HBK forum
Pravilnik FAQ FAQ Pretražnik Pretražnik Članstvo Članstvo Profil Profil Privatne poruke Privatne poruke Registracija Registracija Login Login
Sada je: ned 22 ruj 2019, 2:21. Pogledaj neodgovorene postove
ZANIMLJIVI SVECI - svjedoci za svako vrijeme
Započni novu temuOdgovori na temu
Prethodna tema Sljedeęa tema
Autor Poruka
sike




Spol: muško
Postovi: 3435
Lokacija: SuŔak-Trsat
PostanoPostano: uto 25 tra 2006, 16:44
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

na povratku iz Asiza,stali smo u Padovi i nakon mise u crkvi sv.Leopolda morali smo skoknuti i do bazilike sv.Antuna.Iako sam bio davno tamo,nikako da se dovoljno naĆØudim: kako je divna to crkva!!!
A moram priznati da sam o životu sv.Antuna znao jako malo osim Å”to je bio franjevac iz 13.st.,veliki propovjednik,kažu,možda i najveƦi do danas,rodom Portugalac,a umro i pokopan u ovom za Italiju malom,a po svecima koji tamo poĆØivaju velikom gradu.
na povratku kuƦi gledali smo film o sv.Antunu i tako sam s guÅ”tom upijao svako slavu,svaki prikaz..Nije ni ĆØudo Å”to je najpopularniji svetac!

Gospodine,kome da idemo?Ti imaÅ” rijeĆØi života vjeĆØnoga!
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web stranice [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 13 svi 2006, 1:59
PostNaslov : SVETAC DANA
Citiraj i odgovori

eto sveci su pomalo zaboravljeni od nas svih ovdje na forumu.
evo nam prilike da po kalendaru napiÅ”emo neÅ”to o svakom od njih na njihov dan,da naučimo na njihovom primjeru kako do svetosti,da naučimo neÅ”to o njima......

vaki dan novi svetac,neŔto o njemu,razmiŔljanja drugih....

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 13 svi 2006, 2:05
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Andrija Hubert Fournet
Svetac

Ima svetaca koji su takvi bili već od malena, a ima i onih koji su to tek kasnije postali. Takav je bio i junak danaÅ”njega dana sv. Andrija Fournet. Iako rođen 6. prosinca 1752. u Saint Pierre-de-MaillĆ©u u krilu prave krÅ”ćanske obitelji, iako je u njoj primio pravi krÅ”ćanski odgoj, ipak je u prvoj mladosti trčao jedino za užicima ne mareći mnogo ni za učenje ni za provođenje krÅ”ćanskoga života. Formalno se, doduÅ”e, god. 1772. upisao na SveučiliÅ”te u Poitiersu - upisao je filozofiju i pravo - ali je u stvari poÅ”ao u taj grad da potraži nove oblike zabave. No i to mu je dosadilo pa je u potrazi za srećom kratko vrijeme bio i vojnik. Majka ga god. 1774. posla rođaku župniku i tu u Andrijinu životu nastade pravi preokret. On odluči i sam postati svećenik.

Već g. 1776. bi zaređen za svećenika te je dvije godine kapelanovao u župi Haim, zatim u svom rodnom mjestu, gdje je g. 1781. postao i župnikom. Ispočetka nije bio baÅ” previÅ”e revan, već je provodio prilično lagodan život. Jednog dana neki ga je prosjak zbog toga prekorio. Taj je ukor za njega bio pravi duhovni potres, silno je na njega djelovao pa odluči revnije obavljati svoje svećeničke dužnosti i živjeti strogim životom. Odluku je održao i tako se pomalo spremao za teÅ”ka vremena koja za svećenike nastupiÅ”e Francuskom revolucijom. Andrija je odbio položiti prisegu na bezbožni ustav revolucije, pa je uz opasnost života svećeničku službu mogao obavljati samo potajno. Morade ipak, god. 1792., radi sigurnosti, pobjeći u susjednu Å”panjolsku, u Arcos, u pokrajini Navarri. Ondje življaÅ”e sve do godine 1797. kad se opet mogao vratiti u svoju dragu domovinu Francusku.

Kad je Napoleon početkom XIX. stoljeća s Crkvom sklopio konkordat, Andrija se vrati u svoju rodnu župu i ondje nastavi svećeničku djelatnost. U župi je osnovao vjersku Å”kolu, neke vrste malog sjemeniÅ”ta, a g. 1807., zajedno sa sestrom Elizabetom Bichier des Ages osnova Družbu kćeri križa. Svrha je nove družbe bila vjerski odgoj djece, pomaganje bolesnicima i siromasima. Odobrili su je najprije francuski biskup, a zatim g. 1867. i Sveta Stolica. Danas ta družba djeluje u Europi, Americi i Aziji u 262 kuće. Redovnica ima preko dvije tisuće, a podijeljene su u 6 provincija.

God. 1820. svetac je napustio župu i preselio se u La Puye, gdje je bila kuća matica njegovih sestara. Posljednjih godina sav se posvetio njihovu odgoju i duhovnom vodstvu. Umro je na danaÅ”nji dan g. 1834. Blaženim ga je 16. svibnja 1926. proglasio Pio XI., a 4. lipnja 1933. svetim

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Ycteris




Spol: muško
Postovi: 1093
Lokacija: tamo gdje sunce sije, kiŔa pada i ljubav Božja vlada
PostanoPostano: uto 16 svi 2006, 14:23
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Danas je sv. Ivan Nepomuk

Siguran sam da je to dobrom dijelu vas nepoznat svetac. Meni je danas ipak poseban dan jer je upravo on zaÅ”titnik moje župe, tak da danas imamo proÅ”tenje! jako sretan InaĆØe, za one koji ne znaju niÅ”ta o "ĆØuvaru ispovjedne tajne", mogu proĆØitati ispod u biografiji:

Svetac MuĆØenik
Na mnogim mostovima - osobito srednje Europe - pa i u naÅ”im krajevima - nalazi se ĆØesto jedan svetaĆØki kip. Koga prikazuje? - SveƦenika u reverendi, roketi, s biretom na glavi, koji drži prst na ustima. Kao da sebi i prolaznicima želi naglasiti vrijednost Å”utnje, dužnost ĆØuvanja povjerene tajne. To je kip sveca mostova i muĆØenika ispovjedne tajne svetog Ivana Nepomuka, koji po svojim kipovima postade jedan od najpoznatijih svetaca.

Sveti Ivan se rodio u Pomuku, staro ime za danaÅ”nji Nepomuk, u zapadnoj ĆØeÅ”koj, negdje izmeĆ°u g. 1340-1350. Otac mu se zvao Velfin i bio je po svoj prilici mjesni naĆØelnik. Prve sigurne povijesne podatke o svecu imamo iz g. 1370., kad je kao praÅ”ki klerik obavljao veƦ službu javnog bilježnika. Narednih je godina bio pisar i bilježnik svih akata iz raznih postupaka u uredu generalnih vikara nadbiskupije. Za sveƦenika je zareĆ°en oko g. 1380., a joÅ” iste godine imenovanjem ĆØak iz Rima postavljen za župnika Sv. Gala u Pragu. U isto vrijeme obavljao je i službu tajnika i bilježnika nadbiskupa Ivana JenÅ”tejna. Sve to govori da je bio izvanredna liĆØnost, kad je veƦ kao mlad sveƦenik mogao obavljati tolike dužnosti.
Da bi stekao Å”to viÅ”e kvalifikacija, dao se i na studij prava pa je u Pragu g. 1381. zadobio akademski stupanj bakalaureata. Zatim je poÅ”ao na daljnji studij prava u Padovu. Ondje bi godine 1386. izabran za rektora studenata, koji su bili rodom s onu stranu Alpa. A veƦ sljedeƦe godine postade doktor prava. VrativÅ”i se u Prag, imenovan je kanonikom zborne crkve Sv. Egidija, a g. 1389. zadobi kanonikat i u crkvi Sv. Petra i Pavla u ViÅ”egradu. G. 1390. iz župe Sv. Gala prijeĆ°e za arhiĆ°akona u žatec. Najvažnija i najodgovornija služba koju je u životu obavljao bila je da je postao generalni vikar energiĆØnoga i pobožnoga nadbiskupa JenÅ”tejna. Bilo je to baÅ” u rujnu 1389. kad se razmahala tragiĆØna borba izmeĆ°u nadbiskupa i despotskog kralja Vjenceslava IV., koji je nasilno želio prisvojiti crkvena dobra i postati potpuni gospodar Crkve u ĆØeÅ”koj. Posljednja faza borbe izmeĆ°u kralja i Crkve bila je u jesen 1392., kad je kralj, potpirivan od svojih savjetnika, straÅ”no divljao protiv klera. NeustraÅ”ivi je nadbiskup javno prosvjedovao protiv kraljeve samovolje, no unatoĆØ tome jedan je kraljev službenik dao smaknuti trojicu klerika. Kralj joÅ” uvijek nije mirovao, veƦ je poÅ”to-poto htio ograniĆØiti nadbiskupovu vlast. Htio je jednostavno podijeliti teritorij praÅ”ke nadbiskupije i nakon smrti benediktinskog opata Raceka iz Kladrubyja osnovati ondje novu biskupiju te joj staviti na ĆØelo svoga pouzdanika Vjenceslava Kralika iz Burenica. Bilo je to nevjerojatno uplitanje u posve crkvene unutarnje poslove. MeĆ°utim, kad je stari opat umro poĆØetkom g. 1393., monasi su izabrali novog opata u osobi monaha Olena. Ivan Nepomuk, generalni vikar, po nadbiskupovoj naredbi, a protiv izriĆØite kraljeve volje, potvrdio je 7. ožujka 1393. izbor novoga opata. Kralja je to raspalilo pa je zatvorio i Nepomuka i neke druge sveƦenike. Svi su oni bili podvrgnuti muĆØenju u kojem je sudjelovao sam kralj s bakljom u ruci. Ipak su puÅ”teni na slobodu poÅ”to su prije morali prisegnuti da Ʀe o svojoj torturi Å”utjeti. Iznimka je bila s Ivanom Nepomukom. On se kralju, valjda zbog svoga velikog ugleda, ĆØinio najopasnijim. Zato ga je kralj u noƦi s glasovitog mosta Karla IV. dao baciti u Vltavu i tako Ivan pogibe kao muĆØenik. Tijelo mu je pronaĆ°eno te sahranjeno najprije u crkvi Svetog Križa uz rijeku, a kasnije preneseno u katedralu Sv. Vida u Pragu. Posjetitelji te divne gotske katedrale u njezinoj desnoj laĆ°i mogu joÅ” i danas vidjeti muĆØenikov grob na kojem piÅ”e: Iohannes de Pomuk.
Papa Benedikt XIII. proglasio je 19. ožujka 1729. u Lateranskoj bazilici Ivana Nepomuka svecem i to muĆØenikom ispovjedne tajne. MeĆ°utim, njegovo je Å”tovanje veƦ davno prije bilo veoma proÅ”ireno i to ne samo u ƈeÅ”koj, veƦ i izvan njezinih granica. Iako je na temelju pouzdanih povijesnih izvora glavni razlog sveĆØeve muĆØeniĆØke smrti bio potvrĆ°ivanje opata u Kladrubyju, ne može se posve iskljuĆØiti ni to da je bio kraljiĆØin ispovjednik i kao takav ĆØuvao pred ljubomornim kraljem ispovjednu tajnu ne htijuƦi otkriti kralju iÅ”ta od onoga Å”to je doznao u ispovijedi.

VeƦe ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,13)
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailMSNMICQ [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: pon 22 svi 2006, 15:44
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Danas je
Rita iz Cascije

Svetica

Svetica je roĆ°ena prvih godina pontifikata pape Urbana VI. (oko g. 1381), kad je bilo dokonĆØano avignonsko sužanjstvo papĆ¢, a umrla je 22. svibnja 1447. nakon 40 godina samostanskoga života, od toga 15 godina izvanrednih mistiĆØnih milosti, ali i mnogih patnja. Proživjela je jedno od najtežih razdoblja crkvene povijesti, takozvani zapadni raskol.

Rita je bila kƦerka roditelja koji dugo nisu imali djece. Želja za porodom njezina je oca i majku nagnala na mnoge molitve pa možemo reƦi da je bila od Boga izmoljena. Tim viÅ”e Å”to su joj roditelji tada veƦ bili u poodmakloj dobi. IzmolivÅ”i je od Boga, jednostavni, dobri i bogobojazni roditelji nastojali su svoju kƦerku Å”to bolje krÅ”Ć¦anski odgojiti. Mala je upijala sve Å”to su joj govorili i u ĆØemu su je pouĆØavali. InaĆØe, život djevojĆØice bijaÅ”e priliĆØno tvrd i težak, kao da je predosjeƦala da Ʀe tako biti i kasnije, pa se za to nastojala pripremiti.

U kuƦi je imala kutiƦ, gdje se slobodno i nesmetano predavala svojim molitvama te izljevima ljubavi prema Isusu. Sanjala je o tome kako Ʀe postati redovnica i sva se predati Gospodinu. No, to se nije ostvarilo, jer su je obeƦali kao ženu nekome mladiƦu iz mjesta.

Rita se morala veoma mlada udati, a zaruĆØnik joj je bio sve prije nego dobar ĆØovjek. Po naravi naprasit, brutalan, pa mu Rita postade ne samo žena veƦ i žrtva. PodnoseƦi njegovu teÅ”ku narav, nije se nikada ni rijeĆØju potužila, makar mu je kao ropkinja bila u svemu ovisna. ĆØak je morala pitati za dopuÅ”tenje ako je htjela i u crkvu poƦi. Ona je zlo u njemu nastojala pobijediti dobrim. Nije to iÅ”lo brzo, ali malo-pomalo svojom je blagoÅ”Ć¦u i strpljivoÅ”Ć¦u uspjela pobijediti vuka i pripitomiti ga. Njegovu je duÅ”u privela k Bogu pa su neko vrijeme zajedno sretno živjeli u svojoj Roccaporeni.

Riti su umrli roditelji i to bijaÅ”e za nju udarac, a onda uslijediÅ”e drugi udarci, baÅ” kao na starozavjetnoga pravednika Joba. Jedne veĆØeri, kad joj se muž iz Cascije vraƦao kuƦi u Roccaporenu, napadne ga neki ĆØovjek i ubije. Htio se osvetiti, ali na tako svirep i neljudski naĆØin za jednu uvredu koja mu je prije bila nanesena. Nakon toga udarca u roku od godine dana umrla su joj i oba sinĆØiƦa. Gospodin je usliÅ”ao molitvu majke koja je molila neka ih radije nevine uzme k sebi negoli dopusti da odrastu i onda se osveƦuju ubojici svoga oca. Ona je gledala na ljudske uvrede i nepravde oĆØima EvanĆ°elja i zato je bila sposobna nepravdu radije podnijeti nego uĆØiniti, uvredu oprostiti i zaboraviti.

OsloboĆ°ena na tako bolan naĆØin svega onoga Å”to ju je joÅ” vezalo uz zemlju, Rita je opet poĆØela razmiÅ”ljati o svom davnom snu, to jest o ulasku u samostan. Silom prilika morala se odreƦi svoga zvanja, ali sada ga je opet po svaku cijenu željela ipak ostvariti. Zato se uputila u obližnju Casciju u augustinski samostan Sv. Magdalene. Bila je odbijena. Redovnice su smatrale da udovica nije prikladna za njihov samostan. Rita je i dalje molila da je prime, ali sve bi uzalud. Rita se tada sa živom vjerom Å”to premjeÅ”ta bregove obratila svojim dragim svecima zaÅ”titnicima: sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina, pa je oni prema jednoj predaji po noƦi uvedoÅ”e u samostan.

DoÅ”avÅ”i u samostan, mnogo je razmatrala o Isusovoj muci moleƦi Isusa da i osjetno postane dionicom njegove muke. Bila je usliÅ”ana pa je na ĆØelu zadobila ranu, koja ju je podsjeƦala na Isusovu trnovu krunu, od koje je mnogo trpjela i koja joj viÅ”e nije zarasla. ĆØinila je druge pokore, osobito post. Zadnjih je godina u patnjama, Å”to ih je strpljivo podnosila, bila posve prikovana uz svoj siromaÅ”ni ležaj. Od svega ju je 22. svibnja 1447. smrt oslobodila.

Narod ju je odmah nakon smrti poĆØeo Å”tovati kao sveticu, joÅ” prije nego je Crkva izrekla o njoj svoj neprevarljivi sud. Svetom ju je proglasio 24. svibnja 1900. tek papa Leon XIII., nazvavÅ”i je "dragocjenim biserom Umbrije".

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 27 svi 2006, 4:16
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Augustin apostol Engleske

Svetac

Oživotu svetog Augustina, koji stoji na poĆØecima pokrÅ”tavanja engleskoga naroda, prije njegova poslanstva u Englesku g. 596., ne znamo gotovo niÅ”ta osim jedne dragocjene pojedinosti da je bio "syncellus" sv. Grgura Velikoga. To znaĆØi da je skupa s njime stanovao u istom samostanu, vjerojatno u Ʀeliji odmah do njegove. Biti uz redovnika takvoga formata kakav je bio Grgur Veliki, jedan od ĆØetvorice zapadnih velikih Otaca, znaĆØilo je za Augustina, sigurno, veoma mnogo.

Kad je Grgur Veliki g. 590. postao papa, poĆØeo je pomalo razmiÅ”ljati o misijama na britanskom otoku meĆ°u bjeloputim Anglima. Za tu veoma teÅ”ku i delikatnu misiju izabrao je Augustina, koga je iz redovniĆØkih dana dobro poznavao, i poslao ga onamo s joÅ” 40 monaha. Na prvom putovanju Augustin, doÅ”avÅ”i u Aix-en-Provence, u Galiji, i ĆØuvÅ”i ondje loÅ”e vijesti o zemlji i stanovnicima Velike Britanije, osjeti u duÅ”i strah i vrati se natrag u Rim. Papa Grgur Veliki nije htio da se odustane od te misije. On je Angle želio uĆØiniti drugovima anĆ°ela i zato je Augustina ohrabrio i ponovno s preporuĆØenim pismima na galske biskupe i knezove na put poslao. U pratnji vojnika i tumaĆØa Augustin se s ostalim misionarima, preÅ”avÅ”i Galiju i kanal izmeĆ°u Galije i Britanije, g. 597. napokon iskrcao na otoku Thanetu, kod uÅ”Ć¦a rijeke Temze u more. PouĆØen dobro od pape Grgura, Augustin je želio da njegovo poslanstvo u tuĆ°oj zemlji bude zakonito, zato je o svom dolasku odmah obavijestio kentskoga kralja Etelberta, koji je od g. 593. stajao na ĆØelu saveza britanskih kraljevstava. Taj vladar, joÅ” poganin, imao je za ženu krÅ”Ć¦anku Bertu, franaĆØku princezu. Ona je blagotvorno utjecala na svoga muža i u njemu stvarala malo-pomalo naklonost prema krÅ”Ć¦anskoj vjeri.

On, dakle, primi veoma dobrohotno krÅ”Ć¦anske misionare, pobrinu se za njihovo uzdržavanje i dade im potpunu slobodu navijeÅ”tanja. Privremeno im je ustupio i crkvicu Sv. Martina, kojom se služila njegova žena Berta. Ipak se nastojao Å”to bolje obavijestiti o naravi i svrsi toga poslanstva, koje je doÅ”lo ĆØak iz daleka Rima. UvjerivÅ”i se da su ti misionari Božji ljudi, koji uĆØe o pravome smislu života, vidjevÅ”i njihovu svetost i djela, a osobito njihova voĆ°e Augustina, i sam zatraži da bude Å”to bolje pouĆØen u vjeri i napokon krÅ”ten. Sveti primjer je opet djelovao i navijeÅ”tanje ĆØinio vjerodostojnim i prihvatljivim. Etelbert se s mnogim drugima pokrstio 1. lipnja 597. PostavÅ”i krÅ”Ć¦anin, postade i velikim zaÅ”titnikom i promicateljem krÅ”Ć¦anstva u svojoj kraljevini. Augustinu je za stanovanje ustupio vlastitu palaĆØu, dao obnoviti jednu crkvu, koja postade privremena katedrala, a uz nju sagradi i samostan Sv. Petra i Pavla, kasnije nazvan samostanom Sv. Augustina. Djelo je sv. Augustina i njegovih suradnika napredovalo. On sam u meĆ°uvremenu ode u Arles u Galiju, gdje ga je papin namjesnik Virgilije posvetio za biskupa. VrativÅ”i se u Englesku, za BožiƦ je pokrstio preko 10.000 Saksonaca. Papa Grgur Veliki ĆØuvÅ”i za tako obilnu žetvu, dade oduÅ”ka svojoj radosti u dvama pismima, od kojih jedno upravi Eulogiju, biskupu Aleksandrije, a drugo kraljici Berti. U želji da se Crkva u Engleskoj Å”to bolje ukorijeni i proÅ”iri, Papa je g. 601. poslao onamo drugu skupinu misionara. Augustinu je kao metropoliti dopustio nositi palij te mu naložio da osnuje dva metropolitanska sjediÅ”ta, od kojih Ʀe svako imati 12 sufraganih biskupija. Svetac je osnovao prvo sjediÅ”te u Canterburyju, a drugo u Yorku. Ipak je prvi metropolita te metropolije bio posveƦen za biskupa tek g. 625., kad je Augustin veƦ davno bio u grobu.

Duhovni otac engleske Crkve, sveti Augustin, biskup, posvetio je i sebi nasljednika, a onda 26. svibnja 604. ili 605. u Gospodinu preminuo. Sahranjen je u opatskoj crkvi Sv. Petra i Pavla uz kentskoga kralja.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: pon 29 svi 2006, 20:30
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Polion, vinkovaĆØki lektor
Svetac MuĆØenik

Kad je za vrijeme cara Dioklecijana i Maksimijana protiv krÅ”Ć¦ana buknulo krvavo progonstvo, Probo, sirmijski prefekt, upravitelj velike rimske pokrajine, poĆØe odmah provoditi u djelo carske ukaze. Dakako da su prvi na udaru bili klerici. I tako po njegovu nalogu biÅ”e pogubljeni u Singidunumu - danaÅ”nji Beograd - sveƦenik Montan, u Srijemskoj Mitrovici slavni biskup sv. Irenej i Ć°akon Demetrije, a u Vinkovcima baÅ” na godiÅ”njicu njihove smrti sveti biskup Euzebije, a njima se pridruži i mladi, idealni, poletni lektor Polion, poznat po svojoj revnosti i zauzetosti u vjeri. On je bio predveden pred namjesnika Proba, ali ne pokaza pred njim ni najmanjega znaka straha ili zaplaÅ”enosti. Znao je da za svoju vjeru mora svjedoĆØiti i zato je posve slobodno rekao kako se zove i koju službu u crkvi obavlja. Namjesnik ga je optužio da je i on jedan od onih Å”to djevojkama tjeraju strah u kosti pred brakom i Å”to ih nagovaraju na neku ispraznu ĆØistoƦu i djeviĆØanstvo.

Polion je na optužbu ponosno odgovorio: - Kakvi smo mi zapravo, danas ƦeÅ” se moƦi uvjeriti. - Na koji naĆØin? - upita ga namjesnik. Polion odvrati: - Na taj naĆØin Å”to Ʀemo posvjedoĆØiti svoju pobožnost i postojanost u vjeri u Kralja nebeskoga i Å”to smo se spremni i na mukama držati njegovih zapovijedi. - Kojih zapovijedi? Kojega kralja? - Svetih i pobožnih zapovijedi Krista Kralja. - U ĆØemu se one sastoje? - U tome da je samo jedan Bog na nebu; da se drvo i kamen ne mogu nazivati bogovima, da valja popraviti svoje grijehe, da dobri ustraju u održavanju svojih odluka, da djevice moraju postiƦi savrÅ”enstvo svoga staleža, a oženjeni ĆØuvati braĆØnu ĆØistoƦu, da gospodari moraju postupati s robovima viÅ”e blagoÅ”Ć¦u nego silom, imajuƦi na pameti da svi imaju istu ljudsku narav, da sluge moraju obavljati svoje dužnosti viÅ”e iz ljubavi nego iz straha, da se kraljevima mora pokoravati kad zapovijedaju pravedne stvari, a s vlastima suraĆ°ivati u dobru; da se roditeljima duguje poÅ”tovanje, a prijateljima uzajamnost, neprijateljima praÅ”tanje, graĆ°anima ljubav, gostima ljudskost, siromaÅ”nima milosrĆ°e, ljubav prema svima i nikome se niÅ”ta na žao ne smije uĆØiniti. Nepravde valja strpljivo podnositi, nikome zlo ne ĆØiniti, biti spreman izgubiti svoja, a nikad ne poželjeti tuĆ°a dobra. A onaj Ʀe vjeĆØno živjeti koji Ʀe zbog vjere prezreti ĆØasovitu smrt Å”to je vi možete zadatiā€¦

Probo je ostao osupnut takvim hrabrim svjedoĆØenjem vjere i krÅ”Ć¦anskih dužnosti. No da se izvuĆØe iz neprilike ciniĆØki je odvratio: "Koja li je korist od toga da sa smrƦu netko izgubi ovo svjetlo i sve tjelesne radosti!?" Polion mu je odgovorio: "VjeĆØna je svjetlost daleko uzviÅ”enija i nadmoƦnija od ove zemaljske i neprolazna su dobra daleko slaĆ°a od prolaznih. Nije, dakle, pametno ono Å”to je trajno zapostaviti prolaznome i nesigurnome." Namjesnik je uvidio da s tim hrabrim i pametnim mladiƦem raspravljanjem neƦe doƦi daleko, stoga se poput svih silnika, Å”to ne poÅ”tuju tuĆ°e miÅ”ljenje i slobodu, poslužio silom i zaprijetio mu se da Ʀe ga poslati u smrt.

No Polion nije bio ĆØovjek bez znaĆØaja i stoga se prijetnjama nije dao zaplaÅ”iti. OdluĆØno je odbio žrtvovati rimskim bogovima. On je za svoje uvjerenje bio spreman ginuti i stoga je mirno odvratio: "ĆØini Å”to ti je nareĆ°eno, a ja Ʀu slijediti nauk svojih uĆØitelja te s radoÅ”Ć¦u poƦi na muke Å”to me ĆØekaju." Probo ga je osudio na smrt i to da živ bude spaljen. Kazna je odmah bila izvrÅ”ena na mjestu jednu milju od grada udaljenu.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: pon 29 svi 2006, 23:21
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Ivana ArÅ”ka, djevica orleanska i muĆØenica
Svetica MuĆØenica Djevica

o njoj se ne treba previŔe pisati ali evo i glavnih stvari iz njenog života

Jedva da je koja žena tako presudno utjecala na povijest svoje domovine i naroda kao Jeanne Dā€™Arc (Ivana ArÅ”ka), jednostavna seoska djevojka, koja sa 17 godina života stade na ĆØelo francuske vojske te u nevjerojatnom vojĀ­nom pohodu oslobodi svoju domovinu od vlasti tuĆ°inca, a nakon dvije godine, upavÅ”i u ruke neprijatelja, bude osuĆ°ena i spaljena na lomaĆØi. Kratak život od 1412ā€“1431, ali kako neobiĆØan i tragiĆØan! Njezina se tragika pretvorila ipak u trijumf, jer ju je Crkva g. 1909. proglasila blaženom, a g. 1920. svetom. Jedinstvena liĆØnost Jeanne Dā€™Arc, u isto vrijeme i ĆØarobna i zagonetna, zanosila je maÅ”tu mnogih umjetnika, mislilaca, pjesnika i pisaca proze.

Objektivni pristup Djevici Orleanskoj omoguƦen je tek od g. 1849. kad je uĆØenjak Quicherat u pet svezaka objavio saĆØuvana akta procesa protiv one koja je iz svoje domovine otjerala osvajaĆØe Engleze. Njezino je povijesno znaĀ­ĆØenje u tome Å”to je 100-godiÅ”nji rat izmeĆ°u Francuske i Engleske, kad se njeĀ­zinoj domovini bližila veƦ katastrofa, pretvorila u neoĆØekivanu pobjedu. StvoĀ­rila je, dakle, u povijesti svoga naroda jednu prekretnicu. Do toga je rata doÅ”lo zaĀ­to Å”to su engleski kraljevi svojatali pravo na francusko prijestolje.

Otkada je Vilim OsvajaĆØ, otisnuvÅ”i se iz Normandije, osvojio Veliku BritaĀ­niĀ­ju i postao njezinim kraljem, Engleska je držala u svojoj vlasti neke dijelove FranĀ­Ā­cuske. Engleska je god. 1339. oružjem htjela osvojiti cijelu Francusku. I taĀ­ko je doÅ”lo do rata Å”to trajaÅ”e jedno stoljeƦe, a izgledalo je kao da uopƦe nikada viÅ”e ni neƦe svrÅ”iti. Veliki dio Francuske potpade pod vlast njezina nadmoƦnog neĀ­priĀ­jatelja. Kroz to su vrijeme ljudi podivljali, financije se srozale, polja ostajala pusta i neobraĆ°ena. Tim zlima pridružiÅ”e se i druga: horde pljaĆØkaÅ”a su harale i palile, a onda i ĆØesta poÅ”ast kuge. Francuzi su meĆ°u sobom bili straÅ”no nesložni i gložili se, a kralj im je bio samo jedna figura.

Karlo VII., slabiƦ, sin suluda ĆØovjeka, nije bio joÅ” ni okrunjen za kralja, a neĀ­Ā­prijatelji su Englezi stajali veƦ pred Orleansom. Osvojili su ga i poÅ”li dalje. FranĀ­Ā­cuzima je moral straÅ”no opao i baÅ” u toj oĆØajnoj i bezizlaznoj situaciji stupa na pozornicu Jeanne Dā€™Arc, Bogom odabrana junakinja, uzor pravog doĀ­moĀ­ljubĀ­lja, koja Ʀe svoju domovinu izvesti iz položaja poniženja i vratiti joj otetu ĆØast.

Ivana se rodila 6. sijeĆØnja 1412. u Domremyju, pokrajine Lorene. Bila je jedno od petero djece seljaĆØke obitelji Jakova Dā€™Arca i Izabele RomĆ©e. Do trinaeste godine u njezinu životu nije bilo niÅ”ta neobiĆØna. Bila je kao i sva druga norĀ­malna seoska djeca. Ako se veƦ tada može govoriti o nekim njezinim vrlinama, onda bi to bile: pobožnost, ljubav prema siromasima i velika te vedra dobroĀ­Ć¦udĀ­nost prema svakome.

U trinaestoj godini života Ivanica postade dionicom nekih viĆ°enja. UkazaÅ”e joj se sv. Mihovil i svete djevice i muĆØenice Katarina i Margareta te joj u ime Ā»neĀ­Ā­beskog KraljaĀ« objaviÅ”e da je njezina zadaƦa osloboditi Francusku od Engleza i sveĆØano okruniti kralja. Trebalo je vremena dok se Ivana uvjeri u svoju miĀ­siĀ­ju. No kad se uvjerila, onda je niÅ”ta viÅ”e nije moglo zaustaviti. Ona je iÅ”la naprijed kao gonjena nekom nevidljivom silom.

Uspjelo joj je god. 1429. o svojoj životnoj zadaƦi uvjeriti Roberta de BaudricourĀ­ta, kapetana Vaucouleursa. Taj joj je dao pratnju i poslao kralju u Chinon. Nakon 11 dana jahanja stigla je 23. veljaĆØe u taj grad, a dva dana kasnije primio ju je u audienciju sam kralj. On ju je poslao u Poitiers da je ondje ispitaju teolozi i prelati. Nakon tri tjedna ispitivanja izreĆØen je o njoj povoljan sud. Sad je bila sposobna za djelovanje pa je u kratko vrijeme pokrenula nepokretnoga kraĀ­lja te na njegov dvor i meĆ°u njegove vojnike unese neki neopisivi žar i želju za osloboĆ°enjem domovine.

30. svibnja Na ĆØelu francuske vojske krene sama Ivana prema OrlĆ©ansu te nakon dvije poĀ­bjedonosne bitke oslobodi taj grad i njegovu okolicu. Odatle krenu prema Reimsu te kod Pataya izvojeva opet jednu pobjedonosnu bitku. U reimskoj katedrali kralj je pomazan i okrunjen kao i njegovi prethodnici. Taj dogaĆ°aj do tada razjedinjene Francuze ujedini oko vladara i svi se gradovi, kuda je prolazio, natjecahu radosnim klicanjem kralju. Ivana je sada htjela voditi rat sve dok Englezi ne budu posve otjerani iz Francuske. No kralj, na žalost, pod utjecajem loĀ­Å”ih savjetnika poĆØe voditi vlastitu politiku.

Nakon neuspjeha kod Pariza, gdje je Ivana bila ranjena, hrabra djevojka moĀ­rade prekinuti borbu. Nastavila ju je tek u proljeƦe g. 1430., kad je pohitjela u Compiègne, Å”to su ga opsjedali BurgunĆ°ani. No, ondje bi zarobljena i doskora preĀ­dana Englezima. Protiv nje je pokrenut postupak na kojem je upravo ĆØudesĀ­nom jasnoƦom i teoloÅ”kom toĆØĀ­noÅ”Ā­Ć¦u odgovarala na sva postavljena pitanja. OsuĀ­Ć°eĀ­Ā­na kao vjeÅ”tica, 30. svibnja 1431. spaljena je na lomaĆØi. Dogodilo se to u gradu RouĀ­eĀ­nu.

Ā»Gledano zemaljski, muĆØeniÅ”tvo je Ivane bilo poraz, nadnaravno gledano, usĀ­pon. Ona je u tom udesu na savrÅ”en naĆØin ispunila zadaƦu Kristova uĆØenika: na se je uzela križ i slijedila ga. Kao o Kristu i o njoj se govorilo da zavodi narod i da je u savezu s Beelzebubom. Kao Krist i ona je ĆØula najprije kako joj kliĆØu ā€™Hosana!ā€™, a onda ā€™Raspni ga!ā€™ Kao Krist i ona je prepatila getsemansku agoniju, od svojih ostavljena i neprijateljima predana. Kao Krist stajala je pred sucima bez obrane, bila zlostavljana od vojnika, ĆØas hrabro govorila, ĆØas Å”utjela. I Ivanini su suci bili veliki sveƦenici, pismoznanci i predstavnici okupatora, koji su jeĀ­dini imali pravo izreƦi sud i izvrÅ”iti ga. I taj je sud iÅ”ao za pogubljenjem osuĀ­Ć°eĀ­nika, smatrajuƦi da u ime Božje sudi zbog hule i veleizdajstva, a sve na temelju lažnih svjedoka. I taj je sud bio voĆ°en iz straha da se ne bi zamjerilo cezaru. Ivana je isto tako kao i Krist pretrpjela zapuÅ”tenost i bila posluÅ”na sve do smrti. I opet su se krvnici pokajniĆØki udarali u prsa. Posmrtnim ostacima bile su uskraƦene poĆØasti. Na Kristov grob navaljen je kamen, a Ivanin je pepeo prosut u Seinu. Ali je opet i proslava uslijedila poslije poniženja. I tako se Ivana na jedinstven naĆØin potpuno suobliĆØila Kristu, Å”to je prema Pavlu zadaƦa svakog krÅ”Ć¦anina. Ona je s Kristom trpjela i umrla, da s njime i uskrsne. JoÅ” je u smrti grlila njegov križ, a na usnama imala njegovo imeĀ« (Gisbert Kranz).

To je najdivnija poruka ove neobiĆØne svetice. Ta je poruka daleko važnija od svega drugoga u njezinu životu. KrÅ”Ć¦anin se poput Ivane u svemu mora suobliĆØiti s Kristom kao uĆØenik sa svojim uĆØiteljem i sluga sa svojim gospodarom.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
angelous




Spol: muško
Postovi: 624
Lokacija: Sisak....najĆØeÅ”Ć¦e jahaliÅ”te...
PostanoPostano: sri 31 svi 2006, 18:41
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Evo da i ja kao SisĆØanin napiÅ”em neÅ”to o SisaĆØkom svecu. jako sretan

Sv. Kvirin SisaĆØki

Svetac MuĆØenik Biskup

U Sisku je biskupovao od 284. do 303. godine, u vrijeme rimskih careva Dioklecijana i Maksimilijana, te ilirskog podcara Galerija. Nakon Å”to je 303. godine car Dioklecijan izdao strogi zakon protiv krÅ”Ć¦anstva, sisaĆØki biskup Kvirin je uhiƦen.

Nakon sasluÅ”anja u Sisku kod podruĆØnog upravitelja Maksima, biskup Kvirin poslan je u Sabariju (danas Szombathely u MaĆ°arskoj) gdje ga je na smrt osudio namjesnik Amancius. Utopljen je u u rijeci Sabaris ( danas Guns) 4. lipnja 303. O vrat su mu objesili mlinski kamen.

Legenda kaže da je biskup Kvirin, iako s kamenom oko vrata, ĆØudom ostao na povrÅ”ini razgovarajuƦi s prisutnima. No, zabrinut zbog reakcija naroda, izmolio je od Boga da potone. Prema vjerodostojnom izvjeÅ”Ć¦u posljednje rijeĆØi su mu bile:

''Sada tek u pravom smislu izvrÅ”avam sveĆØeniÅ”tvo, kada Ʀu samoga sebe, prinijeti Bogu za žrtvu.''

KrÅ”Ć¦ani su njegovo tijelo izvukli iz rijeke te ga položili u lijepu, veliku crkvu, no zbog provala Huna, tijelo je preneseno u Rim. Pohranjeno je u katakombama Sv. Sebastijana. 1140. godine, u sveĆØanoj procesiji, kosti su prenesene u obnovljenu crkvu Majke Božje preko Tibra, gdje i danas poĆØivaju.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web straniceMSNM [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 01 lip 2006, 2:47
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

justin
Svetac MuĆØenik

U svetom Justinu dolazimo u II. stoljeƦu do posve novog tipa krÅ”Ć¦anskoga sveca. To je tip intelektualca, uĆØena ĆØovjeka koji se bavi znanoÅ”Ć¦u, filozofa koji razmiÅ”lja o smislu života i o posljednjem uzroku svih stvari.

Justin je roĆ°en poĆØetkom II. st. u srcu Samarije. Svu njegovu pažnju zaokupljali su filozofski problemi. U njegovo doba filozofija nije bila neka apstraktna znanost, daleka od života, veƦ viÅ”e egzistencijalna, životna. Za istinom se tragalo da bi se lakÅ”e doÅ”lo do sreƦe, do ostvarenja ona ĆØovjekove vjeĆØne i praiskonske težnje. Tek ta je filozofija Justinu pružila neko zadovoljstvo, upravljajuƦi mu život prema promatranju Boga. Neumorni tražitelj potpune istine se povlaĆØi na samotno mjesto kraj mora nadajuƦi se da Ʀe u tiÅ”ini i razmiÅ”ljanju pronaƦi pravu sreƦu i mudrost. Tada se za vrijeme Å”etnje susreo s tajanstvenim starcem koji mu otkri da se prava istina ne nalazi u Platonovoj mudrosti, veƦ u knjigama proroka i u novozavjetnim spisima. Isus Krist je onaj koji donosi spasenje i sreƦu. Justin se sada svim žarom dao na ĆØitanje i prouĆØavanje knjiga Svetog Pisma, koje su ga tako osvojile i uvjerile u istinitost krÅ”Ć¦anstva da je zatražio krÅ”tenje. Sv. Justin svjedoĆØi kako Kristova mudrost nije bila jedini motiv zbog kojega je prihvatio krÅ”Ć¦anstvo. Na njega su djelovali i krÅ”Ć¦ani s kojima je dolazio u dodir. ObrativÅ”i se na krÅ”Ć¦anstvo, Justin se dao na apostolat, osobito meĆ°u ljudima veƦe kulture. ƈitav je Justinov život poslije obraƦenja na krÅ”Ć¦anstvo, joÅ” viÅ”e njegova smrt, bilo svjedoĆØenje za istinu Isusa Krista Raspetoga. Povod pak njegovoj smrti vjerojatno je bio ideoloÅ”ki sukob s ciniĆØkim filozofom Krescentom koji Justina optuži vlastima da naime ruÅ”i rimsku vlast. Justin bi baĆØen u tamnicu s nekolicinom svojih uĆØenika, a samu smrt ti su sveti muĆØenici podnijeli najvjerojatnije godine 165. za vrijeme cara Marka Aurelija.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 01 lip 2006, 22:45
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

marcelin i Petar
Sveci MuĆØenici

Uspomena je na ova dva muĆØenika veoma stara. SaĆØuvao ju je drevni rimski misni kanon. Oni su bili klerici rimske Crkve. Marcelin je bio sveƦenik, a Petar egzorcist. MuĆØeni su oko g. 303. za vrijeme Dioklecijanova progonstva. Njihov se grob poÅ”tuje na starome rimskome groblju na Labikanskoj cesti. Ondje car Konstantin podiže baziliku, a uz nju mauzolej za svoju majku Helenu. Dio relikvija ovih svetih muĆØenika prenesen je godine 827. u Seligenstadt na rijeci Majni.

Najstariji izvjeÅ”taj o muĆØeniÅ”tvu ovih dvaju muĆØenika imamo od pape Damaza. On svjedoĆØi da ga je kao djeĆØak ĆØuo iz ustiju samoga krvnika koji ih je muĆØio. Prema papinu svjedoĆØanstvu sudac je odredio da muĆØenici budu pogubljeni u jednoj Å”umi. Zapovjedio je to da im se zametne svaki trag. MuĆØenici su si sami morali iskopati grob. U njemu su ostali sve dok ga nije otkrila rimska odliĆØna gospoĆ°a Lucilla, koja ih je dala otkopati i prenijeti na drugo mjesto.

Druga bazilika svetim muĆØenicima u ĆØast podignuta je oko godine 595. Ona se nalazi na novoj Labikanskoj cesti, danas na uglu Via Merulana, nasuprot franjevaĆØkog visokog uĆØiliÅ”ta Antonianuma.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 03 lip 2006, 0:02
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Karlo Lwanga i drugovi (ugandski muĆØenici)
Sveci MuĆØenici

IzmeĆ°u 17. studenoga 1885. i 27. sijeĆØnja 1887. u Ugandi su za katoliĆØku vjeru poginula 22 muĆØenika. Krv muĆØenika nije bila uzalud prolivena.

NatopivÅ”i tlo Ugande, pogodovala je razvoju i Å”irenju krÅ”Ć¦anstva u toj zemlji, koju zbog njezinih divnih jezera, planinskih lanaca i gornjeg dijela rijeke Nila s pravom nazivaju biserom Afrike. U proÅ”lim desetljeƦima jedna treƦina stanovniÅ”tva u Ugandi bili su krÅ”Ć¦ani, Å”to je za afriĆØki kontinent bio rekordan broj.

Prvi misionari u Ugandi bili su bijeli oci. Oni su u tu zemlju doÅ”li u proÅ”lom stoljeƦu, toĆØno g. 1879. IspoĆØetka su bili lijepo primljeni, ali veƦ g. 1882. moradoÅ”e napustiti zemlju. Izgon su skrivili neki uskogrudni i fanatiĆØni arapski trgovci koji su protiv katoliĆØkih misionara podjarili uroĆ°eniĆØkog kralja Mtesu. Izgon je, na sreƦu, trajao samo dvije godine pa se oci veƦ g. 1884., za vladavine mladoga kralja Mwange smjedoÅ”e opet vratiti i nastaviti nasilno prekinuti rad. No i prijateljsko raspoloženje toga kralja prema katoliĆØkim misionarima ne potraja dugo. Na njegovu je dvoru bio veƦ priliĆØan broj krÅ”Ć¦ana Å”to su obnaÅ”ali razne visoke službe. Medu njima je bio Josip Mkasa, upravitelj dvora, i Andrija Kagwa, zapovjednik kraljeve tjelesne straže i njegov iskren prijatelj. Oni su ĆØak otkrili i zavjeru uperenu protiv kralja, na ĆØelu koje se nalazio visoki kraljevski ĆØinovnik Katikiro. Krivcu je zaslužena smrtna kazna ne samo oproÅ”tena, veƦ je mogao i dalje ostati u svojoj službi. No, on je svoj položaj iskoristio da se osveti dvojici krÅ”Ć¦ana koji su otkrili njegovu zavjeru protiv kralja. Mržnja i osveta kao malo koja strast znadu potpuno potamniti ĆØovjekovo hladno i ispravno razumsko rasuĆ°ivanje. Josip Mkasa, veƦ g. 1882. krÅ”ten i potvrĆ°en, provodio je uzoran krÅ”Ć¦anski život. Svojski se trudio živjeti po svojoj vjeri. Svakog je tjedna svojim novcem kupio po jednog ili viÅ”e robova, oslobodio ih i pouĆØavao u vjeri. U duhu EvanĆ°elja to je smatrao svojom dužnoÅ”Ć¦u. VrÅ”io je i djelo milosrĆ°a i apostolata.

Katikiro, negdaÅ”nji zavjerenik, uspio je ipak na svoju stranu pridobiti kralja, koji je sve viÅ”e bivao pod njegovim utjecajem. Plod je tog kobnog utjecaja bio da je kralj 31. listopada 1885. "kao Å”pijune" dao pogubiti anglikanskog biskupa Hanningtona i nekolicinu krÅ”Ć¦ana. Istu je optužbu bacio i na Josipa Mkasu, dok kralj nije povjerovao i ĆØestitog katolika i svoga vjernog službenika predao na milost i nemilost svom negdaÅ”njem zavjereniku koji mu je radio o glavi. Taj se odmah dao na nedjelo da ne bi kralj promijenio svoju odluku. Josip Mkasa bio je uhvaƦen u noƦi, baÅ” nakon Å”to se priĆØestio, te mu je joÅ” prije izlaska sunca 17. studenoga 1885. odrubljena glava, a zatim je spaljen. Kad ga je krvnik htio svezati, muĆØenik je mirno i dostojanstveno izjavio: "Å to? Ja umirem za svoju vjeru, pa zar bih tome htio izbjeƦi? KrÅ”Ć¦anin, koji svoj život daje za Boga, nema straha pred smrƦu."

Tog su muĆØenika slijedili i drugi. SedamnaestogodiÅ”nji kraljev paž Dionizije Subuggwao marno pouĆØavaÅ”e u vjeri one koji htjedoÅ”e postati krÅ”Ć¦ani. Zbog toga ga sam kralj pogubi. A kralj se zaprijetio smrƦu i ostalim krÅ”Ć¦anima. Predstojnik kraljevih paževa Karlo Lwanga, uvidjevÅ”i svu ozbiljnost položaja, okupio je oko sebe vjerne krÅ”Ć¦ane te s njima proveo noƦ u molitvi, da se tako Å”to bolje pripreme na smrt. K njima su se pridružila i ĆØetvorica katekumena koja su odmah bila krÅ”tena. Sutradan je kralj zakazao sjednicu na kojoj su se morali pojaviti svi njegovi paževi krÅ”Ć¦ani.

Kralj je izjavio: "Svi vi koji se na krÅ”Ć¦anski naĆØin ne molite ostanite tu uz mene! Oni koji se mole neka stanu na stranu!" Prvi je poÅ”ao u stranu Karlo Lwanga, a za njim joÅ” 15 paževa. Kralj je pun mržnje i gnjeva zavikao: "Vi se, dakle, stvarno molite?" - Da, gospodaru, mi se stvarno molimo! - HoƦete li tako i nastaviti? - Da, uvijek, sve do smrti, glasio je neustraÅ”iv i odluĆØan, krÅ”Ć¦anina dostojan odgovor. Tada je okrutni kralj ovako izrekao presudu: "Poubijajte ih!" MuĆØenike su krvnici odmah pohvatali i odveli. Morali su neko vrijeme joÅ” ĆØekati u tamnici dok nisu odvedeni u 60 km udaljeno mjesto, gdje se imala izvrÅ”iti presuda. Katikiro joÅ” uvijek nije mirovao, veƦ je kralju tužio i Andriju Kagwa, tvrdeƦi da on stoji na ĆØelu buntovnih krÅ”Ć¦ana. Rekao mu je: "Bio si spreman i naÅ”u djecu žrtvovati, a sada bi htio poÅ”tedjeti toga jadnoga ĆØovjeka. Zar ƦeÅ” ga zbilja i dalje ostaviti na životu da zavodi naÅ”e ljude i odgaja ih za buntovnike? Prepusti mi Kagwu i ja Ʀu veƦ s njime obraĆØunati." I kralj je žrtvovao svoga vjernoga prijatelja obiĆØnom izdajniku. Taj ga je odmah osudio na smrt, dao pogubiti i spaliti.

Tada je doÅ”ao red i na Matiju Murumba, koga crkveni sudski postupak za proglaÅ”enje blaženim naziva "najljepÅ”im cvijetom u kruni ugandskih muĆØenika. "

JunaĆØki su paževi bili spaljeni 3. lipnja. Prvi je na lomaĆØu poÅ”ao njihov voĆ°a Karlo Lwanga. Za njim junaĆØki poĆ°oÅ”e u smrt i ostali. Dvadeset i dvojicu ugandskih muĆØenika proglasio je g. 1920. blaženima papa Benedikt XV. Karlo Lwanga proglaÅ”en je g. 1934. zaÅ”titnikom katoliĆØke akcije i mladeži u Africi.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sri 07 lip 2006, 8:10
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Antun Marija Gianelli
Svetac Biskup

Na sam Uskrs 12. travnja 1789. ugledao je u Cereti, u pokrajini Liguriji, svjetlo svijeta Antun Marija Gianelli, buduƦi biskup i svetac. VeƦ od malena pokazivao je znakove duhovnoga zvanja. Pobožna i plemenita gospoda Nicoletta Rebizzo povela ga je stoga u Genovu i predvela kardinalu Spinu, moleƦi ga da maloga primi u sjemeniÅ”te. Ona ga je na njegovu putu do oltara i dalje pomagala. U 19. godini života Gianelli je stupio u bogoslovno sjemeniÅ”te te provodio uzoran kleriĆØki život. Pokazivao je naroĆØit smisao te izrazitu sposobnost za propovijedanje. Stoga mu je bilo dopuÅ”teno da propovijeda ĆØim je primio red podĆ°akonata.

Antun je u cvijetu mladosti, u dobi od samo 23 godine, 23. svibnja 1812. primio sveƦeniĆØko reĆ°enje. Kako je bio zagrijan za svoj poziv, poĆØe odmah s velikom revnoÅ”Ć¦u obavljati razne sveƦeniĆØke službe. Marno je pouĆØavao vjernike u krÅ”Ć¦anskome nauku svjestan da je vjersko neznanje velik neprijatelj rasta u vjeri. Za svoje se kateheze marljivo i savjesno pripremao, a pripravu je popratio žarkim molitvama. U kolegiju piarista obavljao je službu profesora književnosti, no nije bio samo profesor veƦ i odgojitelj. Zalagao se za preventivnu odgojnu metodu. Mladima, prakticiranjem sakramentalnoga života, valja nekako pomoƦi da ne upadnu u razne mane. Bolje je zlo sprijeĆØiti, negoli ga kasnije lijeĆØiti.

Kasnije u bogoslovnom sjemeniÅ”tu Gianelli postade profesorom govorniÅ”tva. Kako je sam bio zagrijan govornik, nije mu bilo teÅ”ko predavati i drugima vjeÅ”tinu i tajne govorniÅ”tva. O tome je napisao i malu raspravu koja govori o njegovoj veoma živahnoj Ʀudi. Kroz deset godina bio je profesor govorniÅ”tva, no time nije bila iscrpljena sva njegova djelatnost. Uz to se bavio i karitativnim radom, osobito u oskudnim i gladnim godinama 1816-1817. Grad Genova poznavao ga je kao vrsna propovjednika u svim važnim zgodama i na velike svetkovine. Kroz dvanaest godina obavljao je veoma plodnu pastoralnu službu u Chiavariju.

Gianelli se u pastoralnom radu služio posve modernim metodama. Tako je sastavio župnu kartoteku, koja mu je bila kao neki barometar za poznavanje stanja u njegovoj župi. Godine 1829. osnovao je žensku redovniĆØku družbu Marijinih kƦeri, koja se imala baviti odgojem ženske mladeži i karitativnim radom po bolnicama i gostinjcima. Njegove su redovnice postale slavne kad su za vrijeme poÅ”asti kolere herojskom hrabroÅ”Ć¦u i ustrajnoÅ”Ć¦u dvorile bolesnike uz rizik i opasnost vlastitoga života.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
sike




Spol: muško
Postovi: 3435
Lokacija: SuŔak-Trsat
PostanoPostano: sri 14 lip 2006, 23:10
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

U Hercegovini se i za nesvetaĆØki blagdan kaže da je svetac pa eto.. jako sretan

Tijelovo kao posebni blagdan posveƦen sveĆØanom ĆØaÅ”Ć¦enju Presvetog oltarskog sakramenta nastaje u 13. stoljeƦu, a na cijelo se zapadno krÅ”Ć¦anstvo proÅ”iruje tek u 14. stoljeƦu. Duguje se viziji augustinske redovnice sv. Julijane iz samostana kod Liegea u danaÅ”njoj Belgiji. Ona je imala viĆ°enje punog mjeseca na kojemu je opazila jednu mrlju. Puni mjesec je protumaĆØila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak jednog blagdana kojim bi se trebao ĆØastiti Presveti oltarski sakrament. Na njezinu je molbu mjesni biskup Robert de Thorote za svoju biskupiju uspostavio blagdan koji se na poĆØetku zvao blagdan euharistije. S. Julijana je naÅ”la sljedbenike koji su žarko promicali ideju toga blagdana i željeli ga proÅ”iriti na cijelu Crkvu. U tome su i uspjeli. Papa Urban IV. godine 1264. objavljuje bulu kojom blagdan euharistije želi proÅ”iriti na cijelu Crkvu. No, brza smrt sprijeĆØila ga je da to doista i uĆØini. Tek u 14. stoljeƦu, 1317. godine, nakon objavljivanja bule pape Urbana IV - naslov joj je "Transiturus de hoc mundo - OdlazeƦi s ovoga svijeta" - papa Ivan XXII. Å”iri blagdan na cijelu Zapadnu Crkvu.

TeoloÅ”ki razlozi uspostave toga blagdana zapravo su mnogo dublji i znakovitiji. PoĆØetkom II. tisuƦljeƦa poĆØela je opadati uĆØestalost priĆØeÅ”Ć¦ivanja. Umjesto toga, kao svojevrsni nadomjestak priĆØeÅ”Ć¦ivanju, pojavili su se razliĆØiti oblici euharistijskih pobožnosti izvan mise. Posebnu je važnost u to doba dobivalo pokazivanje svete hostije. Podizanje je postalo jedan od kljuĆØnih dijelova euharistijskog slavlja. Najvažnije je bilo vidjeti podignutu hostiju. JoÅ” možda važniji teoloÅ”ki razlog je poznato osporavanje stvarne Kristove prisutnosti u posveƦenim prilikama kruha i vina od strane Berengarija iz Toursa. Upravo kao reakciju na to osporavanje Å”iroka je vjerniĆØka javnost zahtijevala i zduÅ”no prihvatila jedan takav blagdan kojim se sveĆØano ispovijedala i potvrĆ°ivala vjera u stvarnu i djelotvornu Kristovu prisutnost u posveƦenim euharistijskim prilikama. (ika-servis)

Gospodine,kome da idemo?Ti imaÅ” rijeĆØi života vjeĆØnoga!
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web stranice [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 15 lip 2006, 17:22
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Vid

Svetac MuĆØenik

I sveti Vid spada medu one svece koje puk veoma Å”tuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamĆØeno znamo. DoduÅ”e, i oko njega se ovila legenda, no kojoj povjesniĆØari ne daju nikakvu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijesnu opstojnost najsigurnije je jamstvo Å”tovanje Å”to se oko njegova lika rano razvilo. Kako svi životopisci spominju legendu, koja se uz njegov život i muĆØeniÅ”tvo razvila, navest Ʀu je i ja.

Oko god: 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo Passio S. Viti (MuĆØeniÅ”tvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali joÅ” poganske obitelji rodio u danaÅ”njoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeƦi u daleku Lukaniju, buduƦi da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baÅ” u doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuĆ°ini za svoju vjeru morao trpjeti. UhvaƦen kao krÅ”Ć¦anin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid uĆØinio nekoliko ĆØudesa, medu njima i ĆØudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaÅ”e opsjednut. UnatoĆØ tomu, bio je sa svojim pratiocima osuĆ°en na smrt. Nakon uobiĆØajenih muĆØenja baĆØen je u kotao vrelog ulja. No iz njega bi spaÅ”en od anĆ°ela koji ga otprati u Lukaniju, gdje mladiƦ umre. Prema predaji njegovo bi se muĆØeniÅ”tvo zbilo na poĆØetku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 15 lip 2006, 17:24
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

a sutra je

Lutgarda Brabantska

Svetica

Život svete Lutgarde opisao je Toma de Cantimpre odmah nakon njezine smrti. Pisac ju je jako dobro poznavao pa odatle i vrijednost njegova spisa. Taj je životopis doživio u Flandriji velik uspjeh jer je viÅ”e puta izdavan. Lutgarda se rodila u Tongresu te je vrlo mlada, možda veƦ s 12 godina, stupila u samostan benediktinki u Saint-Trondu. Kad je kasnije bila izabrana za prioricu samostana, napustila je svoj samostan te preÅ”la u samostan u Awirsu kod Liegea, pa u Lillois, napokon u Aywieres, gdje se govorilo francuski, dok je ona uporno govorila i dalje flamanski. Sveta Lutgarda je pripadala velikim mistiĆØarkama trinaestog stoljeƦa kao Å”to su bile: Cristina de Saint-Trond, Julijana de Cornillon, Ida de Nivelles. Ona je ipak na osobit naĆØin proživljavala tajnu presvetoga Srca Isusova, obdarena od njega videnjima i drugim mistiĆØnim milostima i susretima.

Iako je živjela u samostanskoj tiÅ”ini i uživala u mistiĆØnim milostima, ipak joj nisu bili tuĆ°i problemi njezina vremena. Za njihovo je rjeÅ”avanje ĆØinila velike pokore. Njima je željela izmoliti obraƦenje krivovjercima albigenzima te nekim velikim i javnim grjeÅ”nicima. Veoma je Å”tovala i duÅ”e u ĆØistiliÅ”tu pa je po njihovu zagovoru izmolila neka ĆØudesna ozdravljenja, dobila poruke za brabantsku vojvotkinju, a i o svojoj smrti. Posljednjih 11 godina života bila je slijepa, no i tada je imala veoma velik utjecaj na pobožnike svoga vremena. Živjela je od 1182. do 1246. godine.

Dok je kao veoma mlada djevojka jedne veĆØeri ĆØekala sastanak s mladiƦem, ukazao joj se neki neznanac, otkrio grudi, pokazao na njima ranu Å”to je krvarila i rekao joj: "U toj rani je ono Å”to moraÅ” i zaÅ”to moraÅ” ljubiti!" Taj je susret bio odluĆØan za njezinu buduƦnost. Ona je ostavila svijet, poÅ”la u samostan da se posveti Isusu koji je za nas trpio.

Kao redovnica jednog je dana opazila kako Isus s jednog velikog raspela otkida jednu ruku da bi je privukao k sebi, "stisnuvÅ”i je na svoje srce, davÅ”i joj da pije krv Å”to je tekla iz otvorene rane na boku". Opojena Kristovom otkupiteljskom krvlju, živjela je u molitvi za Crkvu, za grjeÅ”nike, suosjeƦajuƦi s Kristovim mukama, sjedinjujuƦi svoje žrtve s njegovom na križu za spasenje svih ljudi, osobito onih grijehom viÅ”e pogoĆ°enih.

Ne zadovoljavajuƦi se milostima Å”to je od Isusa primila, jednog je dana zamolila da joj daruje svoje Srce. Gospodin joj je na to odgovorio: "BuduƦi da to želiÅ”, darujem ti svoje Srce, ali samo uz uvjet da i ti meni dadneÅ” svoje." Lutgarda je na to rekla: "Sretna sam zbog tako korisnog ugovora, no ipak i ja želim postaviti jedan uvjet: posjedovat ƦeÅ” moje srce ali uz obvezu da ga oĆØuvaÅ” ĆØistim. A buduƦi da je moja ljubav ograniĆØena, a tvoja neizmjerna, uĆØini me prikladnom za tvoju ljubav. Neka moje srce tako bude sjedinjeno s tvojim da u prijateljskom zajedniÅ”tvu skupa nosimo zajedniĆØko breme ljubavi." Tu je rijeĆØ o izmjeni dvaju srdaca, no ona se nije izvrÅ”ila na materijalan veƦ na posve duhovan naĆØin.

U povijesti mistike i duhovnosti sveta je Lutgarda prvi sluĆØaj ovakve mistiĆØne izmjene srdaca. Grob svete Lutgarde u koru crkve u Aywieresu brzo je postao mjestom velike pobožnosti. RedovniĆØka je zajednica toga samostana 4. prosinca 1796., da izbjegne posljedice revolucije, pobjegla u Ittre noseƦi sa sobom relikvije svoje drage svetice. One se i danas ĆØuvaju u Bas-Ittreu. Slike po raznim crkvama i galerijama prikazuju pojedine prizore i doživljaje iz njezinoga mistiĆØnoga života. Zanimljivo je da se ta flamanska svetica nalazi i u mramornoj svetaĆØkoj skupini koju izradi Matthias Brun na prelijepom mostu preko Vltave u Pragu.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 15 lip 2006, 17:25
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

takogjer mislim da ne bi bilo u redu zaboraviti i etiopske muĆØenike
pa evo neŔto i o njima
Etiopski muĆØenici

MuĆØenici

Etiopija se spominje veƦ u Starom zavjetu. Prorok Ezekiel svojom nazoĆØnoÅ”Ć¦u u progonstvu g. 591-570. pr. Krista svojim je sunarodnjacima dizao duh i budio nadu. U proroÅ”tvu protiv Egipta on spominje. "Evo me na te i na rijeke tvoje, da pretvorim zemlju egipatsku u pustinju i pustoÅ” od Migdola do Sevana i do granice etiopske" (Ez 29,10). Sevan se nalazio negdje kod danaÅ”njeg Assuana. Djela apostolska u 8. glavi pripovijedaju kako je dakon Filip po Božjem nadahnuƦu pokrstio nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, etiopske kraljice, i nadglednika cijele njezine riznice.

Sredinom IV. stoljeƦa misionarenjem Frumencija iz Tira i Edezija krÅ”Ć¦anstvo je u Etiopiji pustilo dublje korijenje. Frumencija je za biskupa postavio sam sv. Atanazije te njegovu biskupiju u Assuanu pripojio aleksandrijskom patrijarhatu. No, kasnije na ĆØelu etiopske Crkve stoji abuna. KrÅ”Ć¦anstvo brzo u toj zemlji dobiva status državne vjere. No za vrijeme žuĆØljivih kristoloÅ”kih rasprava u IV. stoljeƦu Etiopija se priklanja monofizitizmu i takva ostade sve do danas.

Nakon prodiranja monofizitizma u Etiopiju njezina povijest upada u mrak sve tamo do XIII. stoljeƦa. Tada kraljevska dinastija poĆØe Å”iriti vijest da potjeĆØe ĆØak od Salamona, jer se njemu s kraljicom od Sabe rodio sin Menelik, koji postade ocem etiopske kraljevske dinastije. Prodiranjem islama u sjevernu Afriku Etiopija postaje sve viÅ”e odijeljena od ostaloga krÅ”Ć¦anskoga svijeta.

Etiopski su kraljevi iz straha pred islamskom opasnoÅ”Ć¦u nastojali ipak tražiti veze sa zapadnim krÅ”Ć¦anstvom nadajuƦi se na taj naĆØin zaÅ”titi. Pape su im slale pisma i misionare, a sve to u želji da bi se monofizitska etiopska Crkva vratila u krilo katoliĆØkoga pravovjerja. Papa Julije III. poslao je u XVI. stoljeƦu u Etiopiju isusovaĆØke misionare. I tako zapoĆØinje isusovaĆØko misionarenje u toj dalekoj zemlji. Ono je Družbi dalo i 8 slavnih muĆØenika, kojima na ĆØelu stoji otac Apolinar de Almeida, naslovni nicejski biskup. Crkva ih je proglasila ĆØasnim Božjim slugama, a nadati se da Ʀe doƦi i do njihove beatifikacije.

Apolinar de Almeida rodio se 22. srpnja 1587. u Lisabonu. Stupio je u Družbu Isusovu te jedno vrijeme u Europi predavao Sveto pismo. Godine 1626. imenovan je naslovnim nicejskim biskupom i koadjutorom etiopskoga patrijarha Alfonza Mendeza. Nakon mnogih i dugih peripetija stigao je tek g. 1630. na polje svoga djelovanja. No veƦ g. 1633. svi su misionari s patrijarhom Mendezom bili prognani te otiÅ”li u Gou u Indiju. Otac de Almeida s dvojicom drugih otaca uspio se ipak nekako izgubiti i ostati u etiopskoj pokrajini Tigre. Ondje je živio skriven gotovo tri godine izložen neimaÅ”tini, gladi, strahu od progonitelja i drugim nevoljama.

Napokon su ga uhvatili, a otpadniĆØki ga je etiopski car Fasiladas predao u ruke krivovjernih monaha. Ti su ga nakon okrutnog tamnovanja od godine dana na jednome otoku rijeke Nila skupa s Jacintom Franceschi i Franciskom Rodriguez predali u ruke razjarene svjetine koja ih je kamenovala. MuĆØeniÅ”tvo se zbilo izmeĆ°u 10. i 15. lipnja 1638. Biskup de Almeida je poginuo 14. lipnja. Za njihovo proglaÅ”enje blaženim otvoren je g. 1902. apostolski proces.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 17 lip 2006, 8:56
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Sveti Adolf, biskup (1185-1224)

Adolf je bio sin grofa od Tecklenburga u Vestfaliji. Rodio se negdje oko godine 1185. Veoma mlad stupio je u kler kƶlnske nadbiskupije te doskora postao kanonik. Jednog je dana posjetio samostan cistercita u Altenkampu. Tu ga je ĆØekala naroĆØita milost. Potresen primjerom redovnika, koji su u molitvi i pokori težili za krÅ”Ć¦anskom savrÅ”enoÅ”Ć¦u, i sam zamoli da bude primljen u red. No nije dugo uživao samostanski mir. VeƦ godine 1217. izabran je za biskupa u OsnabrĆ¼cku.

Kroz 7 godina biskupskog života saĆØuvao je onu jednostavnost koju je nauĆØio u samostanu, a koja je tako izrazita evanĆ°eoska krepost. Veliku je brigu posveƦivao siromasima i gubavcima, kojima je dijelio obilatu pomoƦ i milostinju. Brinuo se zauzeto i za duhovni život svojih vjernika, za samostane u svojoj biskupiji. Umro je 30. lipnja 1224. Brzo su ga poĆØeli Å”tovati kao sveca, ali službeno nije nikad kanoniziran. Prvi oltar podignut mu je u katedrali u OsnabrĆ¼cku tek godine 1632. U prisutnosti biskupa i kaptola te mnoÅ”tva vjernika godine 1651. otvoren mu je grob i relikvije pohranjene na ĆØasnijem mjestu. Blagdan mu se slavi joÅ” i danas u biskupiji OsnabrĆ¼ck i u cistercitskom redu i to 14. veljaĆØe.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: uto 20 lip 2006, 3:08
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

SVETI ROMUALD (951.-1027.)

Romuald, osnivaĆØ benediktinske grane kamaldulenza rodio se oko g. 951. u Raveni kao sin nekog plemiƦa po imenu Sergija. Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u svaĆ°u izmeĆ°u svoga oca i jednog roĆ°aka, koja se imala rasplesti na najnesretniji naĆØin - oružjem. Sergije tada usmrti svog protivnika. Kako se branio od pokore za to zlodjelo, pokoru Ʀe izvrÅ”iti njegov sin Romuald stupivÅ”i za 40 dana u samostan San Apollinare in Classe. Za jednog noƦnog bdjenja ukazao mu se sveti muĆØenik Apolinar, a Romuald, obodren i prosvijetljen tim viĆ°enjem, odluĆØi postati redovnik. Ravenski nadbiskup Honestus nagovorio je Sergija da dadne svoj pristanak sinovljevu konaĆØnom ulasku u samostan. Otac je pristao i Romuald je položio zavjete. Sergije se obratio te i sam stupio u samostan San Severo u Raveni, gdje je umro na glasu svetosti. Okajao je svoje grijehe i za njih ĆØinio oÅ”tru pokoru. Romuald je tri godine ostao u samostanu San Apollinare, ali kako mu se nije sviĆ°ala opala redovniĆØka stega, osobito slabo obdržavanje posluÅ”nosti, otvoreno je kritizirao stanje u zajednici. To ga je meĆ°u subraƦom uĆØinilo veoma nepopularnim, a kako je duh straÅ”no opao vidi se i po tome Å”to su ga htjeli naprosto likvidirati. Da bi izbjegao životnoj opasnosti i rijeÅ”io se loÅ”e zajednice, zamolio je svoga opata za dopuÅ”tenje da smije u okolici Venecije živjeti kao pustinjak. Ondje se podvrgnuo oÅ”troj stezi pustinjaka Marina. Taj ga je u pravom smislu "muÅ”trao" te iskuÅ”avao na sve moguƦe naĆØine. SmatrajuƦi njegov redovniĆØki život premalo temeljitim, a naobrazbu nedostatnom, pouĆØavao ga je u latinskom moljenju Psaltira. UĆØitelj i uĆØenik izmolili bi ga svaki dan cijeloga. Tako su skupa proveli tri godine. Godine 978. doÅ”ao im je u posjet mletaĆØki dužd Petar Orseolo tražeƦi od njih duhovne savjete. MuĆØila ga je savjest zbog okolnosti u kojima se dokopao vlasti. Njega je zapravo veƦ prije Guarin, opat samostana Sv. Mihajla u Cuxi u Pirinejima, pokuÅ”ao nagovoriti da se odrekne duždevske ĆØasti i postane redovnik. Kad su mu posve isti savjet dali Marin i Romuald, dužd ih posluÅ”a te u pratnji Guarina, Marina, Romualda, a zajedno s mletaĆØkim odliĆØnicima Ivanom Gradenigom i Morsinijem potajno napusti Veneciju te preko Lombardije i Provanse pobjegne u samostan Cuxa, gdje je cvala redovniĆØka stega i osjeƦao se dah klinijevske obnove.
O životu sv. Romualda u Istri i o njegovu blaženom preminuƦu njegov veliki suvremenik i životopisac sv. Petar Damiani zapisao je ovo: "Dok je Romuald boravio tri godine u okolici grada PoreĆØa, jedne je godine sazidao samostan i s braƦom postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savrÅ”enosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke buduƦe dogaĆ°aje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta. ƈesto ga je zahvaƦalo takvo promatranje Božanstva da bi, kao sav omekÅ”ao u suzama i zraĆØeƦi neizrecivi dar božanske ljubavi, uzviknuo: 'Dragi Isuse, dragi, slatki moj medu, neizreciva željo, slasti svetaca, dražesti anĆ°ela', i ostalo tome sliĆØno. Nama je nemoguƦe izraziti ljudskim rijeĆØima ono Å”to je on govorio kao radosni poklik, jer mu je tako Duh Sveti kazivao.

Gdje god bi pak taj sveti ĆØovjek nakanio boraviti, najprije bi u ObitavaliÅ”tu naĆØinio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup.

Poslije svih mjesta svojih boraviÅ”ta, kad je veƦ na zreniku vidio svoj svrÅ”etak, vrati se u samostan Å”to ga je podigao u Val di Castru, oĆØekujuƦi bez sumnje svoj skori kraj. Tu odredi da mu sagrade Ʀeliju s kapelicom u koju bi se zatvorio i sve do smrti opsluživao Å”utnju.

Godine 1023. Romuald je osnovao malu pustinjaĆØku zajednicu u Camaldoli kod Arezza. Ona postade kuƦa matica kamaldulskog reda. Sv. Romuald je umro 19. lipnja 1027. Relikvije mu se danas nalaze u crkvi kamaldulenza u Fabrianu.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: uto 20 lip 2006, 3:09
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Blažena
Margareta se rodila oko g. 1291. kao plemiƦka kƦi u Danauwƶrthu, u augsburÅ”koj biskupiji. Znamo samo za ime njezina oca. Bio je to Henrik Ebner Mladi. Obitelj je Ebner bila i bogata i ugledna. Margareta je u njoj provela djetinjstvo te veƦ u 14. ili 15. godini ostavila sve i stupila meĆ°u dominikanke u nedalekom Medingenu. U tom samostanu Svete Marije od g. 1314. do 1326. preboljela je razne bolesti koje su je dovele na rub groba. Zbog rata je svoj samostanski život morala prekinuti pa se vratila u rodnu kuƦu gdje je zatekla joÅ” živu majku te brata i sestre. U kuƦi je proživjela oko dvije godine i to u molitvi, povuĆØenosti i najveƦoj sabranosti.

Kad su se prilike smirile, vratila se u samostan. Prvi put se 29. listopada 1332, susrela sa sveƦenikom Henrikom iz Nordlingena, cijenjenim duhovnim voĆ°om duÅ”a. On je bio samo na prolazu kroz Medingen. Poslao joj je god. 1345. knjigu od Mehtilde iz Magdeburga Lux Diuinitatis (Sujetlo Božanstua). Bio je to njemaĆØki prijevod te slavne knjige. Margareta je i sama poĆØela praviti duhovne biljeÅ”ke veƦ tamo od g. 1312., a sveƦenik Henrik ju je potaknuo da time nastavi. I tako je malo-pomalo nastajao njezin Dnevnik. Uz taj vrijedni dokument mnogo pridonose poznavanju njezine duÅ”e i pisma Å”to ih je primala od veleĆØasnog Henrika. Ona opisuju i tadaÅ”nje prilike u samostanu i redovniĆØki život uopƦe. SaĆØuvan je i odlomak iz jednog Margaretina pisma tome vrijednom sveƦeniku.

Margareta je bila prokuÅ”ana mnogim bolestima i drugim patnjama, no unatoĆØ tim križevima ostala je uvijek pobožna, puna ljubavi prema Bogu i bližnjemu, puna neograniĆØenog pouzdanja u Boga i njegovu Providost. Margareti se pripisuje i jedan spis pod naslovom OĆØe naÅ”. To je zapravo razmatranje o spasenju Å”to nam ga je donio Krist, a dijeli ga po Crkvi i sakramentima. Margareta je ! svojim primjerom i molitvenim vezama zraĆØila daleko izvan svoga samostana. MeĆ°u takozvanim "Božjim prijateljima" svoga vremena bila je srediÅ”nja liĆØnost.

Margareta Ebner bijaÅ”e velika patnica i nije joj bilo lako. Tek kad joj je neka "blažena žena - kako sama kaže - progovorila o vrijednosti patnje, prihvatila ju je bezuvjetno u želji da u potpunosti izvrÅ”i Božju volju. U tom joj je pomagao njezin prosvijetljeni duhovni voda Henrik iz Nƶrdlingena, ĆØovjek pun iskrene pobožnosti i dobrohotnosti. On joj je napisao 56 pisama, a 8 puta ju je u Medingenu i pohodio. Ta su pisma prva poznata korespondencija na njemaĆØkom jeziĆØnom podruĆØju.

Margareta je živjela i u teÅ”kom razdoblju crkvene povijesti, za vrijeme boravka papa u Avignonu. Ti su pape u politiĆØkom pogledu bili ĆØesto protiv njemaĆØkih interesa, Å”to je Nijemce priliĆØno boljelo. I tako se u NjemaĆØkoj stvorio krug "Božjih prijatelja" u kojem su se nalazili ponajbolji sveƦenici, redovnici i svjetovnjaci onog vremena. Oni su iskreno tražili ne samo dobro svog naroda, veƦ kudikamo viÅ”e dobro cijele Crkve. Njima je, zaista, bilo stalo do pravog krÅ”Ć¦anskog života. U tom su se krugu, uz druge manje poznate, nalazili i Ivan Tauler te blaženi Henrik Seuse ili Suzo. Svi su oni ĆØuli za Margaretu Ebner, cijenili je i preporuĆØivali joj se u molitve.

Duhovno joj je bio srodan naroĆØito dominikanac Ivan Tauler (1300-1361), prozvan "prosvijetljeni nauĆØitelj". Cijeli je svoj životni vijek taj redovnik proživio u Strassbourgu. Napisao je prekrasne govore. U jednom svom razmatranju o muci Isusovoj piÅ”e "da nam je Gospodin dao svoje probodeno Srce, kako bismo u njemu mogli utanaĆØiti svoje prebivaliÅ”te sve dok ne postanemo ĆØisti i bez ljage, suobliĆØeni njegovu Srcu. U zamjenu za to on traži za prebivaliÅ”te naÅ”e srce".

Margareta Ebner, i sama pobožna prema Srcu Isusovu, dala je Isusu u zamjenu svoje srce. Iako je zbog bolesti bila tjelesno veoma krhka, ĆØinila je ipak oÅ”tru pokoru. Odricala se nekih jela, mesa, ribe, voƦa i vina te je spavala na tvrdom ležaju. Ona je tako bila prožeta Božjom stvarnoÅ”Ć¦u da joj je pred njom sve drugo izblijedjelo.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sri 21 lip 2006, 1:25
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

21. lipanj



Sveti Alojzije Gonzaga, zaŔtitnik mladeži

(1568ā€“1591)



RedovniĆØki ideal Družbe Isusove privukao je mnoge, i to iz najrazliĆØitijih staleža. Bilo je u njoj plemiƦa i puĆØana, no doÅ”avÅ”i u Družbu svi postadoÅ”e jednaki, ĆØlanovi jedne te iste zajednice. U dobi od 17 godina, odrekavÅ”i se prije markgrofije u korist mlaĆ°ega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemiƦ Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac don Ferrante sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim, jednostavnim i strogim redovniĆØkim životom. Takva jedna zamjena, gledana u posve naravnom svjetlu, može izgledati ludost. Gledana pak svjetlom vjere, zadobiva pravi smisao. SveƦeniĆØko i redovniĆØko zvanje bez duha vjere može postati besmisao. I tko ne razumije jezik vjere, taj neƦe razumjeti ni Alojzija ni bilo koga tko se želi posvetiti duhovnom staležu. Na dnu danaÅ”nje krize duhovnih zvanja stoji kriza vjere. Vrijeme jako u vjeri veoma je bogato duhovnim zvanjima.

Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. u Castiglioneu u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanja u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane. Na kuƦnome ognjiÅ”tu duÅ”a pravog krÅ”Ć¦anskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, veƦ daleko viÅ”e duboka krÅ”Ć¦anka. Malome Alojziju usaĆ°ivala je od malena ljubav prema molitvi, obraƦanju i razgovoru s Bogom. Onaj koji vjeruje u Boga, u Krista, njemu molitva postaje posve prirodna potreba. Kako bismo mogli ne razgovarati i ne obraƦati se onim osobama za koje vjerujemo da su nas stvorile, otkupile, posvetile? Vjerovati, a ne moliti, bilo bi doista ĆØudno i neprirodno. Ispravan odgoj za molitvu nije niÅ”ta nametnuto. Prava molitva izlazi iz srca koje vjeruje.

Alojzije je veoma mnogo molio, a to znaĆØi da je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je preko molitve Božju stvarnost veoma približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru. Dok promatramo Alojzija u molitvi nepomiĆØna i zadubena, nemojmo prema njemu zauzeti odmah neki odbojni stav, kao da je bio neprirodan. Sigurno da nama ne mora odgovarati takav stav i takav naĆØin molitve, ali zato ne smijemo molitvu iskljuĆØiti iz svoga života. Bog je duh i pravi molitelj molit Ʀe ga u duhu i istini. Duh i istina oslobaĆ°aju, zato imamo pravo i slobodu molitve na svoj naĆØin, ali zbog njega nemojmo zauzimati neprijateljski stav prema naĆØinu izražavanja pobožnosti drugih! Stvarnost Alojzijeve molitve, za koju ga je odgajala majka, za nas je samo jedno svjedoĆØanstvo viÅ”e o važnosti molitve u životu krÅ”Ć¦anina.

Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usaĆ°ivala, možda je naÅ”em vremenu i shvaƦanju bliža. To je ljubav prema siromasima. NaÅ”e je vrijeme, pogotovo mladi, veoma osjetljivo za socijalnu pravdu u svijetu. Da li je doista i ostvaruje, to je veƦ drugo pitanje. No za put do ostvarivanja redovito Ʀe biti razvijen smisao za pravdu. Svaki ĆØovjek kao ljudska osoba ima pravo na život dostojan ĆØovjeka. BuduƦi da postoje ipak socijalne razlike, oni koji imaju dužni su dati onima koji nemaju. Alojzije je pripadao onima imuƦnima, socijalno veoma dobro zbrinutima. Lijepo je da se od malena nauĆØio pomagati onima nezbrinutima. I zavrÅ”etak njegova života bit Ʀe posve nesebiĆØno djelo ljubavi prema bližnjemu, pomaganje zaraženome od kuge pri ĆØemu je i sam stradao. Nije, dakle, taj strogi, pobožni asket mislio samo na Boga, veƦ je znao svoju ljubav prema Bogu ostvarivati djelima ljubavi prema bližnjemu. Prema tome, razvio je i te kako i onu dimenziju koja je danas naroĆØito u cijeni.

Alojzijevi životopisci rado spominju njegov boravak u vojniĆØkom taboru, gdje je bio obuĆØen u malu ĆØasniĆØku odoru, gdje je nenadano opalio topom, gdje je nauĆØio ponavljati rjeĆØetine vojnika ne znajuƦi im pravo smisao i gdje je sanjao kako Ʀe jednom postati zapovjednik goleme vojske. Dakle, u njegovu djetinjstvu nije bilo samo sve na koljenima i u pobožnosti. Bio je živ djeĆØak, a viÅ”e Ʀe se uozbiljiti u 10. godini.

Bilo je to 25. ožujka 1578. na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obeƦao je da Ʀe ĆØitav život živjeti ĆØisto. Da li je u tome ĆØasu razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije nego ono prvo. I to je treƦa vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog koje je stoljeƦima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj ĆØistoƦi provesti mladenaĆØko doba.

Prema ĆØistoƦi može se zauzeti negativistiĆØki stav, koji se sastoji jedino u zabranama: Ā»Ne smijeÅ” ovo! Zabranjeno ti je ono!Ā« Takav stav, iako može objektivno biti opravdan, veoma je muĆØan, pogotovo za mlade.

Na sreƦu, prema ĆØistoƦi može se zauzeti i pozitivan stav te je promatrati kao neku vrednotu, Å”to ona uistinu i jest. A zaÅ”to je ĆØistoƦa vrednota? ā€“ Zato, jer omoguƦuje razvoj skladne liĆØnosti, kod koje su strasti podvrgnute viÅ”im težnjama. ƈovjek ĆØista srca obiĆØno Ʀe biti i ĆØovjek jake volje, a ona je opet neizrecivo velik kapital za ljudski život. Pozitivan stav prema ĆØistoƦi možemo izraziti ovako: Ā»Ćˆist sam, jer takav hoƦu biti. A hoƦu, jer sam uvjeren da me ona uzdiže, oplemenjuje, oslobaĆ°a, jaĆØa.Ā« Najbolji odgoj ĆØistoƦe sastojat Ʀe se svakako u pozitivnom stavu. Mladi obiĆØno ne vole da im se neÅ”to zapovijeda ili zabranjuje. Zato valja da i ĆØistoƦu viÅ”e shvate ne kao zapovijed, veƦ kao neÅ”to Å”to je samo po sebi, zbog svoje unutarnje vrijednosti, poželjno.

PromatrajuƦi Alojzijev lik, možemo promatrati ĆØistoƦu ne baÅ” onako kako ju je on ostvarivao, veƦ je prihvaƦajuƦi kao vrednotu koju Ʀemo mi nastojati ostvarivati na sebi svojstven naĆØin. NeƦu ga opisivati. Svatko je pozvan da sam istraži i upozna ĆØistoƦu kao vrednotu, jer Ʀe samo tako ona postati njegova osobna, slobodno izabrana i prihvaƦena vrednota.

NalazeƦi se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje tada vlastito djeci aristokratskih obitelji. UĆØio je latinski, divno toskansko narjeĆØje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, uĆØio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob joÅ” nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem neÅ”to upoznao. Njegov plemiƦki položaj odvest Ʀe ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadaÅ”nji sjaj i raskoÅ”. I nije ga zatravio ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva veliĆØina. Ona je to veƦa Å”to nije bio u dobi zrela ĆØovjeka.

Primjerom Alojzija Gonzage ne želimo propovijedati bijeg iz svijeta. To bi danas zvuĆØilo anahronistiĆØki. Ali ne dati se zarobiti svijetom, to Ʀe uvijek biti suvremeno. Danas je opasnost da postanemo robovi veƦe zarade i Å”to viÅ”eg standarda života. Tu opasnost nalazimo u svijetu. Tko njoj podlegne, lako Ʀe prodati ideale, duhovne, moralne i druge vrednote. I opet imamo od Alojzija neÅ”to nauĆØiti. On je odluĆØio ostaviti ono Å”to bi mu pružio svijet i postati isusovac da živi jednim drugim životom. Ta odluka bila je i tada mnogima ĆØudna, poĆØevÅ”i od njegova oca don Ferrantea, a danas može izgledati joÅ” ĆØudnija. A zaÅ”to? Zato Å”to postoje razliĆØita mjerila vrednovanja. Ljestvica vrednota nije kod sviju jednaka.

Alojzijev primjer upuƦuje na pravo vrednovanje vrednota i to je njegova, recimo, ĆØetvrta vjeĆØna poruka. VjeĆØna, jer nadilazi sva vremena. Kad se osvrƦemo na primjere iz proÅ”losti, ne ĆØinimo to da proÅ”lost prenesemo u sadaÅ”njost, veƦ da ono nadvremensko u tim primjerima upoznamo i njime se obogatimo. Mislim da se sam Alojzije u prvom redu ne želi nikome nametati. On želi da svatko slobodno izabire one vrednote koje je i on smatrao vjeĆØnima. Njegov primjer može nam samo biti povod i poticaj za samostalan rad na ostvarivanju naÅ”e osobne, originalne svetosti, koja Ʀe odgovarati naÅ”em vremenu i mentalitetu.

U studenome g. 1585. Alojzije se odrekao markgrofije u korist mlaĆ°ega brata Rudolfa i stupio u isusovaĆØki novicijat u Rimu. SvrÅ”ivÅ”i novicijat, zapoĆØeo je viÅ”e nauke na glasovitom rimskome kolegiju, od kojeg se razvila danaÅ”nja Gregoriana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednoga od najuĆØenijih ljudi svog vremena. Bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. Taj je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu.

Alojzije je umro mlad u 23. godini života vrÅ”eƦi djela milosrĆ°a prema zaraženima od kuge. Njegova rodna Italija proslavila je sveĆØano 400-godiÅ”njicu njegova roĆ°enja. Za tu zgodu izdala je poÅ”tansku spomen-marku koja prikazuje Alojzija u njegovu herojskom djelu kako nosi okuženika na svojim ramenima.

Mladima koji danas zaziru od savrÅ”enih sustava, Alojzije pokazuje da krÅ”Ć¦anstvo nije nikakav udoban naslonjaĆØ za poĆØivanje, veƦ neÅ”to Å”to valja s mnogo hrabrosti osvajati i za Å”to se valja neprestano boriti. On se nije rodio kao svetac, nego je to postao, uz milost Božju i svojim upornim i ustrajnim radom te borbom za osvajanje moralnih vrhunaca. Nemojmo ga, dakle, promatrati kao gotova sveca, veƦ kao sveca u nastajanju koji se naporno penjao prema visinama svetosti. Takav Alojzije može biti simpatiĆØan i bliz i danaÅ”njim mladima.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Magali
mod team



Spol: žensko
Postovi: 1341
Lokacija: Zagreb
PostanoPostano: sub 24 lip 2006, 18:20
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Sv. Alojzije Gonzaga mi je jedan od najdražih svetaca i upravo je On bio kao ZaŔtitnik mladeži u zadnjem broju zupnog lista Brazda...

Danas je poseban dan - 25. obljetnica ukazanja Majke Božje u Medjugorju


24.06. RoĆ°enje svetog Ivana Krstitelja

BLAGDAN
RoĆ°enje Isusova preteĆØe i dogaĆ°aje u vezi s njime opisuje nam sveti evanĆ°elist Luka u I. glavi svoga evanĆ°elja ovako:

Ā»Elizabeti doĆ°e vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaÅ”e da joj je Gospodin iskazao veliko milosrĆ°e, radovali su se s njom.

Osmoga dana doĆ°oÅ”e da obrežu dijete. HtjedoÅ”e ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reĆØe: Ne tako, nego neka se zove Ivan! Odvrate joj: Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom. Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži ploĆØicu i napisa: ā€™Ivan mu je ime. Svi se tome zaĆØude. U isti ĆØas otvore mu se usta, a jezik mu se razrijeÅ”i te je govorio i hvalio Boga.

I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti dogaĆ°aji. Svi koji su ĆØuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: ā€™Å”to Ʀe biti ovo dijete?ā€™ I, doista, ruka Gospodnja bijaÅ”e s njim.

Tada se Zaharija, otac njegov, napuni božanskog nadahnuƦa te proroĆØki kaza:ā€™Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov, jer se udostojao da otkupi narod svoj. I da nam podigne silna Spasitelja meĆ°u potomstvom Davida, sluge svoga, kao Å”to obeƦa od davnine na usta proroka svojih svetih, Spasitelja od naÅ”ih neprijatelja i iz ruke svih koji nas mrze, da uĆØini milosrĆ°e koje obeƦa ocima naÅ”im i da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu naÅ”emu, da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naÅ”e dane.

A ti ƦeÅ” se, dijete, prorok PreviÅ”njega zvati, jer ƦeÅ” iƦi pred Gospodinom da mu pripraviÅ” putove, da narodu njegovu pružiÅ” spoznaju spasenja, koje biva oproÅ”tenjem grijeha njegovih, zahvaljujuƦi milosrdnom srcu Boga naÅ”ega, zbog koga Ʀe nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naÅ”e na put mira.

A dijete kako je raslo tako je jaĆØalo duhom. Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno oĆØitovao IzraeluĀ« (Lk 1,57ā€“80).

IzvjeÅ”taj svetog Luke o Ivanovu roĆ°enju nije iskljuĆØivo usredotoĆØen i upravljen na sam dogaĆ°aj roĆ°enja, on smjera dalje, jer pokazuje na ulogu djeteta u povijesti spasenja. VeƦ je samo njegovo ime puno znaĆØenja. Ono znaĆØi: Ā»Bog se smilovao.Ā« Kome? ā€“ Svome narodu, poslavÅ”i mu nakon duljeg razdoblja opet velikog proroka, dapaĆØe najveƦeg izmeĆ°u svih proroka, koji Ʀe neposredno pripremiti put pojavku Mesije, njegovu javnom nastupu. Da je Bog milosrdan, osjetio je kod Ivanova roĆ°enja njegov otac Zaharija koji je, nakon devetmjeseĆØne nijemosti, opet progovorio, a njegov se govor pretvorio u hvalospjev koji svako jutro ponavljamo moleƦi Pohvale.

NeobiĆØnost toga djeteta, roĆ°ena u ljupkom Ain Karinu, pokazala se ĆØim je malo poodraslo. Ivan je joÅ” veoma mlad ostavio toplo obiteljsko gnijezdo, svoje prijatelje i znance te poÅ”ao u pustinju da se Å”to bolje spremi za svoje veliko poĀ­slanje. On Ʀe se na nj pripremati u Božjoj blizini, u molitvi i razgovoru s njime.

Kod Ivanova roĆ°enja svi su se u okolici pitali Å”to Ʀe biti od njega? ā€“ Na to je pitanje nama odgovor posve jasan. On je postao jedna od najznaĆØajnijih liĆØnosti u Božjem planu o spasenju. Å”toviÅ”e, on je postao tako velik da je sam Isus o njemu izrekao neĆØuvene rijeĆØi: Ā»Velim vam, nije nitko izmeĆ°u roĆ°enih od žene veƦi od IvanaĀ« (Lk 7,2Cool. Sam Ivan sebe je nazvao Ā»ZaruĆØnikovim prijateljemĀ«. Taj je zaruĆØnik Isus Mesija. Njemu se Ivan veseli i govori: Ā»On mora rasti, a ja se umanjivati!Ā« (Iv 3,30). Ā»Ivan je pripremio svadbu, sve je pozvao na sveĆØanost, sve doveo u ZaruĆØnikovu blizinu. A on sam je u svatovima nevažan. ZaruĆØnik ne pripada njemu. On tu samo stoji i raduje se ZaruĆØnikovu glasu. On nije sebiĆØan; on je zahvalan i radostan zbog prijateljstva s njimeĀ« (Rainer Kaczynski). Å to traži danas od nas sveti Ivan Krstitelj, ZaruĆØnikov prijatelj? ā€“ Ne traži toliko da se u njega ugledamo, veƦ prstom upire na Krista i poziva nas da njega slijedimo i za njim idemo. Ivan nam kao rijetko koji svetac želi biti vodiĆØ Kristu.

Pokrajinski sabor u Agdi g. 506., govoreƦi o blagdanima crkvene godine, govori o svetkovini roĆ°enja Ivana Krstitelja kao o jednoj od veƦih svetkovina. Takvo se shvaƦanje uĆØvrstilo joÅ” viÅ”e u srednjem vijeku, koji je Ivanje slavio kao Ā»ljetni BožiƦĀ«. Do XI. stoljeƦa na taj se dan isto kao i na BožiƦ slavilo tri svete mise. U ĆØast sv. Ivanu Krstitelju podignute su mnoge crkve poĆØevÅ”i od LateĀ­ranĀ­ske bazilike u Rimu, papinske katedrale, te glave i majke svih crkava na svijetu.

NaÅ” hrvatski glavni grad Zagreb ima lijepu baroknu crkvu s lijepim cintorom, posveƦenu sv. Ivanu Krstitelju. InaĆØe je najpoznatije svetiÅ”te svetog Ive u naĀ­Å”im krajevima ono u PodmilaĆØju, nedaleko od Jajca, kamo svake godine joÅ” i danas hodoĆØasti veliko mnoÅ”tvo vjernika preporuĆØujuƦi se toplo i usrdno Isusovu preteĆØi.

U svome sam djetinjstvu ĆØesto promatrao lijepi barokni pokrajni oltar sv. Ivana Krstitelja u župnoj crkvi u Valpovu i to bijaÅ”e moj prvi susret s tim velikim svecem. Njegov mi je lik uvijek imponirao. U njemu gledam ĆØovjeka jakoga znaĆØaja pred kojim se zadivio i sam naÅ” Gospodin. Za njim su se Ivanu divili i veliĆØali ga toliki sveti Oci i crkveni nauĆØitelji. U ime svih njih nek nam danas progovori genijalni sveti Augustin.

Ā»Crkva promatra Ivanovo roĆ°enje koje je na neki naĆØin posveƦeno. MeĆ°u ocima nema nikoga ĆØije bismo roĆ°enje sveĆØano slavili. Proslavljujemo Ivanovo i Kristovo roĆ°enje. To ne može nedostajati, a ako ga možda zbog dostojanstva takve stvari manje tumaĆØimo, ipak o tome plodonosno i uzviÅ”eno razmiÅ”ljamo. Ivan je roĆ°en od neplodne starice, a Krista je rodila mlada djevica.

Kod Ivana ne vjeruju da Ʀe se roditi, i otac postaje nijem. Kod Krista se vjeruje, te je vjerom i zaĆØet. Iznijesmo Å”to bi valjalo istražiti i rekosmo o ĆØemu bi trebalo raspraviti. Ali o tome sam govorio. A ako nam za istraživanje svih skrovitih mjesta takvog otajstva nedostaje ili sposobnosti ili vremena, bolje Ʀe vas pouĆØiti onaj koji u vama govori, makar mi bili i odsutni, onaj o kojemu pobožno razmatrate, koga ste srcem prihvatili, ĆØiji ste hramovi postali.

ƈini se, dakle, da je Ivan postavljen kao neka meĆ°a izmeĆ°u obaju saveza, Staroga i Novoga. Sam Gospodin svjedoĆØi da je Ivan na neki naĆØin meĆ°aÅ”: Zakon i proroci su do Ivana Krstitelja. On u sebi, dakle, nosi i znaĆØaj drevnosti i nagovjeÅ”taj novosti. Poradi znaĆØaja drevnosti raĆ°a se od ostarjelih, a zbog znaĆØaja novosti oĆØitovan je joÅ” kao prorok u majĆØinoj utrobi. VeƦ tu bijaÅ”e oznaĆØen prije roĆ°enja. Pokazano je ĆØiji Ʀe biti preteĆØa prije nego ga je vidio. Božanske su to stvari i nadilaze mjeru ljudske slabosti. Napokon se rodio i dobio ime: jezik se ocu razrijeÅ”io. To Å”to se zbilo, prenesi na slikovito znaĆØenje tih stvari.

Zaharija Å”uti i gubi glas dok se ne bude rodio Ivan, Gospodinov preteĆØa. Tad Ʀe poĆØeti opet govoriti. Å”to je Zaharijina Å”utnja ako ne prikriveno proroÅ”tvo, proroÅ”tvo koje je prije Kristova propovijedanja na neki naĆØin skrovito i zatvoreno? Ono biva otvoreno njegovim dolaskom i postaje jasno kad bude doÅ”ao onaj koji je prorican. Otvaranje Zaharijina glasa kod Ivanova roĆ°enja isto je Å”to i kidanje zastora na Kristovu križu. Jezik se odrjeÅ”uje jer se rodio glas. Ivanu, naime, koji veƦ tada navijeÅ”ta Gospodina, reĆØeno je: Tko si ti? A on odgovori: Ja sam glas onoga koji viĆØe u pustinji. Ivan je glas, a Gospodin bijaÅ”e u poĆØetku RijeĆØ. Ivan je privremena rijeĆØ, a Krist vjeĆØna RijeĆØ od poĆØetka.Ā«

Prije nego s Crkvom upravimo toplu molbu velikom Krstitelju, spomenimo da ga obiĆØno slikaju kako krsti Isusa ili kao propovjednika pokore obuĆØena u odijelo od kože, sa Å”tapom u obliku križa i natpisom: Ā»Evo Jaganjca Božjeg!Ā« Prikazuju ga i s janjetom pokraj sebe ili ĆØak na ruci. Slikari koji su željeli prikazati njegovu smrt prikazuju mu glavu na pladnju. Dakako da su brojni slikari nastojali na platnu doĆØarati i roĆ°enje Ivana Krstitelja. Tako je osobito poznata slika Ivanova roĆ°enja u Lodiju, u Italiji, a naslikao ju je u XVI. stoljeƦu slikar Callisto da Lodi. Svetom Ivanu Krstitelju kao svome pokrovitelju preporuĆØuju se pastiri, seljaci, razni obrtnici. U pomoƦ ga zazivaju i bolesnici pogoĆ°eni raznim bolestima. Dobro je da mu preporuĆØujemo i svoje duhovne potrebe, osobito da bi nam izmolio milost da Isusa Å”to bolje upoznamo, ljubimo i slijedimo.

Ovo je upisano u knjizi života: Pod mojim nogama ocean buci. Vjetar puse oko mene, na Kristu, stijeni, temelj je moje nade, i moje sve. Usred bure da li si naŔao ovaj zaklon. Uhvati ovu mocnu ruku Isusa koji me je spasio...
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web straniceYIMMSNM [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: ned 25 lip 2006, 21:03
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

25.06. Prosper Akvitanski


Svetac
Tiro Prosper, vatreni braniĆØ i ugledni tumaĆØ Augustinova nauka o milosti i preodreĆ°enju, rodio se oko g. 390. u Limogeu, u pokrajini Akvitaniji u Galiji. Njegovi spisi odaju ĆØovjeka s visokom klasiĆØnom kulturom, iz ĆØega zakljuĆØujemo da je svrÅ”io sve redovite nauke u jednom od brojnih galskih kulturnih srediÅ”ta u kojima je cvala znanost isto tako kao u Rimu i u Italiji. S pravom je stoga veƦ u I. stoljeƦu Plinije Galiju nazivao Ā»viÅ”e Italijom nego provincijomĀ«.

Pod Prosperovim imenom saĆØuvana je pjesma Poema coniugis ad uxorem (Pjesma muža ženi), iz ĆØega se zakljuĆØuje da je bio oženjen. MeĆ°utim, on u toj pjesmi od 122 stiha potiĆØe svoju ženu da taj kratki i nestalni život Å”to viÅ”e posveti Bogu. Znak je to da je i on ozbiljno razmiÅ”ljao o smislu života te iz toga razmiÅ”ljanja povlaĆØio spasonosne zakljuĆØke. Jedan je od njih bio ā€“ ne znamo toĆØno da li u sporazumu sa ženom ili nakon njezine smrti ā€“ da je poÅ”ao u Massiliju, na jugu Galije (danaÅ”nji Marseilles) te ondje postao redovnik ne primivÅ”i nikakvih crkvenih redova.

Kad je nauk sv. Augustina o milosti i slobodnoj volji uzbudio duhove meĆ°u hadrumetanskim monasima u sjevernoj Africi, sam im je svetac upravio dvije rasprave: O milosti i slobodnoj volji te De correptione et gratia. Taj je nauk naiÅ”ao na živ odjek i u Massiliji, na Lerinskom otoĆØju te po samostanima Provanse. Prosper se tada nalazio baÅ” u Massiliji i odsada Ʀe se sva njegova znanstvena i spisateljska aktivnost odvijati u znaku svetog Augustina, za obranu njegove teologije S njime se i dopisivao. Augustin mu je kao i laiku Hilariju upravio dva svoja djela: O preodreĆ°enju svetaca i O daru ustrajnosti. Malo prije Augustinove smrti ā€“ tj. prije 430. godine ā€“ Prosper je ispjevao pjesmu s tisuƦu i dva heksametra O nezahvalnima ā€“ protivnicima milosti ā€“ u kojoj u polemiĆØkom tonu pobija zablude Augustinovih protivnika izjednaĆØujuƦi ih s pravim pelagijancima.

Nakon Augustinove smrti teoloÅ”ke se rasprave nisu smirivale. Zato Prosper i Hilarije putuju u Rim k papi Celestinu I. da on svojim ugledom ustane u obranu Augustinova nauka. Papa ih je posluÅ”ao te upravio poslanicu galskim biskupima pozivajuƦi ih da ustanu protiv Augustinovih klevetnika jer je Augustin bio ĆØovjek silnog znanja koga su Celestinovi prethodnici na rimskoj stolici ubrajali meĆ°u najbolje nauĆØitelje. Ta poslanica joÅ” nije smirila duhove pa je Prosper nastavio pisanjem rasprava u obranu Augustinova nauka.

Za vrijeme pontifikata pape Leona Velikoga Prosper se nalazi u Rimu u njegovom uredu, gdje se mogao u miru posvetiti svojim prouĆØavanjima Augustinova nauka. BraneƦi taj nauk, napao je, malo i pretjerano, i velikog uĆØitelja zapadnog monaÅ”tva Ivana Kassijana, osnivaĆØa i opata samostana Svetog Viktora u Massiliji. Pred konac života Prosper se od velikog polemiĆØara pretvara u pisca i uĆØenjaka, koji mirno izlaže Augustinov nauk, pojedina mjesta iz Svetog pisma, a piÅ”e i veliki ljetopis.

O životu svetog Prospera crpimo znanje jedino iz njegovih djela. Smrt je tog vatrenog uĆØenjaka i pisca zadesila negdje oko g. 463. Jedini je znak da su ga Å”tovali kao sveca jedna freska u bazilici Svetog Klementa u Rimu koja potjeĆØe iz IX. stoljeƦa. Baronije ga je stavio u svoj martirologij na dan 25. lipnja.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: ned 25 lip 2006, 21:05
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

SVETI VIGILIJE, biskup

Grad Trident u južnom Tirolu u povijesti Crkve postao je slavan po velikom obnoviteljskom saboru Å”to se u XVI. stoljeƦu u doba reformacije održao u njemu. No on se ponosi i nizom svojih biskupa sve tamo od IV. stoljeƦa do danas. TreƦi je u tom lancu sveti Vigilije, zaÅ”titnik grada i biskupije Trento. On je bio biskupom u Tridentu nakon 381. g. Na svom je podruĆØju dovrÅ”io pokrÅ”tavanje stanovniÅ”tva, a nastojao je zasaĆ°enu crkvu Å”to viÅ”e ojaĆØati i usavrÅ”iti u svakom pogledu. Legenda ga je uvrstila ĆØak meĆ°u muĆØenike, no to se povijesno ne može dokazati.
Povijesno je zajamĆØeno da mu je sveti Ambrozije, milanski biskup, poslao jednu pastoralnu uputu. Iz Milana je dobio i tri suradnika i misionara: Sizinija, Martirija i Aleksandra. O njihovom je djelovanju i muĆØeniÅ”tvu poslao izvjeÅ”taj g. 397. milanskome biskupu sv. Simplicijanu, malo zatim i carigradskome patrijarhu sv. Ivanu Zlatoustom. Te ĆØinjenice dokazuju kako su biskupi pojedinih mjesta bili meĆ°usobno povezani te kako su tom povezanoÅ”Ć¦u pomagali jedni drugima u razvijanju osjeƦaja crkvenosti, pripadnosti jednoj KatoliĆØkoj crkvi.

Relikvije svetog biskupa Vigilija ostale su trajno u crkvi u kojoj je bio i pokopan. Ta je crkva u karolinÅ”ko doba postala katedrala, a posljednji je put pregraĆ°ena i nadograĆ°ena u XIII. stoljeƦu. U njoj je održavan i slavni Tridentski sabor.

Danas se relikvije svetog Vigilija nalaze podno glavnog oltara, koji je podignut g. 1743. ƈuvaju se u jednoj srebrnoj urni. Na teritoriju stare tridentske biskupije bilo je 37 crkava posveƦenih svetom Vigiliju. Njegov se kult iz južnog Tirola proÅ”irio u Austriju, Bavarsku i po sjevernoj Italiji. Slikari ga prikazuju kao mladog biskupa, bez brade, sa cokulom, koja je aluzija na njegovo navodno muĆØeniÅ”tvo, jer legenda pripovijeda kako su ga pogani udarali cokulama.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: uto 27 lip 2006, 9:35
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

SVETI ƆIRIL ALEKSANDRIJSKI, biskup crkveni nauĆØitelj (370.-444.)

Pisati o svetom Ɔirilu Aleksandrijskom nije lako jer njegov život bijaÅ”e pun sjena i ljudskih slabosti. One su proizlazile iz njegove veoma žestoke i svadljive naravi koja, kad se zapalila i upala u borbu, nije birala sredstva. Njegov privatni život bio je doduÅ”e moralno besprijekoran, a pravovjernost na visini, ali njegov postupak prema protivnicima nije odavao duh EvanĆ°elja. Zbog toga njegovu svetost moramo viÅ”e promatrati iz njegovih spisa, nego iz ostalih njegovih ĆØina. Nakon EfeÅ”kog sabora g. 431., na kojem se borio za pravovjerje i ĆØast Bogorodice, pa sve do svoje smrti 24. lipnja 444. imao je prilike u molitvi i kajanju okajati svoje postupke.
Ɔiril Aleksandrijski, posljednji veliki predstavnik aleksandrijske Å”kole i grĆØko-krÅ”Ć¦anske književnosti u Egiptu, rodio se oko g. 370. Bio je uĆØenik svog strica Teofila, aleksandrijskog patrijarha, od koga je naslijedio ne samo patrijarÅ”ijsku stolicu veƦ i žestinu i svadljivost u voĆ°enju vjerskih rasprava. Jedno je vrijeme medu monasima provodio monaÅ”ki život. Godine 403., veƦ kao sveƦenik, pratio je svoga strica Teofila na sabor "pod hrastom", koji je s patrijarÅ”ijske stolice u Carigradu svrgnuo sv. Ivana Zlatoustog poslavÅ”i ga u progonstvo. G. 412. Ɔiril je postao aleksandrijski patrijarh.

Odmah je na poĆØetku pokazao pomalo agresivnu tvrdoƦu svoga znaĆØaja u odnosu prema krivovjercima novacijancima i prema Židovima. Ovi su u Aleksandriji digli neku bunu pa su bili protjerani.

Kad je predstavnik antiohijske teoloÅ”ke Å”kole monah Nestorije god. 428. postao carigradski patrijarh, poĆØeo je Å”iriti i javno izlagati nauk da su u Kristu dvije osobe: božanska i ljudska. Zbog toga prema njemu nemamo prava Mariju nazivati Bogorodicom jer ona nije niÅ”ta drugo nego "majka ĆØovjeka zvanoga Isus". Takvo neÅ”to javno nauĆØavati vrijeĆ°alo je osjeƦaj krÅ”Ć¦anskih vjernika koji su vjerovali da je Marija Bogorodica. I njihov ih osjeƦaj nije varao. Pokazalo se opet kako bi se pastiri duÅ”a, uĆØitelji i teolozi, morali viÅ”e obazirati na pobožni osjeƦaj vjernika. Kako su istoĆØnjaci u teoloÅ”kim pitanjima veoma temperamentni, uzbudiÅ”e se silno duhovi. U borbu se strastveno upustio i Ɔiril Aleksandrijski. On je udario po Nestorijevu nauku kao po krivovjerju, a o tome je u pismu obavijestio i papu Celestina I. Valjalo je posredovati jer je krivovjerni nauk iznosio biskup tadaÅ”nje prijestolnice Rimskoga Carstva.

Papa Celestin I. u pismu od 11. kolovoza 430. naredio je Nestoriju, carigradskom biskupu, da po primitku pisma mora pismeno opozvati svoj nauk u roku od deset dana. Ako to ne uĆØini, bit Ʀe izopƦen iz crkvenoga zajedniÅ”tva. Taj je dokument papa povjerio Ɔirilu Aleksandrijskom obvezavÅ”i ga da ga proslijedi Nestoriju. Ako taj odbije nalog, neka ga Ɔiril svrgne s carigradske biskupske stolice. Papa je prijepis toga pisma poslao isto tako antiohijskom i jeruzalemskom patrijarhu kao i primasu Makedonije "tako da naÅ” sud o Nestoriju, to jest Kristov božanski sud nad njim bude poznat". Tu se veƦ jasno vidi kako je u važnim pitanjima rimski biskup veƦ tada obavljao primat vlasti.

Ɔiril je prihvatio papin nalog te protiv Nestorija sastavio glasovitih dvanaest "anatema" prokletstava. Te je anateme odobrila jedna sinoda egipatskih biskupa. Za Duhove g. 431. car Teodozije II. najavio je sabor u Efezu. Taj je sabor osudio Nestorija i liÅ”io ga patrijarÅ”ijske stolice. Ɔiril se na tome saboru ponio odviÅ”e autoritativno i na neki naĆØin bezobzirno jer nije htio ĆØekati dolazak sviju istoĆØnih biskupa, pa i samih papinih legata. Sabor je u Efezu 22. lipnja 431. proglasio ĆØlankom vjere da je Marija Bogorodica i time udario dogmatske temelje Å”tovanja Majke Božje. Narod je zbog toga dao oduÅ”ka svojoj radosti te biskupima uveĆØer priredio bakljadu.

No Ɔirilov protivnik i suparnik Ivan Antiohijski sazvao je protiv njega sabor, na koji su se skupila 43 biskupa, a carski su vojnici Ɔirila uhvatili i strpali u zatvor. Dok je on u zatvoru pisao TumaĆØenje 12 poglavlja, njegovi su sljedbenici uspjeli uvjeriti cara da i on osudi Nestorija te ga svrgne s biskupske stolice. Sabor je bio raspuÅ”ten, Ɔiril se vratio u Aleksandriju, no borba se nastavila. Vodio ju je i Ɔiril u mnogim pismima Å”to ih je napisao. Umro je g. 444., a da nije doživio mir meĆ°u biskupima i teolozima.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Prethodni postovi:    
Prethodna tema Prethodna tema
Započni novu temuOdgovori na temu

Izaberi forum:   

Ne možeš otvarati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš urešivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš glasovati u anketama.

Powered by phpBB © 2001, 2006 phpBB Group