HBK forum
Pravilnik FAQ FAQ Pretražnik Pretražnik Članstvo Članstvo Profil Profil Privatne poruke Privatne poruke Registracija Registracija Login Login
Sada je: sri 22 stu 2017, 20:16. Pogledaj neodgovorene postove
ZANIMLJIVI SVECI - svjedoci za svako vrijeme
Započni novu temuOdgovori na temu
Prethodna tema Sljedeća tema
Autor Poruka
sike




Spol: muško
Postovi: 3435
Lokacija: Sušak-Trsat
PostanoPostano: uto 25 tra 2006, 16:44
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

na povratku iz Asiza,stali smo u Padovi i nakon mise u crkvi sv.Leopolda morali smo skoknuti i do bazilike sv.Antuna.Iako sam bio davno tamo,nikako da se dovoljno načudim: kako je divna to crkva!!!
A moram priznati da sam o životu sv.Antuna znao jako malo osim što je bio franjevac iz 13.st.,veliki propovjednik,kažu,možda i najveći do danas,rodom Portugalac,a umro i pokopan u ovom za Italiju malom,a po svecima koji tamo počivaju velikom gradu.
na povratku kući gledali smo film o sv.Antunu i tako sam s guštom upijao svako slavu,svaki prikaz..Nije ni čudo što je najpopularniji svetac!

Gospodine,kome da idemo?Ti imaš riječi života vječnoga!
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web stranice [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 13 svi 2006, 1:59
PostNaslov : SVETAC DANA
Citiraj i odgovori

eto sveci su pomalo zaboravljeni od nas svih ovdje na forumu.
evo nam prilike da po kalendaru napišemo nešto o svakom od njih na njihov dan,da naučimo na njihovom primjeru kako do svetosti,da naučimo nešto o njima......

vaki dan novi svetac,nešto o njemu,razmišljanja drugih....

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 13 svi 2006, 2:05
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Andrija Hubert Fournet
Svetac

Ima svetaca koji su takvi bili već od malena, a ima i onih koji su to tek kasnije postali. Takav je bio i junak današnjega dana sv. Andrija Fournet. Iako rođen 6. prosinca 1752. u Saint Pierre-de-Mailléu u krilu prave kršćanske obitelji, iako je u njoj primio pravi kršćanski odgoj, ipak je u prvoj mladosti trčao jedino za užicima ne mareći mnogo ni za učenje ni za provođenje kršćanskoga života. Formalno se, doduše, god. 1772. upisao na Sveučilište u Poitiersu - upisao je filozofiju i pravo - ali je u stvari pošao u taj grad da potraži nove oblike zabave. No i to mu je dosadilo pa je u potrazi za srećom kratko vrijeme bio i vojnik. Majka ga god. 1774. posla rođaku župniku i tu u Andrijinu životu nastade pravi preokret. On odluči i sam postati svećenik.

Već g. 1776. bi zaređen za svećenika te je dvije godine kapelanovao u župi Haim, zatim u svom rodnom mjestu, gdje je g. 1781. postao i župnikom. Ispočetka nije bio baš previše revan, već je provodio prilično lagodan život. Jednog dana neki ga je prosjak zbog toga prekorio. Taj je ukor za njega bio pravi duhovni potres, silno je na njega djelovao pa odluči revnije obavljati svoje svećeničke dužnosti i živjeti strogim životom. Odluku je održao i tako se pomalo spremao za teška vremena koja za svećenike nastupiše Francuskom revolucijom. Andrija je odbio položiti prisegu na bezbožni ustav revolucije, pa je uz opasnost života svećeničku službu mogao obavljati samo potajno. Morade ipak, god. 1792., radi sigurnosti, pobjeći u susjednu španjolsku, u Arcos, u pokrajini Navarri. Ondje življaše sve do godine 1797. kad se opet mogao vratiti u svoju dragu domovinu Francusku.

Kad je Napoleon početkom XIX. stoljeća s Crkvom sklopio konkordat, Andrija se vrati u svoju rodnu župu i ondje nastavi svećeničku djelatnost. U župi je osnovao vjersku školu, neke vrste malog sjemeništa, a g. 1807., zajedno sa sestrom Elizabetom Bichier des Ages osnova Družbu kćeri križa. Svrha je nove družbe bila vjerski odgoj djece, pomaganje bolesnicima i siromasima. Odobrili su je najprije francuski biskup, a zatim g. 1867. i Sveta Stolica. Danas ta družba djeluje u Europi, Americi i Aziji u 262 kuće. Redovnica ima preko dvije tisuće, a podijeljene su u 6 provincija.

God. 1820. svetac je napustio župu i preselio se u La Puye, gdje je bila kuća matica njegovih sestara. Posljednjih godina sav se posvetio njihovu odgoju i duhovnom vodstvu. Umro je na današnji dan g. 1834. Blaženim ga je 16. svibnja 1926. proglasio Pio XI., a 4. lipnja 1933. svetim

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Ycteris




Spol: muško
Postovi: 1093
Lokacija: tamo gdje sunce sije, kiša pada i ljubav Božja vlada
PostanoPostano: uto 16 svi 2006, 14:23
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Danas je sv. Ivan Nepomuk

Siguran sam da je to dobrom dijelu vas nepoznat svetac. Meni je danas ipak poseban dan jer je upravo on zaštitnik moje župe, tak da danas imamo proštenje! jako sretan Inače, za one koji ne znaju ništa o "čuvaru ispovjedne tajne", mogu pročitati ispod u biografiji:

Svetac Mučenik
Na mnogim mostovima - osobito srednje Europe - pa i u našim krajevima - nalazi se često jedan svetački kip. Koga prikazuje? - Svećenika u reverendi, roketi, s biretom na glavi, koji drži prst na ustima. Kao da sebi i prolaznicima želi naglasiti vrijednost šutnje, dužnost čuvanja povjerene tajne. To je kip sveca mostova i mučenika ispovjedne tajne svetog Ivana Nepomuka, koji po svojim kipovima postade jedan od najpoznatijih svetaca.

Sveti Ivan se rodio u Pomuku, staro ime za današnji Nepomuk, u zapadnoj češkoj, negdje između g. 1340-1350. Otac mu se zvao Velfin i bio je po svoj prilici mjesni načelnik. Prve sigurne povijesne podatke o svecu imamo iz g. 1370., kad je kao praški klerik obavljao već službu javnog bilježnika. Narednih je godina bio pisar i bilježnik svih akata iz raznih postupaka u uredu generalnih vikara nadbiskupije. Za svećenika je zaređen oko g. 1380., a još iste godine imenovanjem čak iz Rima postavljen za župnika Sv. Gala u Pragu. U isto vrijeme obavljao je i službu tajnika i bilježnika nadbiskupa Ivana Jenštejna. Sve to govori da je bio izvanredna ličnost, kad je već kao mlad svećenik mogao obavljati tolike dužnosti.
Da bi stekao što više kvalifikacija, dao se i na studij prava pa je u Pragu g. 1381. zadobio akademski stupanj bakalaureata. Zatim je pošao na daljnji studij prava u Padovu. Ondje bi godine 1386. izabran za rektora studenata, koji su bili rodom s onu stranu Alpa. A već sljedeće godine postade doktor prava. Vrativši se u Prag, imenovan je kanonikom zborne crkve Sv. Egidija, a g. 1389. zadobi kanonikat i u crkvi Sv. Petra i Pavla u Višegradu. G. 1390. iz župe Sv. Gala prijeđe za arhiđakona u žatec. Najvažnija i najodgovornija služba koju je u životu obavljao bila je da je postao generalni vikar energičnoga i pobožnoga nadbiskupa Jenštejna. Bilo je to baš u rujnu 1389. kad se razmahala tragična borba između nadbiskupa i despotskog kralja Vjenceslava IV., koji je nasilno želio prisvojiti crkvena dobra i postati potpuni gospodar Crkve u češkoj. Posljednja faza borbe između kralja i Crkve bila je u jesen 1392., kad je kralj, potpirivan od svojih savjetnika, strašno divljao protiv klera. Neustrašivi je nadbiskup javno prosvjedovao protiv kraljeve samovolje, no unatoč tome jedan je kraljev službenik dao smaknuti trojicu klerika. Kralj još uvijek nije mirovao, već je pošto-poto htio ograničiti nadbiskupovu vlast. Htio je jednostavno podijeliti teritorij praške nadbiskupije i nakon smrti benediktinskog opata Raceka iz Kladrubyja osnovati ondje novu biskupiju te joj staviti na čelo svoga pouzdanika Vjenceslava Kralika iz Burenica. Bilo je to nevjerojatno uplitanje u posve crkvene unutarnje poslove. Međutim, kad je stari opat umro početkom g. 1393., monasi su izabrali novog opata u osobi monaha Olena. Ivan Nepomuk, generalni vikar, po nadbiskupovoj naredbi, a protiv izričite kraljeve volje, potvrdio je 7. ožujka 1393. izbor novoga opata. Kralja je to raspalilo pa je zatvorio i Nepomuka i neke druge svećenike. Svi su oni bili podvrgnuti mučenju u kojem je sudjelovao sam kralj s bakljom u ruci. Ipak su pušteni na slobodu pošto su prije morali prisegnuti da će o svojoj torturi šutjeti. Iznimka je bila s Ivanom Nepomukom. On se kralju, valjda zbog svoga velikog ugleda, činio najopasnijim. Zato ga je kralj u noći s glasovitog mosta Karla IV. dao baciti u Vltavu i tako Ivan pogibe kao mučenik. Tijelo mu je pronađeno te sahranjeno najprije u crkvi Svetog Križa uz rijeku, a kasnije preneseno u katedralu Sv. Vida u Pragu. Posjetitelji te divne gotske katedrale u njezinoj desnoj lađi mogu još i danas vidjeti mučenikov grob na kojem piše: Iohannes de Pomuk.
Papa Benedikt XIII. proglasio je 19. ožujka 1729. u Lateranskoj bazilici Ivana Nepomuka svecem i to mučenikom ispovjedne tajne. Međutim, njegovo je štovanje već davno prije bilo veoma prošireno i to ne samo u Češkoj, već i izvan njezinih granica. Iako je na temelju pouzdanih povijesnih izvora glavni razlog svečeve mučeničke smrti bio potvrđivanje opata u Kladrubyju, ne može se posve isključiti ni to da je bio kraljičin ispovjednik i kao takav čuvao pred ljubomornim kraljem ispovjednu tajnu ne htijući otkriti kralju išta od onoga što je doznao u ispovijedi.

Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,13)
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailMSNMICQ [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: pon 22 svi 2006, 15:44
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Danas je
Rita iz Cascije

Svetica

Svetica je rođena prvih godina pontifikata pape Urbana VI. (oko g. 1381), kad je bilo dokončano avignonsko sužanjstvo papâ, a umrla je 22. svibnja 1447. nakon 40 godina samostanskoga života, od toga 15 godina izvanrednih mističnih milosti, ali i mnogih patnja. Proživjela je jedno od najtežih razdoblja crkvene povijesti, takozvani zapadni raskol.

Rita je bila kćerka roditelja koji dugo nisu imali djece. Želja za porodom njezina je oca i majku nagnala na mnoge molitve pa možemo reći da je bila od Boga izmoljena. Tim više što su joj roditelji tada već bili u poodmakloj dobi. Izmolivši je od Boga, jednostavni, dobri i bogobojazni roditelji nastojali su svoju kćerku što bolje kršćanski odgojiti. Mala je upijala sve što su joj govorili i u čemu su je poučavali. Inače, život djevojčice bijaše prilično tvrd i težak, kao da je predosjećala da će tako biti i kasnije, pa se za to nastojala pripremiti.

U kući je imala kutić, gdje se slobodno i nesmetano predavala svojim molitvama te izljevima ljubavi prema Isusu. Sanjala je o tome kako će postati redovnica i sva se predati Gospodinu. No, to se nije ostvarilo, jer su je obećali kao ženu nekome mladiću iz mjesta.

Rita se morala veoma mlada udati, a zaručnik joj je bio sve prije nego dobar čovjek. Po naravi naprasit, brutalan, pa mu Rita postade ne samo žena već i žrtva. Podnoseći njegovu tešku narav, nije se nikada ni riječju potužila, makar mu je kao ropkinja bila u svemu ovisna. čak je morala pitati za dopuštenje ako je htjela i u crkvu poći. Ona je zlo u njemu nastojala pobijediti dobrim. Nije to išlo brzo, ali malo-pomalo svojom je blagošću i strpljivošću uspjela pobijediti vuka i pripitomiti ga. Njegovu je dušu privela k Bogu pa su neko vrijeme zajedno sretno živjeli u svojoj Roccaporeni.

Riti su umrli roditelji i to bijaše za nju udarac, a onda uslijediše drugi udarci, baš kao na starozavjetnoga pravednika Joba. Jedne večeri, kad joj se muž iz Cascije vraćao kući u Roccaporenu, napadne ga neki čovjek i ubije. Htio se osvetiti, ali na tako svirep i neljudski način za jednu uvredu koja mu je prije bila nanesena. Nakon toga udarca u roku od godine dana umrla su joj i oba sinčića. Gospodin je uslišao molitvu majke koja je molila neka ih radije nevine uzme k sebi negoli dopusti da odrastu i onda se osvećuju ubojici svoga oca. Ona je gledala na ljudske uvrede i nepravde očima Evanđelja i zato je bila sposobna nepravdu radije podnijeti nego učiniti, uvredu oprostiti i zaboraviti.

Oslobođena na tako bolan način svega onoga što ju je još vezalo uz zemlju, Rita je opet počela razmišljati o svom davnom snu, to jest o ulasku u samostan. Silom prilika morala se odreći svoga zvanja, ali sada ga je opet po svaku cijenu željela ipak ostvariti. Zato se uputila u obližnju Casciju u augustinski samostan Sv. Magdalene. Bila je odbijena. Redovnice su smatrale da udovica nije prikladna za njihov samostan. Rita je i dalje molila da je prime, ali sve bi uzalud. Rita se tada sa živom vjerom što premješta bregove obratila svojim dragim svecima zaštitnicima: sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina, pa je oni prema jednoj predaji po noći uvedoše u samostan.

Došavši u samostan, mnogo je razmatrala o Isusovoj muci moleći Isusa da i osjetno postane dionicom njegove muke. Bila je uslišana pa je na čelu zadobila ranu, koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu, od koje je mnogo trpjela i koja joj više nije zarasla. činila je druge pokore, osobito post. Zadnjih je godina u patnjama, što ih je strpljivo podnosila, bila posve prikovana uz svoj siromašni ležaj. Od svega ju je 22. svibnja 1447. smrt oslobodila.

Narod ju je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveticu, još prije nego je Crkva izrekla o njoj svoj neprevarljivi sud. Svetom ju je proglasio 24. svibnja 1900. tek papa Leon XIII., nazvavši je "dragocjenim biserom Umbrije".

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 27 svi 2006, 4:16
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Augustin apostol Engleske

Svetac

Oživotu svetog Augustina, koji stoji na počecima pokrštavanja engleskoga naroda, prije njegova poslanstva u Englesku g. 596., ne znamo gotovo ništa osim jedne dragocjene pojedinosti da je bio "syncellus" sv. Grgura Velikoga. To znači da je skupa s njime stanovao u istom samostanu, vjerojatno u ćeliji odmah do njegove. Biti uz redovnika takvoga formata kakav je bio Grgur Veliki, jedan od četvorice zapadnih velikih Otaca, značilo je za Augustina, sigurno, veoma mnogo.

Kad je Grgur Veliki g. 590. postao papa, počeo je pomalo razmišljati o misijama na britanskom otoku među bjeloputim Anglima. Za tu veoma tešku i delikatnu misiju izabrao je Augustina, koga je iz redovničkih dana dobro poznavao, i poslao ga onamo s još 40 monaha. Na prvom putovanju Augustin, došavši u Aix-en-Provence, u Galiji, i čuvši ondje loše vijesti o zemlji i stanovnicima Velike Britanije, osjeti u duši strah i vrati se natrag u Rim. Papa Grgur Veliki nije htio da se odustane od te misije. On je Angle želio učiniti drugovima anđela i zato je Augustina ohrabrio i ponovno s preporučenim pismima na galske biskupe i knezove na put poslao. U pratnji vojnika i tumača Augustin se s ostalim misionarima, prešavši Galiju i kanal između Galije i Britanije, g. 597. napokon iskrcao na otoku Thanetu, kod ušća rijeke Temze u more. Poučen dobro od pape Grgura, Augustin je želio da njegovo poslanstvo u tuđoj zemlji bude zakonito, zato je o svom dolasku odmah obavijestio kentskoga kralja Etelberta, koji je od g. 593. stajao na čelu saveza britanskih kraljevstava. Taj vladar, još poganin, imao je za ženu kršćanku Bertu, franačku princezu. Ona je blagotvorno utjecala na svoga muža i u njemu stvarala malo-pomalo naklonost prema kršćanskoj vjeri.

On, dakle, primi veoma dobrohotno kršćanske misionare, pobrinu se za njihovo uzdržavanje i dade im potpunu slobodu naviještanja. Privremeno im je ustupio i crkvicu Sv. Martina, kojom se služila njegova žena Berta. Ipak se nastojao što bolje obavijestiti o naravi i svrsi toga poslanstva, koje je došlo čak iz daleka Rima. Uvjerivši se da su ti misionari Božji ljudi, koji uče o pravome smislu života, vidjevši njihovu svetost i djela, a osobito njihova vođe Augustina, i sam zatraži da bude što bolje poučen u vjeri i napokon kršten. Sveti primjer je opet djelovao i naviještanje činio vjerodostojnim i prihvatljivim. Etelbert se s mnogim drugima pokrstio 1. lipnja 597. Postavši kršćanin, postade i velikim zaštitnikom i promicateljem kršćanstva u svojoj kraljevini. Augustinu je za stanovanje ustupio vlastitu palaču, dao obnoviti jednu crkvu, koja postade privremena katedrala, a uz nju sagradi i samostan Sv. Petra i Pavla, kasnije nazvan samostanom Sv. Augustina. Djelo je sv. Augustina i njegovih suradnika napredovalo. On sam u međuvremenu ode u Arles u Galiju, gdje ga je papin namjesnik Virgilije posvetio za biskupa. Vrativši se u Englesku, za Božić je pokrstio preko 10.000 Saksonaca. Papa Grgur Veliki čuvši za tako obilnu žetvu, dade oduška svojoj radosti u dvama pismima, od kojih jedno upravi Eulogiju, biskupu Aleksandrije, a drugo kraljici Berti. U želji da se Crkva u Engleskoj što bolje ukorijeni i proširi, Papa je g. 601. poslao onamo drugu skupinu misionara. Augustinu je kao metropoliti dopustio nositi palij te mu naložio da osnuje dva metropolitanska sjedišta, od kojih će svako imati 12 sufraganih biskupija. Svetac je osnovao prvo sjedište u Canterburyju, a drugo u Yorku. Ipak je prvi metropolita te metropolije bio posvećen za biskupa tek g. 625., kad je Augustin već davno bio u grobu.

Duhovni otac engleske Crkve, sveti Augustin, biskup, posvetio je i sebi nasljednika, a onda 26. svibnja 604. ili 605. u Gospodinu preminuo. Sahranjen je u opatskoj crkvi Sv. Petra i Pavla uz kentskoga kralja.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: pon 29 svi 2006, 20:30
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Polion, vinkovački lektor
Svetac Mučenik

Kad je za vrijeme cara Dioklecijana i Maksimijana protiv kršćana buknulo krvavo progonstvo, Probo, sirmijski prefekt, upravitelj velike rimske pokrajine, poče odmah provoditi u djelo carske ukaze. Dakako da su prvi na udaru bili klerici. I tako po njegovu nalogu biše pogubljeni u Singidunumu - današnji Beograd - svećenik Montan, u Srijemskoj Mitrovici slavni biskup sv. Irenej i đakon Demetrije, a u Vinkovcima baš na godišnjicu njihove smrti sveti biskup Euzebije, a njima se pridruži i mladi, idealni, poletni lektor Polion, poznat po svojoj revnosti i zauzetosti u vjeri. On je bio predveden pred namjesnika Proba, ali ne pokaza pred njim ni najmanjega znaka straha ili zaplašenosti. Znao je da za svoju vjeru mora svjedočiti i zato je posve slobodno rekao kako se zove i koju službu u crkvi obavlja. Namjesnik ga je optužio da je i on jedan od onih što djevojkama tjeraju strah u kosti pred brakom i što ih nagovaraju na neku ispraznu čistoću i djevičanstvo.

Polion je na optužbu ponosno odgovorio: - Kakvi smo mi zapravo, danas ćeš se moći uvjeriti. - Na koji način? - upita ga namjesnik. Polion odvrati: - Na taj način što ćemo posvjedočiti svoju pobožnost i postojanost u vjeri u Kralja nebeskoga i što smo se spremni i na mukama držati njegovih zapovijedi. - Kojih zapovijedi? Kojega kralja? - Svetih i pobožnih zapovijedi Krista Kralja. - U čemu se one sastoje? - U tome da je samo jedan Bog na nebu; da se drvo i kamen ne mogu nazivati bogovima, da valja popraviti svoje grijehe, da dobri ustraju u održavanju svojih odluka, da djevice moraju postići savršenstvo svoga staleža, a oženjeni čuvati bračnu čistoću, da gospodari moraju postupati s robovima više blagošću nego silom, imajući na pameti da svi imaju istu ljudsku narav, da sluge moraju obavljati svoje dužnosti više iz ljubavi nego iz straha, da se kraljevima mora pokoravati kad zapovijedaju pravedne stvari, a s vlastima surađivati u dobru; da se roditeljima duguje poštovanje, a prijateljima uzajamnost, neprijateljima praštanje, građanima ljubav, gostima ljudskost, siromašnima milosrđe, ljubav prema svima i nikome se ništa na žao ne smije učiniti. Nepravde valja strpljivo podnositi, nikome zlo ne činiti, biti spreman izgubiti svoja, a nikad ne poželjeti tuđa dobra. A onaj će vječno živjeti koji će zbog vjere prezreti časovitu smrt što je vi možete zadati…

Probo je ostao osupnut takvim hrabrim svjedočenjem vjere i kršćanskih dužnosti. No da se izvuče iz neprilike cinički je odvratio: "Koja li je korist od toga da sa smrću netko izgubi ovo svjetlo i sve tjelesne radosti!?" Polion mu je odgovorio: "Vječna je svjetlost daleko uzvišenija i nadmoćnija od ove zemaljske i neprolazna su dobra daleko slađa od prolaznih. Nije, dakle, pametno ono što je trajno zapostaviti prolaznome i nesigurnome." Namjesnik je uvidio da s tim hrabrim i pametnim mladićem raspravljanjem neće doći daleko, stoga se poput svih silnika, što ne poštuju tuđe mišljenje i slobodu, poslužio silom i zaprijetio mu se da će ga poslati u smrt.

No Polion nije bio čovjek bez značaja i stoga se prijetnjama nije dao zaplašiti. Odlučno je odbio žrtvovati rimskim bogovima. On je za svoje uvjerenje bio spreman ginuti i stoga je mirno odvratio: "čini što ti je naređeno, a ja ću slijediti nauk svojih učitelja te s radošću poći na muke što me čekaju." Probo ga je osudio na smrt i to da živ bude spaljen. Kazna je odmah bila izvršena na mjestu jednu milju od grada udaljenu.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: pon 29 svi 2006, 23:21
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Ivana Arška, djevica orleanska i mučenica
Svetica Mučenica Djevica

o njoj se ne treba previše pisati ali evo i glavnih stvari iz njenog života

Jedva da je koja žena tako presudno utjecala na povijest svoje domovine i naroda kao Jeanne D’Arc (Ivana Arška), jednostavna seoska djevojka, koja sa 17 godina života stade na čelo francuske vojske te u nevjerojatnom voj­nom pohodu oslobodi svoju domovinu od vlasti tuđinca, a nakon dvije godine, upavši u ruke neprijatelja, bude osuđena i spaljena na lomači. Kratak život od 1412–1431, ali kako neobičan i tragičan! Njezina se tragika pretvorila ipak u trijumf, jer ju je Crkva g. 1909. proglasila blaženom, a g. 1920. svetom. Jedinstvena ličnost Jeanne D’Arc, u isto vrijeme i čarobna i zagonetna, zanosila je maštu mnogih umjetnika, mislilaca, pjesnika i pisaca proze.

Objektivni pristup Djevici Orleanskoj omogućen je tek od g. 1849. kad je učenjak Quicherat u pet svezaka objavio sačuvana akta procesa protiv one koja je iz svoje domovine otjerala osvajače Engleze. Njezino je povijesno zna­čenje u tome što je 100-godišnji rat između Francuske i Engleske, kad se nje­zinoj domovini bližila već katastrofa, pretvorila u neočekivanu pobjedu. Stvo­rila je, dakle, u povijesti svoga naroda jednu prekretnicu. Do toga je rata došlo za­to što su engleski kraljevi svojatali pravo na francusko prijestolje.

Otkada je Vilim Osvajač, otisnuvši se iz Normandije, osvojio Veliku Brita­ni­ju i postao njezinim kraljem, Engleska je držala u svojoj vlasti neke dijelove Fran­­cuske. Engleska je god. 1339. oružjem htjela osvojiti cijelu Francusku. I ta­ko je došlo do rata što trajaše jedno stoljeće, a izgledalo je kao da uopće nikada više ni neće svršiti. Veliki dio Francuske potpade pod vlast njezina nadmoćnog ne­pri­jatelja. Kroz to su vrijeme ljudi podivljali, financije se srozale, polja ostajala pusta i neobrađena. Tim zlima pridružiše se i druga: horde pljačkaša su harale i palile, a onda i česta pošast kuge. Francuzi su među sobom bili strašno nesložni i gložili se, a kralj im je bio samo jedna figura.

Karlo VII., slabić, sin suluda čovjeka, nije bio još ni okrunjen za kralja, a ne­­prijatelji su Englezi stajali već pred Orleansom. Osvojili su ga i pošli dalje. Fran­­cuzima je moral strašno opao i baš u toj očajnoj i bezizlaznoj situaciji stupa na pozornicu Jeanne D’Arc, Bogom odabrana junakinja, uzor pravog do­mo­ljub­lja, koja će svoju domovinu izvesti iz položaja poniženja i vratiti joj otetu čast.

Ivana se rodila 6. siječnja 1412. u Domremyju, pokrajine Lorene. Bila je jedno od petero djece seljačke obitelji Jakova D’Arca i Izabele Romée. Do trinaeste godine u njezinu životu nije bilo ništa neobična. Bila je kao i sva druga nor­malna seoska djeca. Ako se već tada može govoriti o nekim njezinim vrlinama, onda bi to bile: pobožnost, ljubav prema siromasima i velika te vedra dobro­ćud­nost prema svakome.

U trinaestoj godini života Ivanica postade dionicom nekih viđenja. Ukazaše joj se sv. Mihovil i svete djevice i mučenice Katarina i Margareta te joj u ime »ne­­beskog Kralja« objaviše da je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza i svečano okruniti kralja. Trebalo je vremena dok se Ivana uvjeri u svoju mi­si­ju. No kad se uvjerila, onda je ništa više nije moglo zaustaviti. Ona je išla naprijed kao gonjena nekom nevidljivom silom.

Uspjelo joj je god. 1429. o svojoj životnoj zadaći uvjeriti Roberta de Baudricour­ta, kapetana Vaucouleursa. Taj joj je dao pratnju i poslao kralju u Chinon. Nakon 11 dana jahanja stigla je 23. veljače u taj grad, a dva dana kasnije primio ju je u audienciju sam kralj. On ju je poslao u Poitiers da je ondje ispitaju teolozi i prelati. Nakon tri tjedna ispitivanja izrečen je o njoj povoljan sud. Sad je bila sposobna za djelovanje pa je u kratko vrijeme pokrenula nepokretnoga kra­lja te na njegov dvor i među njegove vojnike unese neki neopisivi žar i želju za oslobođenjem domovine.

30. svibnja Na čelu francuske vojske krene sama Ivana prema Orléansu te nakon dvije po­bjedonosne bitke oslobodi taj grad i njegovu okolicu. Odatle krenu prema Reimsu te kod Pataya izvojeva opet jednu pobjedonosnu bitku. U reimskoj katedrali kralj je pomazan i okrunjen kao i njegovi prethodnici. Taj događaj do tada razjedinjene Francuze ujedini oko vladara i svi se gradovi, kuda je prolazio, natjecahu radosnim klicanjem kralju. Ivana je sada htjela voditi rat sve dok Englezi ne budu posve otjerani iz Francuske. No kralj, na žalost, pod utjecajem lo­ših savjetnika poče voditi vlastitu politiku.

Nakon neuspjeha kod Pariza, gdje je Ivana bila ranjena, hrabra djevojka mo­rade prekinuti borbu. Nastavila ju je tek u proljeće g. 1430., kad je pohitjela u Compiègne, što su ga opsjedali Burgunđani. No, ondje bi zarobljena i doskora pre­dana Englezima. Protiv nje je pokrenut postupak na kojem je upravo čudes­nom jasnoćom i teološkom toč­noš­ću odgovarala na sva postavljena pitanja. Osu­đe­­na kao vještica, 30. svibnja 1431. spaljena je na lomači. Dogodilo se to u gradu Rou­e­nu.

»Gledano zemaljski, mučeništvo je Ivane bilo poraz, nadnaravno gledano, us­pon. Ona je u tom udesu na savršen način ispunila zadaću Kristova učenika: na se je uzela križ i slijedila ga. Kao o Kristu i o njoj se govorilo da zavodi narod i da je u savezu s Beelzebubom. Kao Krist i ona je čula najprije kako joj kliču ’Hosana!’, a onda ’Raspni ga!’ Kao Krist i ona je prepatila getsemansku agoniju, od svojih ostavljena i neprijateljima predana. Kao Krist stajala je pred sucima bez obrane, bila zlostavljana od vojnika, čas hrabro govorila, čas šutjela. I Ivanini su suci bili veliki svećenici, pismoznanci i predstavnici okupatora, koji su je­dini imali pravo izreći sud i izvršiti ga. I taj je sud išao za pogubljenjem osu­đe­nika, smatrajući da u ime Božje sudi zbog hule i veleizdajstva, a sve na temelju lažnih svjedoka. I taj je sud bio vođen iz straha da se ne bi zamjerilo cezaru. Ivana je isto tako kao i Krist pretrpjela zapuštenost i bila poslušna sve do smrti. I opet su se krvnici pokajnički udarali u prsa. Posmrtnim ostacima bile su uskraćene počasti. Na Kristov grob navaljen je kamen, a Ivanin je pepeo prosut u Seinu. Ali je opet i proslava uslijedila poslije poniženja. I tako se Ivana na jedinstven način potpuno suobličila Kristu, što je prema Pavlu zadaća svakog kršćanina. Ona je s Kristom trpjela i umrla, da s njime i uskrsne. Još je u smrti grlila njegov križ, a na usnama imala njegovo ime« (Gisbert Kranz).

To je najdivnija poruka ove neobične svetice. Ta je poruka daleko važnija od svega drugoga u njezinu životu. Kršćanin se poput Ivane u svemu mora suobličiti s Kristom kao učenik sa svojim učiteljem i sluga sa svojim gospodarom.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
angelous




Spol: muško
Postovi: 624
Lokacija: Sisak....najčešće jahalište...
PostanoPostano: sri 31 svi 2006, 18:41
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Evo da i ja kao Sisčanin napišem nešto o Sisačkom svecu. jako sretan

Sv. Kvirin Sisački

Svetac Mučenik Biskup

U Sisku je biskupovao od 284. do 303. godine, u vrijeme rimskih careva Dioklecijana i Maksimilijana, te ilirskog podcara Galerija. Nakon što je 303. godine car Dioklecijan izdao strogi zakon protiv kršćanstva, sisački biskup Kvirin je uhićen.

Nakon saslušanja u Sisku kod područnog upravitelja Maksima, biskup Kvirin poslan je u Sabariju (danas Szombathely u Mađarskoj) gdje ga je na smrt osudio namjesnik Amancius. Utopljen je u u rijeci Sabaris ( danas Guns) 4. lipnja 303. O vrat su mu objesili mlinski kamen.

Legenda kaže da je biskup Kvirin, iako s kamenom oko vrata, čudom ostao na površini razgovarajući s prisutnima. No, zabrinut zbog reakcija naroda, izmolio je od Boga da potone. Prema vjerodostojnom izvješću posljednje riječi su mu bile:

''Sada tek u pravom smislu izvršavam svečeništvo, kada ću samoga sebe, prinijeti Bogu za žrtvu.''

Kršćani su njegovo tijelo izvukli iz rijeke te ga položili u lijepu, veliku crkvu, no zbog provala Huna, tijelo je preneseno u Rim. Pohranjeno je u katakombama Sv. Sebastijana. 1140. godine, u svečanoj procesiji, kosti su prenesene u obnovljenu crkvu Majke Božje preko Tibra, gdje i danas počivaju.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web straniceMSNM [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 01 lip 2006, 2:47
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

justin
Svetac Mučenik

U svetom Justinu dolazimo u II. stoljeću do posve novog tipa kršćanskoga sveca. To je tip intelektualca, učena čovjeka koji se bavi znanošću, filozofa koji razmišlja o smislu života i o posljednjem uzroku svih stvari.

Justin je rođen početkom II. st. u srcu Samarije. Svu njegovu pažnju zaokupljali su filozofski problemi. U njegovo doba filozofija nije bila neka apstraktna znanost, daleka od života, već više egzistencijalna, životna. Za istinom se tragalo da bi se lakše došlo do sreće, do ostvarenja ona čovjekove vječne i praiskonske težnje. Tek ta je filozofija Justinu pružila neko zadovoljstvo, upravljajući mu život prema promatranju Boga. Neumorni tražitelj potpune istine se povlači na samotno mjesto kraj mora nadajući se da će u tišini i razmišljanju pronaći pravu sreću i mudrost. Tada se za vrijeme šetnje susreo s tajanstvenim starcem koji mu otkri da se prava istina ne nalazi u Platonovoj mudrosti, već u knjigama proroka i u novozavjetnim spisima. Isus Krist je onaj koji donosi spasenje i sreću. Justin se sada svim žarom dao na čitanje i proučavanje knjiga Svetog Pisma, koje su ga tako osvojile i uvjerile u istinitost kršćanstva da je zatražio krštenje. Sv. Justin svjedoči kako Kristova mudrost nije bila jedini motiv zbog kojega je prihvatio kršćanstvo. Na njega su djelovali i kršćani s kojima je dolazio u dodir. Obrativši se na kršćanstvo, Justin se dao na apostolat, osobito među ljudima veće kulture. Čitav je Justinov život poslije obraćenja na kršćanstvo, još više njegova smrt, bilo svjedočenje za istinu Isusa Krista Raspetoga. Povod pak njegovoj smrti vjerojatno je bio ideološki sukob s ciničkim filozofom Krescentom koji Justina optuži vlastima da naime ruši rimsku vlast. Justin bi bačen u tamnicu s nekolicinom svojih učenika, a samu smrt ti su sveti mučenici podnijeli najvjerojatnije godine 165. za vrijeme cara Marka Aurelija.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 01 lip 2006, 22:45
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

marcelin i Petar
Sveci Mučenici

Uspomena je na ova dva mučenika veoma stara. Sačuvao ju je drevni rimski misni kanon. Oni su bili klerici rimske Crkve. Marcelin je bio svećenik, a Petar egzorcist. Mučeni su oko g. 303. za vrijeme Dioklecijanova progonstva. Njihov se grob poštuje na starome rimskome groblju na Labikanskoj cesti. Ondje car Konstantin podiže baziliku, a uz nju mauzolej za svoju majku Helenu. Dio relikvija ovih svetih mučenika prenesen je godine 827. u Seligenstadt na rijeci Majni.

Najstariji izvještaj o mučeništvu ovih dvaju mučenika imamo od pape Damaza. On svjedoči da ga je kao dječak čuo iz ustiju samoga krvnika koji ih je mučio. Prema papinu svjedočanstvu sudac je odredio da mučenici budu pogubljeni u jednoj šumi. Zapovjedio je to da im se zametne svaki trag. Mučenici su si sami morali iskopati grob. U njemu su ostali sve dok ga nije otkrila rimska odlična gospođa Lucilla, koja ih je dala otkopati i prenijeti na drugo mjesto.

Druga bazilika svetim mučenicima u čast podignuta je oko godine 595. Ona se nalazi na novoj Labikanskoj cesti, danas na uglu Via Merulana, nasuprot franjevačkog visokog učilišta Antonianuma.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 03 lip 2006, 0:02
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Karlo Lwanga i drugovi (ugandski mučenici)
Sveci Mučenici

Između 17. studenoga 1885. i 27. siječnja 1887. u Ugandi su za katoličku vjeru poginula 22 mučenika. Krv mučenika nije bila uzalud prolivena.

Natopivši tlo Ugande, pogodovala je razvoju i širenju kršćanstva u toj zemlji, koju zbog njezinih divnih jezera, planinskih lanaca i gornjeg dijela rijeke Nila s pravom nazivaju biserom Afrike. U prošlim desetljećima jedna trećina stanovništva u Ugandi bili su kršćani, što je za afrički kontinent bio rekordan broj.

Prvi misionari u Ugandi bili su bijeli oci. Oni su u tu zemlju došli u prošlom stoljeću, točno g. 1879. Ispočetka su bili lijepo primljeni, ali već g. 1882. moradoše napustiti zemlju. Izgon su skrivili neki uskogrudni i fanatični arapski trgovci koji su protiv katoličkih misionara podjarili urođeničkog kralja Mtesu. Izgon je, na sreću, trajao samo dvije godine pa se oci već g. 1884., za vladavine mladoga kralja Mwange smjedoše opet vratiti i nastaviti nasilno prekinuti rad. No i prijateljsko raspoloženje toga kralja prema katoličkim misionarima ne potraja dugo. Na njegovu je dvoru bio već priličan broj kršćana što su obnašali razne visoke službe. Medu njima je bio Josip Mkasa, upravitelj dvora, i Andrija Kagwa, zapovjednik kraljeve tjelesne straže i njegov iskren prijatelj. Oni su čak otkrili i zavjeru uperenu protiv kralja, na čelu koje se nalazio visoki kraljevski činovnik Katikiro. Krivcu je zaslužena smrtna kazna ne samo oproštena, već je mogao i dalje ostati u svojoj službi. No, on je svoj položaj iskoristio da se osveti dvojici kršćana koji su otkrili njegovu zavjeru protiv kralja. Mržnja i osveta kao malo koja strast znadu potpuno potamniti čovjekovo hladno i ispravno razumsko rasuđivanje. Josip Mkasa, već g. 1882. kršten i potvrđen, provodio je uzoran kršćanski život. Svojski se trudio živjeti po svojoj vjeri. Svakog je tjedna svojim novcem kupio po jednog ili više robova, oslobodio ih i poučavao u vjeri. U duhu Evanđelja to je smatrao svojom dužnošću. Vršio je i djelo milosrđa i apostolata.

Katikiro, negdašnji zavjerenik, uspio je ipak na svoju stranu pridobiti kralja, koji je sve više bivao pod njegovim utjecajem. Plod je tog kobnog utjecaja bio da je kralj 31. listopada 1885. "kao špijune" dao pogubiti anglikanskog biskupa Hanningtona i nekolicinu kršćana. Istu je optužbu bacio i na Josipa Mkasu, dok kralj nije povjerovao i čestitog katolika i svoga vjernog službenika predao na milost i nemilost svom negdašnjem zavjereniku koji mu je radio o glavi. Taj se odmah dao na nedjelo da ne bi kralj promijenio svoju odluku. Josip Mkasa bio je uhvaćen u noći, baš nakon što se pričestio, te mu je još prije izlaska sunca 17. studenoga 1885. odrubljena glava, a zatim je spaljen. Kad ga je krvnik htio svezati, mučenik je mirno i dostojanstveno izjavio: "Što? Ja umirem za svoju vjeru, pa zar bih tome htio izbjeći? Kršćanin, koji svoj život daje za Boga, nema straha pred smrću."

Tog su mučenika slijedili i drugi. Sedamnaestogodišnji kraljev paž Dionizije Subuggwao marno poučavaše u vjeri one koji htjedoše postati kršćani. Zbog toga ga sam kralj pogubi. A kralj se zaprijetio smrću i ostalim kršćanima. Predstojnik kraljevih paževa Karlo Lwanga, uvidjevši svu ozbiljnost položaja, okupio je oko sebe vjerne kršćane te s njima proveo noć u molitvi, da se tako što bolje pripreme na smrt. K njima su se pridružila i četvorica katekumena koja su odmah bila krštena. Sutradan je kralj zakazao sjednicu na kojoj su se morali pojaviti svi njegovi paževi kršćani.

Kralj je izjavio: "Svi vi koji se na kršćanski način ne molite ostanite tu uz mene! Oni koji se mole neka stanu na stranu!" Prvi je pošao u stranu Karlo Lwanga, a za njim još 15 paževa. Kralj je pun mržnje i gnjeva zavikao: "Vi se, dakle, stvarno molite?" - Da, gospodaru, mi se stvarno molimo! - Hoćete li tako i nastaviti? - Da, uvijek, sve do smrti, glasio je neustrašiv i odlučan, kršćanina dostojan odgovor. Tada je okrutni kralj ovako izrekao presudu: "Poubijajte ih!" Mučenike su krvnici odmah pohvatali i odveli. Morali su neko vrijeme još čekati u tamnici dok nisu odvedeni u 60 km udaljeno mjesto, gdje se imala izvršiti presuda. Katikiro još uvijek nije mirovao, već je kralju tužio i Andriju Kagwa, tvrdeći da on stoji na čelu buntovnih kršćana. Rekao mu je: "Bio si spreman i našu djecu žrtvovati, a sada bi htio poštedjeti toga jadnoga čovjeka. Zar ćeš ga zbilja i dalje ostaviti na životu da zavodi naše ljude i odgaja ih za buntovnike? Prepusti mi Kagwu i ja ću već s njime obračunati." I kralj je žrtvovao svoga vjernoga prijatelja običnom izdajniku. Taj ga je odmah osudio na smrt, dao pogubiti i spaliti.

Tada je došao red i na Matiju Murumba, koga crkveni sudski postupak za proglašenje blaženim naziva "najljepšim cvijetom u kruni ugandskih mučenika. "

Junački su paževi bili spaljeni 3. lipnja. Prvi je na lomaču pošao njihov vođa Karlo Lwanga. Za njim junački pođoše u smrt i ostali. Dvadeset i dvojicu ugandskih mučenika proglasio je g. 1920. blaženima papa Benedikt XV. Karlo Lwanga proglašen je g. 1934. zaštitnikom katoličke akcije i mladeži u Africi.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sri 07 lip 2006, 8:10
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Antun Marija Gianelli
Svetac Biskup

Na sam Uskrs 12. travnja 1789. ugledao je u Cereti, u pokrajini Liguriji, svjetlo svijeta Antun Marija Gianelli, budući biskup i svetac. Već od malena pokazivao je znakove duhovnoga zvanja. Pobožna i plemenita gospoda Nicoletta Rebizzo povela ga je stoga u Genovu i predvela kardinalu Spinu, moleći ga da maloga primi u sjemenište. Ona ga je na njegovu putu do oltara i dalje pomagala. U 19. godini života Gianelli je stupio u bogoslovno sjemenište te provodio uzoran klerički život. Pokazivao je naročit smisao te izrazitu sposobnost za propovijedanje. Stoga mu je bilo dopušteno da propovijeda čim je primio red podđakonata.

Antun je u cvijetu mladosti, u dobi od samo 23 godine, 23. svibnja 1812. primio svećeničko ređenje. Kako je bio zagrijan za svoj poziv, poče odmah s velikom revnošću obavljati razne svećeničke službe. Marno je poučavao vjernike u kršćanskome nauku svjestan da je vjersko neznanje velik neprijatelj rasta u vjeri. Za svoje se kateheze marljivo i savjesno pripremao, a pripravu je popratio žarkim molitvama. U kolegiju piarista obavljao je službu profesora književnosti, no nije bio samo profesor već i odgojitelj. Zalagao se za preventivnu odgojnu metodu. Mladima, prakticiranjem sakramentalnoga života, valja nekako pomoći da ne upadnu u razne mane. Bolje je zlo spriječiti, negoli ga kasnije liječiti.

Kasnije u bogoslovnom sjemeništu Gianelli postade profesorom govorništva. Kako je sam bio zagrijan govornik, nije mu bilo teško predavati i drugima vještinu i tajne govorništva. O tome je napisao i malu raspravu koja govori o njegovoj veoma živahnoj ćudi. Kroz deset godina bio je profesor govorništva, no time nije bila iscrpljena sva njegova djelatnost. Uz to se bavio i karitativnim radom, osobito u oskudnim i gladnim godinama 1816-1817. Grad Genova poznavao ga je kao vrsna propovjednika u svim važnim zgodama i na velike svetkovine. Kroz dvanaest godina obavljao je veoma plodnu pastoralnu službu u Chiavariju.

Gianelli se u pastoralnom radu služio posve modernim metodama. Tako je sastavio župnu kartoteku, koja mu je bila kao neki barometar za poznavanje stanja u njegovoj župi. Godine 1829. osnovao je žensku redovničku družbu Marijinih kćeri, koja se imala baviti odgojem ženske mladeži i karitativnim radom po bolnicama i gostinjcima. Njegove su redovnice postale slavne kad su za vrijeme pošasti kolere herojskom hrabrošću i ustrajnošću dvorile bolesnike uz rizik i opasnost vlastitoga života.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
sike




Spol: muško
Postovi: 3435
Lokacija: Sušak-Trsat
PostanoPostano: sri 14 lip 2006, 23:10
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

U Hercegovini se i za nesvetački blagdan kaže da je svetac pa eto.. jako sretan

Tijelovo kao posebni blagdan posvećen svečanom čašćenju Presvetog oltarskog sakramenta nastaje u 13. stoljeću, a na cijelo se zapadno kršćanstvo proširuje tek u 14. stoljeću. Duguje se viziji augustinske redovnice sv. Julijane iz samostana kod Liegea u današnjoj Belgiji. Ona je imala viđenje punog mjeseca na kojemu je opazila jednu mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak jednog blagdana kojim bi se trebao častiti Presveti oltarski sakrament. Na njezinu je molbu mjesni biskup Robert de Thorote za svoju biskupiju uspostavio blagdan koji se na početku zvao blagdan euharistije. S. Julijana je našla sljedbenike koji su žarko promicali ideju toga blagdana i željeli ga proširiti na cijelu Crkvu. U tome su i uspjeli. Papa Urban IV. godine 1264. objavljuje bulu kojom blagdan euharistije želi proširiti na cijelu Crkvu. No, brza smrt spriječila ga je da to doista i učini. Tek u 14. stoljeću, 1317. godine, nakon objavljivanja bule pape Urbana IV - naslov joj je "Transiturus de hoc mundo - Odlazeći s ovoga svijeta" - papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Zapadnu Crkvu.

Teološki razlozi uspostave toga blagdana zapravo su mnogo dublji i znakovitiji. Početkom II. tisućljeća počela je opadati učestalost pričešćivanja. Umjesto toga, kao svojevrsni nadomjestak pričešćivanju, pojavili su se različiti oblici euharistijskih pobožnosti izvan mise. Posebnu je važnost u to doba dobivalo pokazivanje svete hostije. Podizanje je postalo jedan od ključnih dijelova euharistijskog slavlja. Najvažnije je bilo vidjeti podignutu hostiju. Još možda važniji teološki razlog je poznato osporavanje stvarne Kristove prisutnosti u posvećenim prilikama kruha i vina od strane Berengarija iz Toursa. Upravo kao reakciju na to osporavanje široka je vjernička javnost zahtijevala i zdušno prihvatila jedan takav blagdan kojim se svečano ispovijedala i potvrđivala vjera u stvarnu i djelotvornu Kristovu prisutnost u posvećenim euharistijskim prilikama. (ika-servis)

Gospodine,kome da idemo?Ti imaš riječi života vječnoga!
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web stranice [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 15 lip 2006, 17:22
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Vid

Svetac Mučenik

I sveti Vid spada medu one svece koje puk veoma štuje, ali i one o kojima malo povijesno zajamčeno znamo. Doduše, i oko njega se ovila legenda, no kojoj povjesničari ne daju nikakvu povijesnu vrijednost. Za njegovu povijesnu opstojnost najsigurnije je jamstvo štovanje što se oko njegova lika rano razvilo. Kako svi životopisci spominju legendu, koja se uz njegov život i mučeništvo razvila, navest ću je i ja.

Oko god: 600. u rimskoj pokrajini Lukaniji napisano je djelo Passio S. Viti (Mučeništvo sv. Vida). Prema tome spisu Vid se kao sin bogate ali još poganske obitelji rodio u današnjoj Mazara del Vallo, na jugozapadnoj obali otoka Sicilije. Kad mu je bilo tek 7 godina morao je zbog svoje vjere i pripadnosti Kristu, zajedno sa svojim odgojiteljem Modestom i hraniteljicom Krescencijom, pobjeći u daleku Lukaniju, budući da ga je njegov otac, po imenu Hylas, htio prisiliti na otpad od vjere. Njegov je bijeg pao baš u doba velikog Dioklecijanova progonstva pa je Vid i u tuđini za svoju vjeru morao trpjeti. Uhvaćen kao kršćanin, sa svojim je skrbnicima odveden u Rim. Tu je Vid učinio nekoliko čudesa, medu njima i čudesno ozdravljenje careva sina, koji bijaše opsjednut. Unatoč tomu, bio je sa svojim pratiocima osuđen na smrt. Nakon uobičajenih mučenja bačen je u kotao vrelog ulja. No iz njega bi spašen od anđela koji ga otprati u Lukaniju, gdje mladić umre. Prema predaji njegovo bi se mučeništvo zbilo na početku Dioklecijanova progonstva negdje oko g. 304. ili 305.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 15 lip 2006, 17:24
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

a sutra je

Lutgarda Brabantska

Svetica

Život svete Lutgarde opisao je Toma de Cantimpre odmah nakon njezine smrti. Pisac ju je jako dobro poznavao pa odatle i vrijednost njegova spisa. Taj je životopis doživio u Flandriji velik uspjeh jer je više puta izdavan. Lutgarda se rodila u Tongresu te je vrlo mlada, možda već s 12 godina, stupila u samostan benediktinki u Saint-Trondu. Kad je kasnije bila izabrana za prioricu samostana, napustila je svoj samostan te prešla u samostan u Awirsu kod Liegea, pa u Lillois, napokon u Aywieres, gdje se govorilo francuski, dok je ona uporno govorila i dalje flamanski. Sveta Lutgarda je pripadala velikim mističarkama trinaestog stoljeća kao što su bile: Cristina de Saint-Trond, Julijana de Cornillon, Ida de Nivelles. Ona je ipak na osobit način proživljavala tajnu presvetoga Srca Isusova, obdarena od njega videnjima i drugim mističnim milostima i susretima.

Iako je živjela u samostanskoj tišini i uživala u mističnim milostima, ipak joj nisu bili tuđi problemi njezina vremena. Za njihovo je rješavanje činila velike pokore. Njima je željela izmoliti obraćenje krivovjercima albigenzima te nekim velikim i javnim grješnicima. Veoma je štovala i duše u čistilištu pa je po njihovu zagovoru izmolila neka čudesna ozdravljenja, dobila poruke za brabantsku vojvotkinju, a i o svojoj smrti. Posljednjih 11 godina života bila je slijepa, no i tada je imala veoma velik utjecaj na pobožnike svoga vremena. Živjela je od 1182. do 1246. godine.

Dok je kao veoma mlada djevojka jedne večeri čekala sastanak s mladićem, ukazao joj se neki neznanac, otkrio grudi, pokazao na njima ranu što je krvarila i rekao joj: "U toj rani je ono što moraš i zašto moraš ljubiti!" Taj je susret bio odlučan za njezinu budućnost. Ona je ostavila svijet, pošla u samostan da se posveti Isusu koji je za nas trpio.

Kao redovnica jednog je dana opazila kako Isus s jednog velikog raspela otkida jednu ruku da bi je privukao k sebi, "stisnuvši je na svoje srce, davši joj da pije krv što je tekla iz otvorene rane na boku". Opojena Kristovom otkupiteljskom krvlju, živjela je u molitvi za Crkvu, za grješnike, suosjećajući s Kristovim mukama, sjedinjujući svoje žrtve s njegovom na križu za spasenje svih ljudi, osobito onih grijehom više pogođenih.

Ne zadovoljavajući se milostima što je od Isusa primila, jednog je dana zamolila da joj daruje svoje Srce. Gospodin joj je na to odgovorio: "Budući da to želiš, darujem ti svoje Srce, ali samo uz uvjet da i ti meni dadneš svoje." Lutgarda je na to rekla: "Sretna sam zbog tako korisnog ugovora, no ipak i ja želim postaviti jedan uvjet: posjedovat ćeš moje srce ali uz obvezu da ga očuvaš čistim. A budući da je moja ljubav ograničena, a tvoja neizmjerna, učini me prikladnom za tvoju ljubav. Neka moje srce tako bude sjedinjeno s tvojim da u prijateljskom zajedništvu skupa nosimo zajedničko breme ljubavi." Tu je riječ o izmjeni dvaju srdaca, no ona se nije izvršila na materijalan već na posve duhovan način.

U povijesti mistike i duhovnosti sveta je Lutgarda prvi slučaj ovakve mistične izmjene srdaca. Grob svete Lutgarde u koru crkve u Aywieresu brzo je postao mjestom velike pobožnosti. Redovnička je zajednica toga samostana 4. prosinca 1796., da izbjegne posljedice revolucije, pobjegla u Ittre noseći sa sobom relikvije svoje drage svetice. One se i danas čuvaju u Bas-Ittreu. Slike po raznim crkvama i galerijama prikazuju pojedine prizore i doživljaje iz njezinoga mističnoga života. Zanimljivo je da se ta flamanska svetica nalazi i u mramornoj svetačkoj skupini koju izradi Matthias Brun na prelijepom mostu preko Vltave u Pragu.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 15 lip 2006, 17:25
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

takogjer mislim da ne bi bilo u redu zaboraviti i etiopske mučenike
pa evo nešto i o njima
Etiopski mučenici

Mučenici

Etiopija se spominje već u Starom zavjetu. Prorok Ezekiel svojom nazočnošću u progonstvu g. 591-570. pr. Krista svojim je sunarodnjacima dizao duh i budio nadu. U proroštvu protiv Egipta on spominje. "Evo me na te i na rijeke tvoje, da pretvorim zemlju egipatsku u pustinju i pustoš od Migdola do Sevana i do granice etiopske" (Ez 29,10). Sevan se nalazio negdje kod današnjeg Assuana. Djela apostolska u 8. glavi pripovijedaju kako je dakon Filip po Božjem nadahnuću pokrstio nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, etiopske kraljice, i nadglednika cijele njezine riznice.

Sredinom IV. stoljeća misionarenjem Frumencija iz Tira i Edezija kršćanstvo je u Etiopiji pustilo dublje korijenje. Frumencija je za biskupa postavio sam sv. Atanazije te njegovu biskupiju u Assuanu pripojio aleksandrijskom patrijarhatu. No, kasnije na čelu etiopske Crkve stoji abuna. Kršćanstvo brzo u toj zemlji dobiva status državne vjere. No za vrijeme žučljivih kristoloških rasprava u IV. stoljeću Etiopija se priklanja monofizitizmu i takva ostade sve do danas.

Nakon prodiranja monofizitizma u Etiopiju njezina povijest upada u mrak sve tamo do XIII. stoljeća. Tada kraljevska dinastija poče širiti vijest da potječe čak od Salamona, jer se njemu s kraljicom od Sabe rodio sin Menelik, koji postade ocem etiopske kraljevske dinastije. Prodiranjem islama u sjevernu Afriku Etiopija postaje sve više odijeljena od ostaloga kršćanskoga svijeta.

Etiopski su kraljevi iz straha pred islamskom opasnošću nastojali ipak tražiti veze sa zapadnim kršćanstvom nadajući se na taj način zaštiti. Pape su im slale pisma i misionare, a sve to u želji da bi se monofizitska etiopska Crkva vratila u krilo katoličkoga pravovjerja. Papa Julije III. poslao je u XVI. stoljeću u Etiopiju isusovačke misionare. I tako započinje isusovačko misionarenje u toj dalekoj zemlji. Ono je Družbi dalo i 8 slavnih mučenika, kojima na čelu stoji otac Apolinar de Almeida, naslovni nicejski biskup. Crkva ih je proglasila časnim Božjim slugama, a nadati se da će doći i do njihove beatifikacije.

Apolinar de Almeida rodio se 22. srpnja 1587. u Lisabonu. Stupio je u Družbu Isusovu te jedno vrijeme u Europi predavao Sveto pismo. Godine 1626. imenovan je naslovnim nicejskim biskupom i koadjutorom etiopskoga patrijarha Alfonza Mendeza. Nakon mnogih i dugih peripetija stigao je tek g. 1630. na polje svoga djelovanja. No već g. 1633. svi su misionari s patrijarhom Mendezom bili prognani te otišli u Gou u Indiju. Otac de Almeida s dvojicom drugih otaca uspio se ipak nekako izgubiti i ostati u etiopskoj pokrajini Tigre. Ondje je živio skriven gotovo tri godine izložen neimaštini, gladi, strahu od progonitelja i drugim nevoljama.

Napokon su ga uhvatili, a otpadnički ga je etiopski car Fasiladas predao u ruke krivovjernih monaha. Ti su ga nakon okrutnog tamnovanja od godine dana na jednome otoku rijeke Nila skupa s Jacintom Franceschi i Franciskom Rodriguez predali u ruke razjarene svjetine koja ih je kamenovala. Mučeništvo se zbilo između 10. i 15. lipnja 1638. Biskup de Almeida je poginuo 14. lipnja. Za njihovo proglašenje blaženim otvoren je g. 1902. apostolski proces.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 17 lip 2006, 8:56
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Sveti Adolf, biskup (1185-1224)

Adolf je bio sin grofa od Tecklenburga u Vestfaliji. Rodio se negdje oko godine 1185. Veoma mlad stupio je u kler kölnske nadbiskupije te doskora postao kanonik. Jednog je dana posjetio samostan cistercita u Altenkampu. Tu ga je čekala naročita milost. Potresen primjerom redovnika, koji su u molitvi i pokori težili za kršćanskom savršenošću, i sam zamoli da bude primljen u red. No nije dugo uživao samostanski mir. Već godine 1217. izabran je za biskupa u Osnabrücku.

Kroz 7 godina biskupskog života sačuvao je onu jednostavnost koju je naučio u samostanu, a koja je tako izrazita evanđeoska krepost. Veliku je brigu posvećivao siromasima i gubavcima, kojima je dijelio obilatu pomoć i milostinju. Brinuo se zauzeto i za duhovni život svojih vjernika, za samostane u svojoj biskupiji. Umro je 30. lipnja 1224. Brzo su ga počeli štovati kao sveca, ali službeno nije nikad kanoniziran. Prvi oltar podignut mu je u katedrali u Osnabrücku tek godine 1632. U prisutnosti biskupa i kaptola te mnoštva vjernika godine 1651. otvoren mu je grob i relikvije pohranjene na časnijem mjestu. Blagdan mu se slavi još i danas u biskupiji Osnabrück i u cistercitskom redu i to 14. veljače.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: uto 20 lip 2006, 3:08
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

SVETI ROMUALD (951.-1027.)

Romuald, osnivač benediktinske grane kamaldulenza rodio se oko g. 951. u Raveni kao sin nekog plemića po imenu Sergija. Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u svađu između svoga oca i jednog rođaka, koja se imala rasplesti na najnesretniji način - oružjem. Sergije tada usmrti svog protivnika. Kako se branio od pokore za to zlodjelo, pokoru će izvršiti njegov sin Romuald stupivši za 40 dana u samostan San Apollinare in Classe. Za jednog noćnog bdjenja ukazao mu se sveti mučenik Apolinar, a Romuald, obodren i prosvijetljen tim viđenjem, odluči postati redovnik. Ravenski nadbiskup Honestus nagovorio je Sergija da dadne svoj pristanak sinovljevu konačnom ulasku u samostan. Otac je pristao i Romuald je položio zavjete. Sergije se obratio te i sam stupio u samostan San Severo u Raveni, gdje je umro na glasu svetosti. Okajao je svoje grijehe i za njih činio oštru pokoru. Romuald je tri godine ostao u samostanu San Apollinare, ali kako mu se nije sviđala opala redovnička stega, osobito slabo obdržavanje poslušnosti, otvoreno je kritizirao stanje u zajednici. To ga je među subraćom učinilo veoma nepopularnim, a kako je duh strašno opao vidi se i po tome što su ga htjeli naprosto likvidirati. Da bi izbjegao životnoj opasnosti i riješio se loše zajednice, zamolio je svoga opata za dopuštenje da smije u okolici Venecije živjeti kao pustinjak. Ondje se podvrgnuo oštroj stezi pustinjaka Marina. Taj ga je u pravom smislu "muštrao" te iskušavao na sve moguće načine. Smatrajući njegov redovnički život premalo temeljitim, a naobrazbu nedostatnom, poučavao ga je u latinskom moljenju Psaltira. Učitelj i učenik izmolili bi ga svaki dan cijeloga. Tako su skupa proveli tri godine. Godine 978. došao im je u posjet mletački dužd Petar Orseolo tražeći od njih duhovne savjete. Mučila ga je savjest zbog okolnosti u kojima se dokopao vlasti. Njega je zapravo već prije Guarin, opat samostana Sv. Mihajla u Cuxi u Pirinejima, pokušao nagovoriti da se odrekne duždevske časti i postane redovnik. Kad su mu posve isti savjet dali Marin i Romuald, dužd ih posluša te u pratnji Guarina, Marina, Romualda, a zajedno s mletačkim odličnicima Ivanom Gradenigom i Morsinijem potajno napusti Veneciju te preko Lombardije i Provanse pobjegne u samostan Cuxa, gdje je cvala redovnička stega i osjećao se dah klinijevske obnove.
O životu sv. Romualda u Istri i o njegovu blaženom preminuću njegov veliki suvremenik i životopisac sv. Petar Damiani zapisao je ovo: "Dok je Romuald boravio tri godine u okolici grada Poreča, jedne je godine sazidao samostan i s braćom postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savršenosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke buduće događaje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta. Često ga je zahvaćalo takvo promatranje Božanstva da bi, kao sav omekšao u suzama i zračeći neizrecivi dar božanske ljubavi, uzviknuo: 'Dragi Isuse, dragi, slatki moj medu, neizreciva željo, slasti svetaca, dražesti anđela', i ostalo tome slično. Nama je nemoguće izraziti ljudskim riječima ono što je on govorio kao radosni poklik, jer mu je tako Duh Sveti kazivao.

Gdje god bi pak taj sveti čovjek nakanio boraviti, najprije bi u Obitavalištu načinio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup.

Poslije svih mjesta svojih boravišta, kad je već na zreniku vidio svoj svršetak, vrati se u samostan što ga je podigao u Val di Castru, očekujući bez sumnje svoj skori kraj. Tu odredi da mu sagrade ćeliju s kapelicom u koju bi se zatvorio i sve do smrti opsluživao šutnju.

Godine 1023. Romuald je osnovao malu pustinjačku zajednicu u Camaldoli kod Arezza. Ona postade kuća matica kamaldulskog reda. Sv. Romuald je umro 19. lipnja 1027. Relikvije mu se danas nalaze u crkvi kamaldulenza u Fabrianu.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: uto 20 lip 2006, 3:09
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Blažena
Margareta se rodila oko g. 1291. kao plemićka kći u Danauwörthu, u augsburškoj biskupiji. Znamo samo za ime njezina oca. Bio je to Henrik Ebner Mladi. Obitelj je Ebner bila i bogata i ugledna. Margareta je u njoj provela djetinjstvo te već u 14. ili 15. godini ostavila sve i stupila među dominikanke u nedalekom Medingenu. U tom samostanu Svete Marije od g. 1314. do 1326. preboljela je razne bolesti koje su je dovele na rub groba. Zbog rata je svoj samostanski život morala prekinuti pa se vratila u rodnu kuću gdje je zatekla još živu majku te brata i sestre. U kući je proživjela oko dvije godine i to u molitvi, povučenosti i najvećoj sabranosti.

Kad su se prilike smirile, vratila se u samostan. Prvi put se 29. listopada 1332, susrela sa svećenikom Henrikom iz Nordlingena, cijenjenim duhovnim vođom duša. On je bio samo na prolazu kroz Medingen. Poslao joj je god. 1345. knjigu od Mehtilde iz Magdeburga Lux Diuinitatis (Sujetlo Božanstua). Bio je to njemački prijevod te slavne knjige. Margareta je i sama počela praviti duhovne bilješke već tamo od g. 1312., a svećenik Henrik ju je potaknuo da time nastavi. I tako je malo-pomalo nastajao njezin Dnevnik. Uz taj vrijedni dokument mnogo pridonose poznavanju njezine duše i pisma što ih je primala od velečasnog Henrika. Ona opisuju i tadašnje prilike u samostanu i redovnički život uopće. Sačuvan je i odlomak iz jednog Margaretina pisma tome vrijednom svećeniku.

Margareta je bila prokušana mnogim bolestima i drugim patnjama, no unatoč tim križevima ostala je uvijek pobožna, puna ljubavi prema Bogu i bližnjemu, puna neograničenog pouzdanja u Boga i njegovu Providost. Margareti se pripisuje i jedan spis pod naslovom Oče naš. To je zapravo razmatranje o spasenju što nam ga je donio Krist, a dijeli ga po Crkvi i sakramentima. Margareta je ! svojim primjerom i molitvenim vezama zračila daleko izvan svoga samostana. Među takozvanim "Božjim prijateljima" svoga vremena bila je središnja ličnost.

Margareta Ebner bijaše velika patnica i nije joj bilo lako. Tek kad joj je neka "blažena žena - kako sama kaže - progovorila o vrijednosti patnje, prihvatila ju je bezuvjetno u želji da u potpunosti izvrši Božju volju. U tom joj je pomagao njezin prosvijetljeni duhovni voda Henrik iz Nördlingena, čovjek pun iskrene pobožnosti i dobrohotnosti. On joj je napisao 56 pisama, a 8 puta ju je u Medingenu i pohodio. Ta su pisma prva poznata korespondencija na njemačkom jezičnom području.

Margareta je živjela i u teškom razdoblju crkvene povijesti, za vrijeme boravka papa u Avignonu. Ti su pape u političkom pogledu bili često protiv njemačkih interesa, što je Nijemce prilično boljelo. I tako se u Njemačkoj stvorio krug "Božjih prijatelja" u kojem su se nalazili ponajbolji svećenici, redovnici i svjetovnjaci onog vremena. Oni su iskreno tražili ne samo dobro svog naroda, već kudikamo više dobro cijele Crkve. Njima je, zaista, bilo stalo do pravog kršćanskog života. U tom su se krugu, uz druge manje poznate, nalazili i Ivan Tauler te blaženi Henrik Seuse ili Suzo. Svi su oni čuli za Margaretu Ebner, cijenili je i preporučivali joj se u molitve.

Duhovno joj je bio srodan naročito dominikanac Ivan Tauler (1300-1361), prozvan "prosvijetljeni naučitelj". Cijeli je svoj životni vijek taj redovnik proživio u Strassbourgu. Napisao je prekrasne govore. U jednom svom razmatranju o muci Isusovoj piše "da nam je Gospodin dao svoje probodeno Srce, kako bismo u njemu mogli utanačiti svoje prebivalište sve dok ne postanemo čisti i bez ljage, suobličeni njegovu Srcu. U zamjenu za to on traži za prebivalište naše srce".

Margareta Ebner, i sama pobožna prema Srcu Isusovu, dala je Isusu u zamjenu svoje srce. Iako je zbog bolesti bila tjelesno veoma krhka, činila je ipak oštru pokoru. Odricala se nekih jela, mesa, ribe, voća i vina te je spavala na tvrdom ležaju. Ona je tako bila prožeta Božjom stvarnošću da joj je pred njom sve drugo izblijedjelo.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sri 21 lip 2006, 1:25
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

21. lipanj



Sveti Alojzije Gonzaga, zaštitnik mladeži

(1568–1591)



Redovnički ideal Družbe Isusove privukao je mnoge, i to iz najrazličitijih staleža. Bilo je u njoj plemića i pučana, no došavši u Družbu svi postadoše jednaki, članovi jedne te iste zajednice. U dobi od 17 godina, odrekavši se prije markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa, stupio je u novicijat Družbe Isusove godine 1585. mladi plemić Alojzije Gonzaga, o kome je njegov otac don Ferrante sanjao kao o svojem nasljedniku na kneževskom prijestolju. Alojzije je napustio sjaj kneževskih i kraljevskih dvorova i zamijenio ga poniznim, jednostavnim i strogim redovničkim životom. Takva jedna zamjena, gledana u posve naravnom svjetlu, može izgledati ludost. Gledana pak svjetlom vjere, zadobiva pravi smisao. Svećeničko i redovničko zvanje bez duha vjere može postati besmisao. I tko ne razumije jezik vjere, taj neće razumjeti ni Alojzija ni bilo koga tko se želi posvetiti duhovnom staležu. Na dnu današnje krize duhovnih zvanja stoji kriza vjere. Vrijeme jako u vjeri veoma je bogato duhovnim zvanjima.

Alojzije se rodio 9. ožujka 1568. u Castiglioneu u vrijeme snažne tridentske obnove, koja je Crkvi nakon potresa zadanog od protestantizma opet dala pouzdanja u sebe i u one vrednote koje su nastupom novatora bile veoma poljuljane. Na kućnome ognjištu duša pravog kršćanskog odgoja bila je dona Marta, Alojzijeva majka. Ona nije bila samo visoka plemkinja, već daleko više duboka kršćanka. Malome Alojziju usađivala je od malena ljubav prema molitvi, obraćanju i razgovoru s Bogom. Onaj koji vjeruje u Boga, u Krista, njemu molitva postaje posve prirodna potreba. Kako bismo mogli ne razgovarati i ne obraćati se onim osobama za koje vjerujemo da su nas stvorile, otkupile, posvetile? Vjerovati, a ne moliti, bilo bi doista čudno i neprirodno. Ispravan odgoj za molitvu nije ništa nametnuto. Prava molitva izlazi iz srca koje vjeruje.

Alojzije je veoma mnogo molio, a to znači da je imao veoma proživljenu vjeru koja mu je preko molitve Božju stvarnost veoma približavala i s kojom je nastojao biti u trajnome dodiru. Dok promatramo Alojzija u molitvi nepomična i zadubena, nemojmo prema njemu zauzeti odmah neki odbojni stav, kao da je bio neprirodan. Sigurno da nama ne mora odgovarati takav stav i takav način molitve, ali zato ne smijemo molitvu isključiti iz svoga života. Bog je duh i pravi molitelj molit će ga u duhu i istini. Duh i istina oslobađaju, zato imamo pravo i slobodu molitve na svoj način, ali zbog njega nemojmo zauzimati neprijateljski stav prema načinu izražavanja pobožnosti drugih! Stvarnost Alojzijeve molitve, za koju ga je odgajala majka, za nas je samo jedno svjedočanstvo više o važnosti molitve u životu kršćanina.

Druga vrlina, koju je Alojziju majka u srce usađivala, možda je našem vremenu i shvaćanju bliža. To je ljubav prema siromasima. Naše je vrijeme, pogotovo mladi, veoma osjetljivo za socijalnu pravdu u svijetu. Da li je doista i ostvaruje, to je već drugo pitanje. No za put do ostvarivanja redovito će biti razvijen smisao za pravdu. Svaki čovjek kao ljudska osoba ima pravo na život dostojan čovjeka. Budući da postoje ipak socijalne razlike, oni koji imaju dužni su dati onima koji nemaju. Alojzije je pripadao onima imućnima, socijalno veoma dobro zbrinutima. Lijepo je da se od malena naučio pomagati onima nezbrinutima. I završetak njegova života bit će posve nesebično djelo ljubavi prema bližnjemu, pomaganje zaraženome od kuge pri čemu je i sam stradao. Nije, dakle, taj strogi, pobožni asket mislio samo na Boga, već je znao svoju ljubav prema Bogu ostvarivati djelima ljubavi prema bližnjemu. Prema tome, razvio je i te kako i onu dimenziju koja je danas naročito u cijeni.

Alojzijevi životopisci rado spominju njegov boravak u vojničkom taboru, gdje je bio obučen u malu časničku odoru, gdje je nenadano opalio topom, gdje je naučio ponavljati rječetine vojnika ne znajući im pravo smisao i gdje je sanjao kako će jednom postati zapovjednik goleme vojske. Dakle, u njegovu djetinjstvu nije bilo samo sve na koljenima i u pobožnosti. Bio je živ dječak, a više će se uozbiljiti u 10. godini.

Bilo je to 25. ožujka 1578. na blagdan Blagovijesti. Nalazio se tada u gradu na Arnu, crkvama i umjetninama bogatoj Firenzi. U crkvi Presvete Bogorodice obećao je da će čitav život živjeti čisto. Da li je u tome času razumio dalekosežnost svoje odluke? Ne znamo! Znamo samo to da joj je do groba ostao vjeran, a to je kudikamo važnije nego ono prvo. I to je treća vrlina koja je resila Alojzijev lik i zbog koje je stoljećima bio uzor onima koji su htjeli u idealnoj čistoći provesti mladenačko doba.

Prema čistoći može se zauzeti negativistički stav, koji se sastoji jedino u zabranama: »Ne smiješ ovo! Zabranjeno ti je ono!« Takav stav, iako može objektivno biti opravdan, veoma je mučan, pogotovo za mlade.

Na sreću, prema čistoći može se zauzeti i pozitivan stav te je promatrati kao neku vrednotu, što ona uistinu i jest. A zašto je čistoća vrednota? – Zato, jer omogućuje razvoj skladne ličnosti, kod koje su strasti podvrgnute višim težnjama. Čovjek čista srca obično će biti i čovjek jake volje, a ona je opet neizrecivo velik kapital za ljudski život. Pozitivan stav prema čistoći možemo izraziti ovako: »Čist sam, jer takav hoću biti. A hoću, jer sam uvjeren da me ona uzdiže, oplemenjuje, oslobađa, jača.« Najbolji odgoj čistoće sastojat će se svakako u pozitivnom stavu. Mladi obično ne vole da im se nešto zapovijeda ili zabranjuje. Zato valja da i čistoću više shvate ne kao zapovijed, već kao nešto što je samo po sebi, zbog svoje unutarnje vrijednosti, poželjno.

Promatrajući Alojzijev lik, možemo promatrati čistoću ne baš onako kako ju je on ostvarivao, već je prihvaćajući kao vrednotu koju ćemo mi nastojati ostvarivati na sebi svojstven način. Neću ga opisivati. Svatko je pozvan da sam istraži i upozna čistoću kao vrednotu, jer će samo tako ona postati njegova osobna, slobodno izabrana i prihvaćena vrednota.

Nalazeći se u Firenzi kao paž na dvoru Medici, Alojzije je stjecao odgoj i znanje tada vlastito djeci aristokratskih obitelji. Učio je latinski, divno toskansko narječje talijanskoga i francuski. Igrao se s mladim princezicama u parku Boboli, učio plesati i sudjelovao u lovu na ptice. Nije se odmah zatvorio svijetu. Iako njegova dob još nije bila sposobna potpunoma upoznati svijet, ipak ga je barem nešto upoznao. Njegov plemićki položaj odvest će ga i na kraljevski dvor u Madrid. Vidio je i doživio sav tadašnji sjaj i raskoš. I nije ga zatravio ni zarobio. Ostao je slobodan prema njemu i u tome je Alojzijeva veličina. Ona je to veća što nije bio u dobi zrela čovjeka.

Primjerom Alojzija Gonzage ne želimo propovijedati bijeg iz svijeta. To bi danas zvučilo anahronistički. Ali ne dati se zarobiti svijetom, to će uvijek biti suvremeno. Danas je opasnost da postanemo robovi veće zarade i što višeg standarda života. Tu opasnost nalazimo u svijetu. Tko njoj podlegne, lako će prodati ideale, duhovne, moralne i druge vrednote. I opet imamo od Alojzija nešto naučiti. On je odlučio ostaviti ono što bi mu pružio svijet i postati isusovac da živi jednim drugim životom. Ta odluka bila je i tada mnogima čudna, počevši od njegova oca don Ferrantea, a danas može izgledati još čudnija. A zašto? Zato što postoje različita mjerila vrednovanja. Ljestvica vrednota nije kod sviju jednaka.

Alojzijev primjer upućuje na pravo vrednovanje vrednota i to je njegova, recimo, četvrta vječna poruka. Vječna, jer nadilazi sva vremena. Kad se osvrćemo na primjere iz prošlosti, ne činimo to da prošlost prenesemo u sadašnjost, već da ono nadvremensko u tim primjerima upoznamo i njime se obogatimo. Mislim da se sam Alojzije u prvom redu ne želi nikome nametati. On želi da svatko slobodno izabire one vrednote koje je i on smatrao vječnima. Njegov primjer može nam samo biti povod i poticaj za samostalan rad na ostvarivanju naše osobne, originalne svetosti, koja će odgovarati našem vremenu i mentalitetu.

U studenome g. 1585. Alojzije se odrekao markgrofije u korist mlađega brata Rudolfa i stupio u isusovački novicijat u Rimu. Svršivši novicijat, započeo je više nauke na glasovitom rimskome kolegiju, od kojeg se razvila današnja Gregoriana. Tu se povjerio duhovnom vodstvu jednoga od najučenijih ljudi svog vremena. Bio je to Robert Bellarmino, kasniji kardinal i svetac. Taj je Alojzija veoma cijenio, radio na njegovoj beatifikaciji i želio biti pokopan do njegovih nogu.

Alojzije je umro mlad u 23. godini života vršeći djela milosrđa prema zaraženima od kuge. Njegova rodna Italija proslavila je svečano 400-godišnjicu njegova rođenja. Za tu zgodu izdala je poštansku spomen-marku koja prikazuje Alojzija u njegovu herojskom djelu kako nosi okuženika na svojim ramenima.

Mladima koji danas zaziru od savršenih sustava, Alojzije pokazuje da kršćanstvo nije nikakav udoban naslonjač za počivanje, već nešto što valja s mnogo hrabrosti osvajati i za što se valja neprestano boriti. On se nije rodio kao svetac, nego je to postao, uz milost Božju i svojim upornim i ustrajnim radom te borbom za osvajanje moralnih vrhunaca. Nemojmo ga, dakle, promatrati kao gotova sveca, već kao sveca u nastajanju koji se naporno penjao prema visinama svetosti. Takav Alojzije može biti simpatičan i bliz i današnjim mladima.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Magali
mod team



Spol: žensko
Postovi: 1341
Lokacija: Zagreb
PostanoPostano: sub 24 lip 2006, 18:20
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Sv. Alojzije Gonzaga mi je jedan od najdražih svetaca i upravo je On bio kao Zaštitnik mladeži u zadnjem broju zupnog lista Brazda...

Danas je poseban dan - 25. obljetnica ukazanja Majke Božje u Medjugorju


24.06. Rođenje svetog Ivana Krstitelja

BLAGDAN
Rođenje Isusova preteče i događaje u vezi s njime opisuje nam sveti evanđelist Luka u I. glavi svoga evanđelja ovako:

»Elizabeti dođe vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe, radovali su se s njom.

Osmoga dana dođoše da obrežu dijete. Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reče: Ne tako, nego neka se zove Ivan! Odvrate joj: Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom. Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži pločicu i napisa: ’Ivan mu je ime. Svi se tome začude. U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi te je govorio i hvalio Boga.

I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: ’što će biti ovo dijete?’ I, doista, ruka Gospodnja bijaše s njim.

Tada se Zaharija, otac njegov, napuni božanskog nadahnuća te proročki kaza:’Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov, jer se udostojao da otkupi narod svoj. I da nam podigne silna Spasitelja među potomstvom Davida, sluge svoga, kao što obeća od davnine na usta proroka svojih svetih, Spasitelja od naših neprijatelja i iz ruke svih koji nas mrze, da učini milosrđe koje obeća ocima našim i da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu, da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.

A ti ćeš se, dijete, prorok Previšnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da narodu njegovu pružiš spoznaju spasenja, koje biva oproštenjem grijeha njegovih, zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira.

A dijete kako je raslo tako je jačalo duhom. Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno očitovao Izraelu« (Lk 1,57–80).

Izvještaj svetog Luke o Ivanovu rođenju nije isključivo usredotočen i upravljen na sam događaj rođenja, on smjera dalje, jer pokazuje na ulogu djeteta u povijesti spasenja. Već je samo njegovo ime puno značenja. Ono znači: »Bog se smilovao.« Kome? – Svome narodu, poslavši mu nakon duljeg razdoblja opet velikog proroka, dapače najvećeg između svih proroka, koji će neposredno pripremiti put pojavku Mesije, njegovu javnom nastupu. Da je Bog milosrdan, osjetio je kod Ivanova rođenja njegov otac Zaharija koji je, nakon devetmjesečne nijemosti, opet progovorio, a njegov se govor pretvorio u hvalospjev koji svako jutro ponavljamo moleći Pohvale.

Neobičnost toga djeteta, rođena u ljupkom Ain Karinu, pokazala se čim je malo poodraslo. Ivan je još veoma mlad ostavio toplo obiteljsko gnijezdo, svoje prijatelje i znance te pošao u pustinju da se što bolje spremi za svoje veliko po­slanje. On će se na nj pripremati u Božjoj blizini, u molitvi i razgovoru s njime.

Kod Ivanova rođenja svi su se u okolici pitali što će biti od njega? – Na to je pitanje nama odgovor posve jasan. On je postao jedna od najznačajnijih ličnosti u Božjem planu o spasenju. štoviše, on je postao tako velik da je sam Isus o njemu izrekao nečuvene riječi: »Velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana« (Lk 7,2Cool. Sam Ivan sebe je nazvao »Zaručnikovim prijateljem«. Taj je zaručnik Isus Mesija. Njemu se Ivan veseli i govori: »On mora rasti, a ja se umanjivati!« (Iv 3,30). »Ivan je pripremio svadbu, sve je pozvao na svečanost, sve doveo u Zaručnikovu blizinu. A on sam je u svatovima nevažan. Zaručnik ne pripada njemu. On tu samo stoji i raduje se Zaručnikovu glasu. On nije sebičan; on je zahvalan i radostan zbog prijateljstva s njime« (Rainer Kaczynski). Što traži danas od nas sveti Ivan Krstitelj, Zaručnikov prijatelj? – Ne traži toliko da se u njega ugledamo, već prstom upire na Krista i poziva nas da njega slijedimo i za njim idemo. Ivan nam kao rijetko koji svetac želi biti vodič Kristu.

Pokrajinski sabor u Agdi g. 506., govoreći o blagdanima crkvene godine, govori o svetkovini rođenja Ivana Krstitelja kao o jednoj od većih svetkovina. Takvo se shvaćanje učvrstilo još više u srednjem vijeku, koji je Ivanje slavio kao »ljetni Božić«. Do XI. stoljeća na taj se dan isto kao i na Božić slavilo tri svete mise. U čast sv. Ivanu Krstitelju podignute su mnoge crkve počevši od Late­ran­ske bazilike u Rimu, papinske katedrale, te glave i majke svih crkava na svijetu.

Naš hrvatski glavni grad Zagreb ima lijepu baroknu crkvu s lijepim cintorom, posvećenu sv. Ivanu Krstitelju. Inače je najpoznatije svetište svetog Ive u na­šim krajevima ono u Podmilačju, nedaleko od Jajca, kamo svake godine još i danas hodočasti veliko mnoštvo vjernika preporučujući se toplo i usrdno Isusovu preteči.

U svome sam djetinjstvu često promatrao lijepi barokni pokrajni oltar sv. Ivana Krstitelja u župnoj crkvi u Valpovu i to bijaše moj prvi susret s tim velikim svecem. Njegov mi je lik uvijek imponirao. U njemu gledam čovjeka jakoga značaja pred kojim se zadivio i sam naš Gospodin. Za njim su se Ivanu divili i veličali ga toliki sveti Oci i crkveni naučitelji. U ime svih njih nek nam danas progovori genijalni sveti Augustin.

»Crkva promatra Ivanovo rođenje koje je na neki način posvećeno. Među ocima nema nikoga čije bismo rođenje svečano slavili. Proslavljujemo Ivanovo i Kristovo rođenje. To ne može nedostajati, a ako ga možda zbog dostojanstva takve stvari manje tumačimo, ipak o tome plodonosno i uzvišeno razmišljamo. Ivan je rođen od neplodne starice, a Krista je rodila mlada djevica.

Kod Ivana ne vjeruju da će se roditi, i otac postaje nijem. Kod Krista se vjeruje, te je vjerom i začet. Iznijesmo što bi valjalo istražiti i rekosmo o čemu bi trebalo raspraviti. Ali o tome sam govorio. A ako nam za istraživanje svih skrovitih mjesta takvog otajstva nedostaje ili sposobnosti ili vremena, bolje će vas poučiti onaj koji u vama govori, makar mi bili i odsutni, onaj o kojemu pobožno razmatrate, koga ste srcem prihvatili, čiji ste hramovi postali.

Čini se, dakle, da je Ivan postavljen kao neka međa između obaju saveza, Staroga i Novoga. Sam Gospodin svjedoči da je Ivan na neki način međaš: Zakon i proroci su do Ivana Krstitelja. On u sebi, dakle, nosi i značaj drevnosti i nagovještaj novosti. Poradi značaja drevnosti rađa se od ostarjelih, a zbog značaja novosti očitovan je još kao prorok u majčinoj utrobi. Već tu bijaše označen prije rođenja. Pokazano je čiji će biti preteča prije nego ga je vidio. Božanske su to stvari i nadilaze mjeru ljudske slabosti. Napokon se rodio i dobio ime: jezik se ocu razriješio. To što se zbilo, prenesi na slikovito značenje tih stvari.

Zaharija šuti i gubi glas dok se ne bude rodio Ivan, Gospodinov preteča. Tad će početi opet govoriti. što je Zaharijina šutnja ako ne prikriveno proroštvo, proroštvo koje je prije Kristova propovijedanja na neki način skrovito i zatvoreno? Ono biva otvoreno njegovim dolaskom i postaje jasno kad bude došao onaj koji je prorican. Otvaranje Zaharijina glasa kod Ivanova rođenja isto je što i kidanje zastora na Kristovu križu. Jezik se odrješuje jer se rodio glas. Ivanu, naime, koji već tada naviješta Gospodina, rečeno je: Tko si ti? A on odgovori: Ja sam glas onoga koji viče u pustinji. Ivan je glas, a Gospodin bijaše u početku Riječ. Ivan je privremena riječ, a Krist vječna Riječ od početka.«

Prije nego s Crkvom upravimo toplu molbu velikom Krstitelju, spomenimo da ga obično slikaju kako krsti Isusa ili kao propovjednika pokore obučena u odijelo od kože, sa štapom u obliku križa i natpisom: »Evo Jaganjca Božjeg!« Prikazuju ga i s janjetom pokraj sebe ili čak na ruci. Slikari koji su željeli prikazati njegovu smrt prikazuju mu glavu na pladnju. Dakako da su brojni slikari nastojali na platnu dočarati i rođenje Ivana Krstitelja. Tako je osobito poznata slika Ivanova rođenja u Lodiju, u Italiji, a naslikao ju je u XVI. stoljeću slikar Callisto da Lodi. Svetom Ivanu Krstitelju kao svome pokrovitelju preporučuju se pastiri, seljaci, razni obrtnici. U pomoć ga zazivaju i bolesnici pogođeni raznim bolestima. Dobro je da mu preporučujemo i svoje duhovne potrebe, osobito da bi nam izmolio milost da Isusa što bolje upoznamo, ljubimo i slijedimo.

Ovo je upisano u knjizi života: Pod mojim nogama ocean buci. Vjetar puse oko mene, na Kristu, stijeni, temelj je moje nade, i moje sve. Usred bure da li si našao ovaj zaklon. Uhvati ovu mocnu ruku Isusa koji me je spasio...
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web straniceYIMMSNM [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: ned 25 lip 2006, 21:03
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

25.06. Prosper Akvitanski


Svetac
Tiro Prosper, vatreni branič i ugledni tumač Augustinova nauka o milosti i preodređenju, rodio se oko g. 390. u Limogeu, u pokrajini Akvitaniji u Galiji. Njegovi spisi odaju čovjeka s visokom klasičnom kulturom, iz čega zaključujemo da je svršio sve redovite nauke u jednom od brojnih galskih kulturnih središta u kojima je cvala znanost isto tako kao u Rimu i u Italiji. S pravom je stoga već u I. stoljeću Plinije Galiju nazivao »više Italijom nego provincijom«.

Pod Prosperovim imenom sačuvana je pjesma Poema coniugis ad uxorem (Pjesma muža ženi), iz čega se zaključuje da je bio oženjen. Međutim, on u toj pjesmi od 122 stiha potiče svoju ženu da taj kratki i nestalni život što više posveti Bogu. Znak je to da je i on ozbiljno razmišljao o smislu života te iz toga razmišljanja povlačio spasonosne zaključke. Jedan je od njih bio – ne znamo točno da li u sporazumu sa ženom ili nakon njezine smrti – da je pošao u Massiliju, na jugu Galije (današnji Marseilles) te ondje postao redovnik ne primivši nikakvih crkvenih redova.

Kad je nauk sv. Augustina o milosti i slobodnoj volji uzbudio duhove među hadrumetanskim monasima u sjevernoj Africi, sam im je svetac upravio dvije rasprave: O milosti i slobodnoj volji te De correptione et gratia. Taj je nauk naišao na živ odjek i u Massiliji, na Lerinskom otočju te po samostanima Provanse. Prosper se tada nalazio baš u Massiliji i odsada će se sva njegova znanstvena i spisateljska aktivnost odvijati u znaku svetog Augustina, za obranu njegove teologije S njime se i dopisivao. Augustin mu je kao i laiku Hilariju upravio dva svoja djela: O preodređenju svetaca i O daru ustrajnosti. Malo prije Augustinove smrti – tj. prije 430. godine – Prosper je ispjevao pjesmu s tisuću i dva heksametra O nezahvalnima – protivnicima milosti – u kojoj u polemičkom tonu pobija zablude Augustinovih protivnika izjednačujući ih s pravim pelagijancima.

Nakon Augustinove smrti teološke se rasprave nisu smirivale. Zato Prosper i Hilarije putuju u Rim k papi Celestinu I. da on svojim ugledom ustane u obranu Augustinova nauka. Papa ih je poslušao te upravio poslanicu galskim biskupima pozivajući ih da ustanu protiv Augustinovih klevetnika jer je Augustin bio čovjek silnog znanja koga su Celestinovi prethodnici na rimskoj stolici ubrajali među najbolje naučitelje. Ta poslanica još nije smirila duhove pa je Prosper nastavio pisanjem rasprava u obranu Augustinova nauka.

Za vrijeme pontifikata pape Leona Velikoga Prosper se nalazi u Rimu u njegovom uredu, gdje se mogao u miru posvetiti svojim proučavanjima Augustinova nauka. Braneći taj nauk, napao je, malo i pretjerano, i velikog učitelja zapadnog monaštva Ivana Kassijana, osnivača i opata samostana Svetog Viktora u Massiliji. Pred konac života Prosper se od velikog polemičara pretvara u pisca i učenjaka, koji mirno izlaže Augustinov nauk, pojedina mjesta iz Svetog pisma, a piše i veliki ljetopis.

O životu svetog Prospera crpimo znanje jedino iz njegovih djela. Smrt je tog vatrenog učenjaka i pisca zadesila negdje oko g. 463. Jedini je znak da su ga štovali kao sveca jedna freska u bazilici Svetog Klementa u Rimu koja potječe iz IX. stoljeća. Baronije ga je stavio u svoj martirologij na dan 25. lipnja.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: ned 25 lip 2006, 21:05
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

SVETI VIGILIJE, biskup

Grad Trident u južnom Tirolu u povijesti Crkve postao je slavan po velikom obnoviteljskom saboru što se u XVI. stoljeću u doba reformacije održao u njemu. No on se ponosi i nizom svojih biskupa sve tamo od IV. stoljeća do danas. Treći je u tom lancu sveti Vigilije, zaštitnik grada i biskupije Trento. On je bio biskupom u Tridentu nakon 381. g. Na svom je području dovršio pokrštavanje stanovništva, a nastojao je zasađenu crkvu što više ojačati i usavršiti u svakom pogledu. Legenda ga je uvrstila čak među mučenike, no to se povijesno ne može dokazati.
Povijesno je zajamčeno da mu je sveti Ambrozije, milanski biskup, poslao jednu pastoralnu uputu. Iz Milana je dobio i tri suradnika i misionara: Sizinija, Martirija i Aleksandra. O njihovom je djelovanju i mučeništvu poslao izvještaj g. 397. milanskome biskupu sv. Simplicijanu, malo zatim i carigradskome patrijarhu sv. Ivanu Zlatoustom. Te činjenice dokazuju kako su biskupi pojedinih mjesta bili međusobno povezani te kako su tom povezanošću pomagali jedni drugima u razvijanju osjećaja crkvenosti, pripadnosti jednoj Katoličkoj crkvi.

Relikvije svetog biskupa Vigilija ostale su trajno u crkvi u kojoj je bio i pokopan. Ta je crkva u karolinško doba postala katedrala, a posljednji je put pregrađena i nadograđena u XIII. stoljeću. U njoj je održavan i slavni Tridentski sabor.

Danas se relikvije svetog Vigilija nalaze podno glavnog oltara, koji je podignut g. 1743. Čuvaju se u jednoj srebrnoj urni. Na teritoriju stare tridentske biskupije bilo je 37 crkava posvećenih svetom Vigiliju. Njegov se kult iz južnog Tirola proširio u Austriju, Bavarsku i po sjevernoj Italiji. Slikari ga prikazuju kao mladog biskupa, bez brade, sa cokulom, koja je aluzija na njegovo navodno mučeništvo, jer legenda pripovijeda kako su ga pogani udarali cokulama.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: uto 27 lip 2006, 9:35
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

SVETI ĆIRIL ALEKSANDRIJSKI, biskup crkveni naučitelj (370.-444.)

Pisati o svetom Ćirilu Aleksandrijskom nije lako jer njegov život bijaše pun sjena i ljudskih slabosti. One su proizlazile iz njegove veoma žestoke i svadljive naravi koja, kad se zapalila i upala u borbu, nije birala sredstva. Njegov privatni život bio je doduše moralno besprijekoran, a pravovjernost na visini, ali njegov postupak prema protivnicima nije odavao duh Evanđelja. Zbog toga njegovu svetost moramo više promatrati iz njegovih spisa, nego iz ostalih njegovih čina. Nakon Efeškog sabora g. 431., na kojem se borio za pravovjerje i čast Bogorodice, pa sve do svoje smrti 24. lipnja 444. imao je prilike u molitvi i kajanju okajati svoje postupke.
Ćiril Aleksandrijski, posljednji veliki predstavnik aleksandrijske škole i grčko-kršćanske književnosti u Egiptu, rodio se oko g. 370. Bio je učenik svog strica Teofila, aleksandrijskog patrijarha, od koga je naslijedio ne samo patrijaršijsku stolicu već i žestinu i svadljivost u vođenju vjerskih rasprava. Jedno je vrijeme medu monasima provodio monaški život. Godine 403., već kao svećenik, pratio je svoga strica Teofila na sabor "pod hrastom", koji je s patrijaršijske stolice u Carigradu svrgnuo sv. Ivana Zlatoustog poslavši ga u progonstvo. G. 412. Ćiril je postao aleksandrijski patrijarh.

Odmah je na početku pokazao pomalo agresivnu tvrdoću svoga značaja u odnosu prema krivovjercima novacijancima i prema Židovima. Ovi su u Aleksandriji digli neku bunu pa su bili protjerani.

Kad je predstavnik antiohijske teološke škole monah Nestorije god. 428. postao carigradski patrijarh, počeo je širiti i javno izlagati nauk da su u Kristu dvije osobe: božanska i ljudska. Zbog toga prema njemu nemamo prava Mariju nazivati Bogorodicom jer ona nije ništa drugo nego "majka čovjeka zvanoga Isus". Takvo nešto javno naučavati vrijeđalo je osjećaj kršćanskih vjernika koji su vjerovali da je Marija Bogorodica. I njihov ih osjećaj nije varao. Pokazalo se opet kako bi se pastiri duša, učitelji i teolozi, morali više obazirati na pobožni osjećaj vjernika. Kako su istočnjaci u teološkim pitanjima veoma temperamentni, uzbudiše se silno duhovi. U borbu se strastveno upustio i Ćiril Aleksandrijski. On je udario po Nestorijevu nauku kao po krivovjerju, a o tome je u pismu obavijestio i papu Celestina I. Valjalo je posredovati jer je krivovjerni nauk iznosio biskup tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva.

Papa Celestin I. u pismu od 11. kolovoza 430. naredio je Nestoriju, carigradskom biskupu, da po primitku pisma mora pismeno opozvati svoj nauk u roku od deset dana. Ako to ne učini, bit će izopćen iz crkvenoga zajedništva. Taj je dokument papa povjerio Ćirilu Aleksandrijskom obvezavši ga da ga proslijedi Nestoriju. Ako taj odbije nalog, neka ga Ćiril svrgne s carigradske biskupske stolice. Papa je prijepis toga pisma poslao isto tako antiohijskom i jeruzalemskom patrijarhu kao i primasu Makedonije "tako da naš sud o Nestoriju, to jest Kristov božanski sud nad njim bude poznat". Tu se već jasno vidi kako je u važnim pitanjima rimski biskup već tada obavljao primat vlasti.

Ćiril je prihvatio papin nalog te protiv Nestorija sastavio glasovitih dvanaest "anatema" prokletstava. Te je anateme odobrila jedna sinoda egipatskih biskupa. Za Duhove g. 431. car Teodozije II. najavio je sabor u Efezu. Taj je sabor osudio Nestorija i lišio ga patrijaršijske stolice. Ćiril se na tome saboru ponio odviše autoritativno i na neki način bezobzirno jer nije htio čekati dolazak sviju istočnih biskupa, pa i samih papinih legata. Sabor je u Efezu 22. lipnja 431. proglasio člankom vjere da je Marija Bogorodica i time udario dogmatske temelje štovanja Majke Božje. Narod je zbog toga dao oduška svojoj radosti te biskupima uvečer priredio bakljadu.

No Ćirilov protivnik i suparnik Ivan Antiohijski sazvao je protiv njega sabor, na koji su se skupila 43 biskupa, a carski su vojnici Ćirila uhvatili i strpali u zatvor. Dok je on u zatvoru pisao Tumačenje 12 poglavlja, njegovi su sljedbenici uspjeli uvjeriti cara da i on osudi Nestorija te ga svrgne s biskupske stolice. Sabor je bio raspušten, Ćiril se vratio u Aleksandriju, no borba se nastavila. Vodio ju je i Ćiril u mnogim pismima što ih je napisao. Umro je g. 444., a da nije doživio mir među biskupima i teolozima.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Prethodni postovi:    
Prethodna tema Prethodna tema
Započni novu temuOdgovori na temu

Izaberi forum:   

Ne možeš otvarati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš glasovati u anketama.

Powered by phpBB © 2001, 2006 phpBB Group