nakon svega u meni nema
ni trunke ljutnje ni gorčine ...
znam da me kroz sve to Njegova ljubav mijenja ...
možda će ostati pokoji ožiljak u srcu,
ali ipak će plodova biti više nego ožiljaka ...

a mudar je, zna da smo ipak samo ljudi kojima treba topla,
prijateljska riječ bez obzira koliko se Njemu utjecali,
pa nam eto - pošalje Šimune i Veronike ...

učiniti dobro, a zatim otići bez buke ...
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mail [Vrh]
Prethodni postovi:    
Prethodna tema Prethodna tema
Započni novu temuOdgovori na temu

Izaberi forum:   

Ne možeš otvarati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš glasovati u anketama.

Powered by phpBB © 2001, 2006 phpBB Group