HBK forum
Pravilnik FAQ FAQ Pretražnik Pretražnik Članstvo Članstvo Profil Profil Privatne poruke Privatne poruke Registracija Registracija Login Login
Sada je: ned 22 ruj 2019, 2:17. Pogledaj neodgovorene postove
ZANIMLJIVI SVECI - svjedoci za svako vrijeme
Započni novu temuOdgovori na temu
Prethodna tema Sljedeęa tema
Autor Poruka
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sri 28 lip 2006, 18:03
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Sveti Irenej, slavni lyonski biskup, napisao je prvi prikaz svega poklada krÅ”Ć¦anskog nauka i na taj naĆØin postao utemeljitelj krÅ”Ć¦anske teologije ili "otac katoliĆØke dogmatike" kako ga neki nazivaju. Potekao je iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne. Tamo je joÅ” bila veoma živa tradicija o apostolima koji su ondje djelovali, a osobito o sv. Ivanu i sv. Pavlu. Ne znamo za godinu Irenejeva roĆ°enja. Ono se zbilo vjerojatno sredinom II. stoljeƦa. Podrijetlom je bio Grk, a u mladosti je stekao izvanredno bogatu i svestranu izobrazbu. Dobro je poznavao Sveto pismo i prve spise ranih krÅ”Ć¦anskih pisaca, uz to je bio naĆØitan djelima klasiĆØne književnosti, a poznavao je i spise raznih krivovjeraca svoga vremena.
Glavni je pak Irenejev uĆØitelj bio sveti Polikarp, biskup u Smirni. Prema vlastitom priznanju, njegov je nauk požudno u srce upijao i njime se hranio. LiĆØnost toga biskupa uĆØinila je na njega silan dojam. On ga viÅ”e nikad nije mogao zaboraviti pa je joÅ” i u starosti rado pripovijedao o svojim susretima s Polikarpom, koji je bio uĆØenik apostola Ivana.

Ne znamo toĆØno godinu kad je Irenej iz Male Azije doÅ”ao u Galiju, u Lyon, a nije nam sa sigurnoÅ”Ć¦u poznato ni koji je razlog njegova dolaska. KrÅ”Ć¦anstvo se u Lyonu ukorijenilo veƦ u prvoj polovici II. stoljeƦa i to medu puĆØanstvom Å”to se doselilo iz Azije. Vodenim putem to baÅ” i nije bilo nemoguƦe. Oko g. 177. u Lyonu se veƦ nalazila brojna krÅ”Ć¦anska zajednica, dobro organizirana, kojoj je kao biskup stajao na ĆØelu devedesetogodiÅ”njak Potin. MeĆ°u njegovim sveƦenicima nalazio se i Irenej. Sv. Grgur Turonski, biskup, piÅ”e u svojoj Povijesti Franaka "da je Irenej u biskupstvu naslijedio muĆØenika Potina i da je svojim propovijedanjem u kratko vrijeme uĆØinio krÅ”Ć¦anskim cijeli grad Lyon". O muĆØeniĆØkoj smrti sv. Ireneja govore sv. Jeronim i sv. Grgur Turonski. Ovaj posljednji izriĆØito tvrdi da je Irenej "život zavrÅ”io muĆØeniÅ”tvom". Bilo je to za Septimija Severa i njegova progonstva krÅ”Ć¦ana izmeĆ°u 202. i 203. godine. Grgur piÅ”e: "Irenej je pokopan u bazilici Svetog Ivana, pod oltarom. S jedne mu je strane položen Epipodij, a s druge muĆØenik Aleksandar. Prah, s vjerom sabran iz tih grobova, lijeĆØi odmah bolesnike. U toj se kripti krije velika slava koja je, mislim, vrijednost muĆØenika."

Ta je bazilika tijekom vremena promijenila svoje ime, a za vrijeme hugenotskih ratova u Francuskoj bila je g. 1562. opustoÅ”ena te njezine relikvije obeÅ”ĆØaÅ”Ć¦ene. Na brežuljku Fourviere, u starom dijelu Lyona, nalazi se danas crkva Sv. Ireneja koja ĆØuva trajnu uspomenu na njega. Na ulazu u kriptu te crkve stoji natpis: "Tu je kriptu dao sagraditi sv. Pacient, lyonski biskup u V. stoljeƦu, na mjestu gdje su sv. Potin i sv. Irenej, poslani u Lyon od sv. Polikarpa, uĆØenika apostola Ivana, sakupljali prve krÅ”Ć¦ane. Tu su bili pokopani brojni muĆØenici."

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: pet 30 lip 2006, 9:38
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Sveci MuĆØenici
StraÅ”no je to kad luĆ°aci, neuraĆØunljivi i neodgovorni tipovi doĆ°u na vlast. Tada prijete mnoga, ali ne i ugodna iznenaĆ°enja. Tip neodgovorne i samovoljne vladavine bio je rimski car Neron. On je i tipiĆØan primjer umiÅ”ljene veliĆØine. Smatrao je da bi svojim pjesniĆØkim darom nadmaÅ”io ĆØak i staroga Homera, samo kad bi mu se pružio prizor sliĆØan onome kod pada Troje. Zato je 16. srpnja godine 64. dao podmetnuti požar koji je djelomiĆØno ili posve uniÅ”tio viÅ”e gradskih ĆØetvrti u velikom Rimu. MnoÅ”tvo je ljudi zbog njegove ludosti ostalo bez krova. U gradu je nastalo silno neraspoloženje koje se lako moglo pretvoriti u bunu protiv samovoljnika i tiranina u carskome grimizu. U strahu za vlastitu kožu Neron je bacio krivnju na nedužne krÅ”Ć¦ane. I tako je buknulo prvo progonstvo protiv krÅ”Ć¦ana u samome Rimu. Rimski povjesniĆØar Tacit u svojim Analimoc (Ljetopisima), u 15. poglavlju, govori o "velikom broju" krÅ”Ć¦ana koji su tada bili stavljeni na muke. Jedne su od njih bacali pred divlje zvijeri, a drugi su gorjeli kao žive baklje u Neronovim vrtovima, dok se on sa svojim ulizicama zabavljao i iživljavao u razvratu. O rimskim muĆØenicima u Neronovo doba piÅ”e koncem I. stoljeƦa sveti papa Klement I. u svojoj prekrasnoj poslanici KorinƦanima. Evo izvatka iz te poslanice Å”to govori o prvim junacima, muĆØenicima i svjedocima Rimske crkve: "Ostavimo se starih primjera, pristupimo najbližim boriocima! Uzmimo uzviÅ”ene primjere iz svojega doba! Zbog ljubomore i zavisti bijahu najvjerniji i najpravedniji stupovi Crkve progonjeni i sve do smrti su se borili.

Stavimo sebi pred oĆØi dobre apostole! Petar s nepravedna ljubomora ne podnese samo ovaj ili onaj jad nego svu silu nevolja, te tako po muĆØeniĆØkoj smrti doĆ°e na mjesto slave Å”to ga ide. Po ljubomoru steĆØe Pavao nagradu za svoju postojanost. Sedam je puta nosio okove, bježao i bio kamenovan. Posta propovjednikom na Istoku i na Zapadu i ubra uzviÅ”enu slavu s vjere svoje. Cio je svijet on uĆØio pravednosti, doÅ”ao je Zapadu na granicu, pretrpio muĆØeniĆØku smrt pred zapovjednikom tjelesne carske straže, rastao se sa svijetom, preselio se na sveto mjesto i postao nam tako najveƦi uzor postojanosti. Tim ljudima Å”to su proživjeli svet život pridoÅ”lo je veliko mnoÅ”tvo izabranika koji su zbog ljubomora bili zlostavljani mnogim mukama i muĆØenjima i postali su nam najljepÅ”im primjerom. Zbog ljubomora progonstvo su pretrpjele žene Daneide i Dirka, poÅ”to su podnijele teÅ”ka i okrutna muĆØenja, dale se na ĆØvrstu trku vjere te slabaÅ”ne tijelom plemenitu nagradu primiÅ”e. Ljubomor otuĆ°i mnoge duÅ”e žena od njihovih muževa i preinaĆØi rijeĆØ oca naÅ”ega Adama: Ovo je kost od mojih kostiju i meso od mojega mesa. Ljubomor i svaĆ°a raskopaÅ”e velike gradove i istrijebiÅ”e brojne narode."

Tom ĆØesto upotrebljavanom rijeĆØju "ljubomor" sv. Klement vjerojatno cilja na Židove, koji su u Neronovo doba ljubomorni - ili bolje zavidni prema krÅ”Ć¦anima - podjarili rimsku vlast protiv njih. Å tovanje se rimskih prvomuĆØenika razvilo zajedno sa Å”tovanjem apostolskih prvaka Petra i Pavla, koji su takoĆ°er bili žrtve istoga progonstva. To je Å”tovanje u Rimu joÅ” i danas veoma živo, o ĆØemu svjedoĆØe jedna kapela i jedna župna crkva. Kapela maloga sjemeniÅ”ta rimske biskupije posveƦena je rimskim prvomuĆØenicima, isto tako župna crkva na staroj Aurelijevoj cesti. Prva je podignuta g. 1933., a druga g. 1964. Mali sjemeniÅ”tarci i buduƦi pastiri VjeĆØnoga grada mogu, doista, u rimskim prvomuĆØenicima gledati savrÅ”ene uzore vjernosti. Oni su izdržali i najteže muke, pokazali se vjernima i u najveƦim kuÅ”njama

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:14
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

SVETI Å IMUN, BISKUP I MUƈENIK (+ 107.)
Za sv. Å imuna, drugog jeruzalemskog biskupa, misli se da je bio sin Kleofe, jednog og dvojice uĆØenika kojima se Isus ukazao na putu u Emaus. Nakon muĆØeniĆØke smrti sv. Jakova MlaĆ°eg, prvog jeruzalemskog biskupa oko godine 62. preostali uĆØenici izabrali su Å imuna za njegova nasljednika. To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti. Sv. Å imuna su za progonstva prvih godina carevanja cara Trajana optužili pogani i Židovi da je krÅ”Ć¦anin i Davidov potomak. Godine 107. bio je dugo muĆØen, a zatim raspet. Pobudio je i ĆØuĆ°enje i divljenje gledatelja pa i samog konzularnog legata Tiberija Klaudija Attika, jer je bio starac od 109. godina a od toga biskup 43 godine.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:15
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Mucijan-Marija Wiaux

Svetac

Papa Ivan Pavao II. sveĆØano je 11. prosinca 1989. proglasio svetim redovnika iz družbe BraƦe krÅ”Ć¦anskih Å”kola. To je Mucijan-Marija Wiaux. Danas Ʀemo se upoznati s njim.

Njegov je život bio prava monotonija, nalik na pustinju. Krajolik je pustinje veoma jednoliĆØan: beskrajna pjeÅ”ĆØara, pijesak i opet samo pijesak, dani puni žege, sve sliĆØni jedan drugome, noƦi pune hladnoƦe i sablasnog mraka. Sliku jedino izmijeni koji put straÅ”an vjetar, ali je niÅ”ta ne poljepÅ”a. Drugih dogaĆ°aja u pustinji nema. Ondje ne pada kiÅ”a i niÅ”ta ne niĆØe, ne raste, ne zeleni se, ne donosi ploda.

U sivilu i jednoliĆØnosti života brata Mucijana istiĆØe se ipak jedan dan. Bilo je to 1. srpnja 1856. kad je mladi Louis-Joseph Wiaux, sin seoskog kovaĆØa, obukao crnu sutanu s bijelim ovratnikom Å”kolske braƦe sv. Ivana de La Salle. Tada je promijenio i svoje krsno ime. Otada se zvao brat Mucijan-Marija.

Pogledajmo sada najprije Å”to je prethodilo Mucijanovu oblaĆØenju i prihvaƦanju redovniĆØkoga života. To je kao i kod svakog sveca i ĆØovjeka bila obitelj. ƈovjek se raĆ°a, raste, prima prvi odgoj, doživljava prve vesele i žalosne dane u obitelji. NaÅ” dragi brat Mucijan roĆ°en je 20. ožujka 1841. u Melletu, sjeverno od grada Charleroi u Belgiji, kao sin kovaĆØa Ivana-Josipa i Elizabete, roĆ°ene Badot, koja je držala gostionicu. Mali Louis-Joseph - buduƦi brat Mucijan - bio je treƦe od njihove Å”estero djece. Ti vrijedni, marljivi i vjerni ljudi dali su svojoj djeci dubok krÅ”Ć¦anski odgoj. U obitelji se svaki dan zajedniĆØki ujutro i naveĆØer molilo, svaki dan se pod proĆØelniÅ”tvom oca molila i krunica, a djeca su svaku veĆØer polazila na poĆØinak moleƦi prije toga blagoslov oca i majke.

Mali Luj-Josip od malena pokazivaÅ”e velik smisao za molitvu. Rado je molio, mnogo je molio, ĆØesto je molio. ƈinio je to ne samo sudjelujuƦi u onoj svakidaÅ”njoj obiteljskoj zajedniĆØkoj molitvi, veƦ je molio i sam za se bilo u kojem kutu seoske crkve, bilo negdje u vrtu ili u polju, pa ĆØak i u pivnici kad je gore u gostionici dolazio veƦi broj gostiju, ĆØekajuƦi naloge svoje veoma poslovne majke. Molitva Ʀe biti jedna od glavnih znaĆØajki njegova života. Ona vuĆØe svoje duboko korijenje iz najranijeg djetinjstva.

Kad je Luj-Josip, koga su u selu poĆØeli nazivati "Luj Gonzaga", zavrÅ”io osnovnu Å”kolu, njegov ga je otac uzeo u svoju kovaĆØnicu. PokazavÅ”i mu svoj nakovanj, batove i ĆØekiƦe, rekao mu je: "Eto ti, sine, pa poĆØni!" U to doba bio je kao Å”egrt kod kovaĆØa Wiauxa Jakov Desclez. On Ʀe kasnije kao 70-godiÅ”njak o naÅ”em malom junaku dati ovo svjedoĆØanstvo: "Luj je bio primjernog vladanja, u selu se o njemu govorilo kao o uzoru. Provodio je život molitve, rada i posluÅ”nosti. Spavali smo zajedno u istoj sobi. On je ĆØesto dugo kleĆØao kraj svoga kreveta prebiruƦi zrnca krunice. Ta me je izvanredna pobožnost potaknula da mu jednog dana kažem: 'Luj, ti moraÅ” poƦi u samostan!'"

Luj je onamo i poÅ”ao. Bilo je to 7. travnja 1856., a 1. srpnja bio je veƦ obuĆØen i tada poĆØinje njegov jednoliĆØan, a ipak nutarnje tako bogat redovniĆØki život. On se zaodjenuo oružjem svjetlosti i obukao u Gospodina Isusa Krista po Mariji, prema kojoj je cijeli život bio izvanredno pobožan, a ona mu je bila put prema Isusu, i po savjesnom obdržavanju redovniĆØkih pravila, koje u zajednici postade posloviĆØno. Prvo je polje katehetskog i uĆØiteljskog rada brata Mucijana bio jedan razred djece u Chimayu. Zatim je godinu dana pouĆØavao u Bruxellesu. Godine 1859. redovniĆØka ga je posluÅ”nost dovela u kolegij u Malonne, gdje Ʀe ostati sve do svoje smrti 1917. godine. Na poĆØetku toga razdoblja zateklo ga je teÅ”ko iskuÅ”enje. Gotovo su ga otpustili iz reda smatrajuƦi ga nesposobnim za Å”kolski apostolat. Da se to dogodilo, kolika bi to bila Å”teta. No Gospodin toga nije dopustio. I njegov Ʀe mu vjerni sluga u zahvalu kao Å”kolski brat služiti pouĆØavajuƦi kroz viÅ”e od 50 godina.

SlijedeƦi duhovni nauk utemeljitelja Družbe Å”kolske braƦe sv. Ivana de La Salle, sveti brat Mucijan se uvijek dao voditi duhom vjere koja mu je omoguƦivala da u svim svojim poslovima vidi Boga, ili bolje - njegovu volju. On je neprestano bio u sjedinjenju s Bogom. U pet i pol ujutro veƦ je kleĆØao pred svetohraniÅ”tem. Zatim bi poÅ”ao do Majke Božje. Preko dana bi u slobodno vrijeme molio krunicu. ƈesto bi pohaĆ°ao Isusa u Presvetom Sakramentu, a odÅ”etao bi se kao pobožni hodoĆØasnik i do lurdske Å”pilje u zavodskom parku te ondje molio, pred Gospom izlijevao svoje srce.

Gojenci su ga u zavodu puni udivljenja prema njemu nazivali "bratom koji uvijek moli". On je tim mladima neprestano naglaŔavao pobožnost Euharistiji i Presvetoj Djevici, a svi su znali da o tome govori iz svog najdubljeg uvjerenja i svojeg svagdaŔnjeg proživljavanja.

Na koncu svoga života brat je Mucijan s pobožnoÅ”Ć¦u i zahvalnoÅ”Ć¦u mogao uzdahnuti: "Kako se ĆØovjek osjeƦa sretan kad se kao ja nalazi na rubu groba, a ĆØitav je život gajio veliku pobožnost prema Gospi!" To je bila prije smrtne stiske njegova posljednja poruka. Svoju je ĆØistu duÅ”u predao Bogu 30. sijeĆØnja 1917. VeƦ na sam dan njegove smrti zbila su se usliÅ”anja po njegovu zagovoru. Oko njegova groba brzo su se poĆØele skupljati mnoÅ”tva hodoĆØasnika. Postupak za proglaÅ”enje blaženim pokrenut je Å”est godina nakon njegove smrti. Kao svetac u Crkvi je postao uzor svim odgojiteljima djece i mladeži.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:16
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Bernardin Realino

Svetac

Bernardin je roĆ°en 1. prosinca 1530. u Carpiju, u sjevernoj Italiji. Stekao je zamjernu humanistiĆØku kulturu te postao dvostruki doktor: graĆ°anskoga i crkvenoga prava. PohaĆ°ao je predavanja na sveuĆØiliÅ”tu u Modeni, Bologni i Ferrari. U svojoj je liĆØnosti mogao ujediniti sve ideale tadaÅ”nje talijanske humanistiĆØko-renesansne kulture.

Po naravi je bio veseljak, optimist, vedar, srdaĆØan, prema drugima pun poÅ”tovanja, darežljiv. Sve su to vrline koje ĆØovjeku daju veliku vrijednost i osvajaju simpatije. Stoga nije ĆØudo da je Bernardin kroz deset godina kao pravnik obavljao razne pravno-administrativne službe i to s uspjehom. Da je u njima ostao, vjerojatno bi se u druÅ”tvu ĆØastima i bogatstvom visoko popeo. No, on je vidio da Ʀe kao pravnik biti izložen opasnostima u kojima bi se mogao ogrijeÅ”iti o glas savjesti, o pravdu i poÅ”tenje. IzgubivÅ”i i ženu, koju je veoma volio, sve je viÅ”e u duÅ”i dozrijevao i tako se osposobio da je mogao donijeti jednu veliku životnu odluku.

Posljednje mjesto njegova graĆ°anskoga službovanja bio je Napulj. Tamo je doÅ”ao u dodir s Družbom Isusovom. Na njega su naroĆØito djelovala dva isusovca, koje je promatrao u crkvi. Njihovo ĆØedno i pobožno držanje pobudilo je njegovu pažnju i on se poĆØeo zanimati za red kome pripadaju. SaznavÅ”i da je to Družba Isusova, oduÅ”evio se za nju te zamolio da i on bude u nju primljen. Bile su mu tada 34 godine. Primio ga je u Družbu Alfonso Salmeron, jedan od prvih sudrugova sv. Ignacija. General reda bio je tada nasljednik svetog Ignacija o. Diego Lainez, koji je govorio: "Dajte mi osoba koje su živjele i djelovale u svijetu jer takve su za nas dobre." Bernardino Realino, pravnik i administrativac, bio je baÅ” takav i on se prikljuĆØuje drugoj generaciji isusovaca u Italiji, meĆ°u kojima su najslavnija imena: Roberto Bellarmino, Antonio Possevino, glasoviti diplomat, Claudio Acquaviva, kasniji general reda, Matteo Ricci, misionar u Kini. Svi su oni utjecali na oblikovanje isusovaĆØkoga stila života u Italiji.

Bernardin Realino ostavio je konaĆØno, stupivÅ”i 13. listopada 1564. u Družbu Isusovu, svijet, svoju pravniĆØku karijeru, odrekavÅ”i se ĆØak i svoje humanistiĆØke kulture - ili bolje: zamijenivÅ”i je znanoÅ”Ć¦u križa. A to je znaĆØilo potpuno se odreƦi samoga sebe, uzeti križ te iƦi za Isusom. U jednome pismu svome ocu ovako je opisao Družbu Isusovu: "U njoj se provodi dobar život, slijedi zdrav nauk, siromaÅ”no odijeva - ali zato uživa duhovno bogatstvo, žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu." Sve te osobine podsjeƦaju Bernardina na prvotnu crkvenu zajednicu u Jeruzalemu s apostolima na ĆØelu. On se meĆ°u subraƦom u Družbi osjeƦa kao u nekom zemaljskom raju, zadovoljan i smiren u srcu, upravljajuƦi sve na službu Bogu i bližnjemu. Njegova pisma i njegova subraƦa svjedoĆØe o darovima Duha kojih je bio pun. Bila je to radost, mir, velikoduÅ”nost, dobrohotnost, dobrota, vjernost, blagost. Po njima je omilio tolikima. Za sveƦenika bio je zareĆ°en 24. svibnja 1567. te, tako rekavÅ”i, kao mladomisnik bio izabran za duhovnika, kasnije za uĆØitelja novaka, obavljajuƦi i sveƦeniĆØke poslove u korist napuljskoga graĆ°anstva, osobito kao voĆ°a jedne Marijine kongregacije. Godine 1574. bio je poslan u Lecce da ondje osnuje kolegij u kojemu Ʀe biti poglavar, ali i podložnik. U tom je gradu ostao sve do svoje smrti 2. srpnja 1616. Svojom svetoÅ”Ć¦u, ljubaznoÅ”Ć¦u u susretima s ljudima, strpljivoÅ”Ć¦u, uslužnoÅ”Ć¦u, kao duhovni voĆ°a i svetac, omilio je svima pa su ga nazvali "ocem grada". Njemu se s jednakim povjerenjem obraƦahu biskupi, prelati, knezovi, plemiƦi kao i priprosti svijet. PrivlaĆØili su ih i njegovi karizmatiĆØki darovi, osobito dar ĆØudesa.

Sveti Bernardino Realino je nasmijeÅ”eni svetac. Njegov se smijeÅ”ak temelji na dubokoj usrdnosti s Isusom. Iz te je usrdnosti izlazio uvijek meĆ°u ljude pun vedrine, blagosti i dobrohotnosti. Nju nije moglo niÅ”ta uniÅ”titi. Na poĆØetku svoga boravka u Lecceu naiÅ”ao je na nerazumijevanje, pa i kod subraƦe, ali se time nije dao svladati. SaĆØuvao je vedrinu, nadu, i u tome je bila tajna njegova uspjeha. Vjerovao je da Isus sve vidi, sve zna, i to mu je bilo dosta. Kad je ostario, mogao je joÅ” jedino moliti, davati dobar primjer i zraĆØiti oko sebe svetost. I to je bilo mnogo. Sav se grad okupljao oko njegove liĆØnosti pa su svetoga starca gradski oci zamolili da Lecce uzme pod svoju zaÅ”titu. On je to prihvatio, ali je znao da pravi zaÅ”titnik toga grada može biti samo Isus i zato je sebi dragi grad u molitvi neprestano svome Gospodinu izruĆØivao.

Toga divnoga, jednostavnoga ĆØovjeka papa Leon XIII. proglasio je 27. rujna 1895. blaženim. Ta je beatifikacija imala odjeka i u travniĆØkom sjemeniÅ”tu u kojem se tada nalazio sluga Božji Petar BarbariƦ. Kad se bio razbolio od suÅ”ice, pisao mu je njegov prijatelj Petar Papac "da je za njegovo zdravlje molio devetnicu u ĆØast novom blaženiku isusovaĆØkog reda Bernardinu Realinu". Po zavrÅ”etku II. svjetskog rata Pio XII. proglasio je 22. lipnja 1947. Bernardina Realina, zajedno s Ivanom de Brittom svetim.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:16
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Franjo de Geronimo

Svetica

Pisac F. M. dā€™Aria napisao je i u Rimu 1943. izdao knjigu pod naslovom Socijalni ob-novitelj ā€“ KritiĆØka povijest života sv. Franje de Geronima. Tko proĆØita taj vrijedni životopis upoznat Ʀe jednu izvanrednu svetaĆØku ve-liĆØinu. Ona je izrasla iz zdravog obiteljskog korijena. Svetac je roĆ°en 17. prosin-ca 1642. u Grotaglieu, kod Toronta, u južnoj Italiji, u graĆ°anskoj obitelji kao prvo od jedanaestero djece. Obitelj je bila priliĆØno bogata, no joÅ” viÅ”e od materijalnoga bogatstva obilovaÅ”e dubokom vjerom i krÅ”Ć¦anskom pobožnoÅ”Ć¦u. Stoga nikakvo ĆØudo Å”to je dala Crkvi tri duhovna zvanja. Najslavnije je od njih zvanje na-Å”ega sveca. Ono se rodilo veƦ u njegovu djetinjstvu, razvilo u mladenaÅ”tvu te os-tvarilo u muževnoj dobi. Bilo je to godine 1666.
Nakon sveƦeniĆØkog reĆ°enja Franjo je nastavio studij crkvenoga prava i te-o-lo-gije, a g. 1670. zamolio je da bude primljen u Družbu Isusovu. Družbu je upo-znao jer je na isusovaĆØkom kolegiju pohaĆ°ao teĆØajeve iz govorniÅ”tva i filozofije te jedno vrijeme u isusovaĆØkom velikom kolegiju u Napulju obavljao ĆØak i služ-bu prefekta mladih studenata. OduÅ”evio se za sveƦeniĆØki rad u Družbi Isusovoj prema slovu i duhu, danu joj od utemeljitelja sv. Ignacija. Kao isusovac djelovao je u veƦ zrelom razdoblju povijesti Družbe Isusove, kad su se pomalo poĆØele nazrijevati okolnosti koje Ʀe dovesti do ukinuƦa reda.
Kako je stupio u Družbu kao sveƦenik, poglavari ga veƦ nakon jedne godine novicijata pridružiÅ”e skupini puĆØkih misionara koja je krstarila gradovima i selima južne Italije. Bio je to tvrd ali i koristan misionarski novicijat za buduƦog velikog puĆØkog misionara, apostola i socijalnoga reformatora. PoloživÅ”i 8. prosinca 1682. sveĆØane zavjete, definitivno ostade u Napulju, dodijeljen tamoÅ”njoj KuƦi profesa uz veliku i prostranu crkvu Gesù Nuovo. ViÅ”e puta je molio da bude poslan u Indiju, u vanjske misije, no poglavari ga odrediÅ”e za misionara u Napulju. On se s time pomirio nazivajuƦi svoje polje rada Ā»domaƦom IndijomĀ«. U njoj je apostolski djelovao 40 godina.
Napulj je bio tada, kao i mnogi drugi veliki luĆØki gradovi, pun svakojakih poroka. Svetac ga je prihvatio ljubavlju Isusa Krista, prijatelja carinika, grjeÅ”-ni-ka i bludnica. Njegov se apostolski i misionarski rad odvijao po uskim ulicama, sumnjivim predgraĆ°ima i trgovima Napulja. Ā»Ako se izuzme ono nekoliko sati za potreban san te sati posveƦeni molitvi, svetac je ostatak svoga života provodio s onima udaljenima i upravo ondje gdje su oni živjeli, po ulicama i trgo-vima najzloglasnijeg dijela grada. Zadužen za stalne gradske puĆØke misije služ-bom rijeĆØi i sakramenata pokore i Euharistije te neprestanom puĆØkom katehezom ostvarivao je veliko djelo Ʀudoredne ljudske i krÅ”Ć¦anske obnove, koja ga je nadživjela kroz joÅ” mnogo godinaĀ« (P. M. Gioia, DI).
U svome radu svetac je pokazao izvanredne organizatorske sposobnosti. Stvorio je veliku misionarsku ekipu koju su uz sveƦenike saĆØinjavali i laici. Oni su se novaĆØili iz redova malih obrtnika i sveĆØevih obraƦenika. Preko njih je dopirao i do onih na dnu druÅ”tva, ljudske i moralne bijede. On sam bio je posvuda nosilac tople rijeĆØi vjere i ljubavi. Njegove potresne propovijedi uz Božju milost taknule su i obratile mnoga tvrdokorna srca. A Bog ih je ĆØesto pratio znakovima i ĆØudesima, kao ono u apostolsko doba.
Iscrpljen naporima Å”to ih je podnio za Božje kraljevstvo, Franjo je umro u Napulju 11. svibnja 1716. U nedjelju poslije njegove smrti u isusovaĆØkoj crkvi gdje je bio pokopan primilo je svetu priĆØest preko 40.000 ljudi. Tako je to bilo i za njegova života svake treƦe nedjelje u mjesecu. Franjo je joÅ” za života od svih op-Ʀenito bio smatran svecem. Crkva je i službeno priznala njegovu svetost kad ga je papa Pio VII. 2. svibnja 1806. proglasio blaženim, a Grgur XVI. 26. svibnja 1839. svecem. SveĆØevo je tijelo sve do svrÅ”etka II. svjetskog rata poĆØivalo u lijepo ureĆ°enoj kapeli crkve Gesu Nuovo u Napulju, a tada je preneseno u njegov rodni Grotaglie u tamoÅ”nju isusovaĆØku crkvu. U Napulju ostade ipak jedna njegova dragocjena relikvija kao i umjetniĆØki veoma vrijedan kip od umjetnika Jerace, koji prikazuje sveca kako propovijeda. Napulj ga i danas mnogo Å”tuje kao svoga sveca, a tkogod kao hodoĆØasnik posjeti taj grad, rado zalazi u crkvu Gesù Nuovo, koja kao da joÅ” i danas odjekuje propovjedniĆØkim glasom velikoga sveca.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:17
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

ulijan Maunoir

Blaženik

Ured velikih puĆØkih misionara ide, bez sumnje, i isusovac bl. Julijan Maunoir, apostol Bretanje. Rodio se u seljaĆØkoj obitelji u Francuskoj, u mjestu St-Georges-de Reintembault, 1. listopada 1606. Bio je veoma bistar djeĆØak, sposoban za Å”kolu, bezazlen i sklon pobožnosti. Å kolovao se u isusovaĆØkom kolegiju u Rennesu. Ondje je sluÅ”ao i ĆØitao o doživljajima misionara u Indiji i Kanadi pa je, u želji da i sam postane misionar u vanjskim misijama, stupio u Družbu Isusovu. Bog je s njim u Družbi imao druge planove. Njegovo Ʀe misijsko podruĆØje postati Bretanja.

Kad je veƦ kao sveƦenik postao rektor isusovaĆØkog kolegija u Quimperu, zanio ga je apostolski primjer sveƦenika Michela Le Nobletza pa je poÅ”ao u njegovu Å”kolu. Nakon jednog hodoĆØaÅ”Ć¦a u svetiÅ”te Majke Božje Ty Mam DouĆ©, a osobito nakon jedne teÅ”ke bolesti, od koje je nenadano ozdravio, postane mu posve jasno da je njegovo misijsko podruĆØje ā€“ njegova Kanada o kojoj je sanjao ā€“ Bretanja.

U puĆØkomisionarskom radu oca Maunoira pouĆØio je Le Nobletz, koji se morao udaljiti iz biskupije Quimper. Njegova se misionarska metoda, a koju je prihvatio i produbio otac Maunoir, sastojala u pouĆØavanju djece i odraslih u katekizmu, u propovijedanju o vjeĆØnim istinama, te u puĆØkim pjesmama na breton-skom jeziku. Sadržaj je tih pjesama velikim dijelom bio iz katekizma. I tako je puk pjevajuƦi uĆØio. Misionar se ĆØak služio i plakatima koji su pružali neÅ”to i za ljudsko oko. Vrijednost je te metode rada u tom Å”to je poÅ”tivala naĆØela zdrave ljudske psihologije. Vjerske istine nastojalo se nauĆØiti tako da se Å”to dublje usijeku u pamƦenje i u srce.

Blaženi Maunoir je po zagovoru Majke Božje nauĆØio teÅ”ki bretonski jezik upravo na ĆØudesan naĆØin u rekordnom roku pa je, osim na francuskom, mogao propovijedati i na tom jeziku. U svom apostolskom radu on je obiÅ”ao sve bretonske biskupije pouĆØavajuƦi, propovijedajuƦi, ispovijedajuƦi i organizirajuƦi puĆØke pobožne sveĆØanosti. Pri tom nije bio poÅ”teĆ°en od poteÅ”koƦa, nerazumijevanja, križeva, no revni je misionar znao za koga radi pa je ustrajno preko svega prelazio, iÅ”ao dalje i na taj naĆØin mnogo dobra uĆØinio.

Otac Maunoir je u svoj rad ukljuĆØio i organizirao i mnoge dijecezanske sveƦenike, pa je duhovna žetva s brojnim obraƦenjima bila joÅ” veƦa i trajnija. Za du-hovnu obnovu osnovao je i dva doma duhovnih vježbi: u Quimperu i Vannesu. Pametno i neupadljivo borio se i protiv praznovjerja iskorijenivÅ”i tako neke oblike magije. Mnogo je nastojao i oko oživljavanja Å”tovanja starih bretonskih svetaca.

Nakon smrti sveƦenika Le Nobletza te svoga pomoƦnika isusovca o. Bernarda blaženi je Maunoir preuzeo svu brigu za bretonske misije u svoje ruke istroÅ”ivÅ”i se za njih posve. U teÅ”kom i napornom radu zahvatila ga je jaka groznica i on je u PlĆ©vinu 28. sijeĆØnja 1683. zavrÅ”io svoju zemaljsku trku te otiÅ”ao po neuveli vijenac slave.

Papa Pio XII. proglasio je tog velikoga puĆØkoga misionara 29. svibnja 1951. blaženim. Njegov se blagdan s naroĆØitom zahvalnoÅ”Ć¦u slavi u ĆØetiri bretonske biskupije, koje ga smatraju svojim apostolom. I s pravom, jer iduƦi od župe do župe, blaženik je 43 godine proveo u Bretanji.

Kad je otac Maunoir radio s ekipom sveƦenika ā€“ a to je bilo gotovo redovito ā€“ misije bi trajale i po mjesec dana. Misionari bi svaki dan ustajali u ĆØetiri sata, zajedniĆØki izmolili male hore, razmatrali, a onda u procesiji krenuli u crkvu, gdje ih je obiĆØno ĆØekalo mnoÅ”tvo svijeta. Tada bi služili svete mise i dali se na ispovijedanje. U takvom bi radu uz pouĆØavanje u katekizmu proteklo cijelo prijepodne. Poslije ruĆØka održavala bi se konferencija za same sveƦenike. Za nju je otac Maunoir znao pozvati odliĆØne predavaĆØe kao Å”to su bili isusovci o. Rigoleuc i o. Huby. PredveĆØer bi se nastavilo s misijskim programom propovijedanja, katehiziranja u crkvi, a sve bi zavrÅ”ilo euharistijskim blagoslovom. I na takav je na-ĆØin blaženi Julijan Maunoir obnavljao ne samo puk, veƦ i njegove duhovne pastire. Plodovi su bili trajni jer Ʀe se Bretanja ubrajati meĆ°u najbolje krÅ”Ć¦anske pokrajine Francuske. Posvuda je nadaleko bila poznata, pa ĆØak i posloviĆØna, vjera i pobožnost Bretonaca. Nju neka potvrdi jedna anegdota.

Malo prije izbijanja NjemaĆØko-francuskog rata godine 1870. bio je pozvan u Rim glasoviti francuski lijeĆØnik Alphonse GuĆ©rin da lijeĆØi papu Pija IX., koji je trpio teÅ”ke boli u prsima. GuĆ©rin je kod visokog pacijenta ostao gotovo dva mjeseca i obojica su se veoma dobro slagala. Jednoga dana kod uobiĆØajenog pregleda lijeĆØnik je rekao Papi: Ā»Morat Ʀu se veoma ĆØuvati da svojim zemljacima ne bih pripovijedao kako sam svaki dan polagao svoju glavu na vaÅ”e grudi; poznam ja svoje Bretonce: oni bi mi bez daljnjega odsjekli uÅ”i da iz njih naĆØine relikvije.Ā« Za te je vjerne Bretonce blaženi Julijan Maunoir, njihov apostol i zaÅ”titnik, bio i ostao Ā»le Tad MadĀ«, a to znaĆØi dobri otac.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:17
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Antun Baldinucci

Blaženik

NaÅ” je blaženik roĆ°en u Firenzi 19. lipnja 1665., a otac mu je bio glasoviti i cijenjeni pisac djela o umjetnosti Filippo Baldinucci. Najpoznatije mu je djelo Kratki opisi profesora crtanja od Cimabue pa na ovamo. Novo izda-nje toga vrijednog i pouĆØnog djela iziÅ”lo je u Firenzi u 5 svezaka 1845ā€“1847. U jednome pismu, upravljenu o. Luigiju Ristoriju, taj vrijedni otac dao nam je sjajno svjedoĆØanstvo o svom sinu, buduƦem isusovcu, velikom puĆØkom misionaru i bla-ženiku. On pripovijeda o djetinjstvu, prvim Å”kolama i nadasve o zvanju svoga sina Antuna.

Otac kaže da je svome sinu dao ime Antun iz zahvalnosti prema sv. Antunu Padovanskom koji mu je izmolio jedno za njega važno ozdravljenje. Mladi je Antun polazio Å”kolu u isusovaĆØkom kolegiju San Giovannino u Firenzi. Tu je stu-pio u Marijinu kongregaciju i posvetio se Blaženoj Djevici Mariji. Ta je posveta bila za njega dvostruka obveza: nastojanje oko vlastitog usavrÅ”avanja i apostolat. On je oboje ozbiljno shvatio pa je Marijina kongregacija za njega, kao i za tolike druge idealne mladiƦe onog vremena, postala Å”kola u kojoj je mnogo na-u-ĆØio, u kojoj se duhovno, moralno i apostolski izgradio. Mladi je Antun gajio sve one vrline Å”to su se gajile i u njegovoj obitelji: bila je to životna ozbiljnost, uz svestrano zalaganje za napredak u duhovnom životu i u stjecanju znanja.

Obitelj je Baldinucci veƦ jednog svoga sina darovala Bogu. Bio je to Antunov stariji brat Gian Filippo, koji je stupio u dominikance. Htio ga je slijediti i An-tun, no otac se bojao da njegovo zdravlje nije prikladno za taj red te mu je savjetovao neka prije konaĆØne odluke o zvanju obavi duhovne vježbe. U njima je, nakon nutarnjih vaganja i borba, upoznao da mu je mjesto u Družbi Isusovoj. Jedna redovnica iz samostana Sv. Marije Magdalene de Pazzi prorekla je Antunovu ocu da Ʀe od njegova sina postati velik misionar te da njegovo ne odviÅ”e ĆØvrsto zdravlje neƦe biti zapreka ni za najteže napore misionarskoga života.

Antun je stupio u novicijat rimske provincije S. Andrea al Quirinale u Rimu 21. travnja 1681. U tom je novicijatu bila joÅ” uvijek živa i svježa uspomena na sv. Stanislava Kostku. On je postao ideal za nasljedovanje naraÅ”tajima rim-skih novaka. Za vrijeme viÅ”ih nauka Baldinucci ih je zbog slaba zdravlja morao viÅ”e puta prekidati te mijenjati boravak. Pa ipak, kraj svega toga on je molio generala reda neka ga poÅ”alje u vanjske misije. Želja ga je onamo vukla u nadi za muĆØeniĆØkom smrƦu. Sve nam to govori o njegovu velikom idealizmu. MeĆ°utim, umjesto u vanjske misije, poglavari ga odrediÅ”te za misionara po rimskoj Kam-panji. Okolina grada Frascatija i Viterba postade poljem njegova misionarskoga rada sve do smrti. Kroz 20 godina on je u njemu ustrajao ne provodeƦi nikakav lagodan život.

Obilazio je pjeÅ”ke sela i gradiƦe iduƦi po teÅ”kim i neprohodnim putovima. U Rimu se joÅ” i danas ĆØuva kožni plaÅ”tiƦ koji ga je imao Å”tititi od vremenskih nepogoda. Kao misionar mnogo je propovijedao, ispovijedao, pohaĆ°ao bolesnike, za-tvorenike, mirio zavaĆ°ene. Da uÅ”tedi cipele, skinuo bi ih s nogu te putovao bosonog s torbakom na leĆ°ima s najpotrebnijim stvarima. Bio je pravi evanĆ°eoski poslenik, bez velike prtljage, siromaÅ”an, zadovoljan najmanjim. Kao misionar prokrstario je tridesetak malih biskupija, a misija je održao 448, i svagdje s velikim uspjehom.

Blaženi Antun Baldinucci bio je u propovijedanju jednostavan. Želio je da ono Å”to govori bude Å”to jasnije, jer samo se jasno spoznate istine mogu u duÅ”u upiti. To ne znaĆØi da je u propovijedanju bio monoton. On je takoĆ°er bio pravi sin temperamentnog talijanskog naroda pa bi svoje propovijedi znao prekidati te s Raspetim ili slikom, na kojoj je bila Presveta Bogorodica, voditi glasan i potresan razgovor. Znao je voditi i glasan razgovor s tvrdokornim grjeÅ”nicima pozivajuƦi ih na obraƦenje.

Antun Baldinucci je bio veliki revnitelj duÅ”a. Za promicanje njihova spasenja domiÅ”ljato je pronalazio sredstva. Za vrijeme misija organizirao bi pokorniĆØke procesije s biĆØevanjem sve do krvi. Za one koji su težili za savrÅ”enijim krÅ”Ć¦anskim životom osnivao je Marijine kongregacije. Duhovnim vježbama nastojao je oko obnove klera. Veoma je Å”irio pobožnost Majci Božjoj, utoĆØiÅ”tu grjeÅ”nika. Jedno je vrijeme sa sobom na misije stalno nosio Gospinu sliku te je izlagao na Å”tovanje. S tom ga slikom najĆØeÅ”Ć¦e i prikazuju na slikama.

O. Baldinucci je 18. listopada 1717. zapoĆØeo misije u Pofiju, u biskupiji Veroli. Tada se tako teÅ”ko razbolio i oslabio da ih nije mogao zavrÅ”iti i veƦ je 7. studenog preminuo. Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim. Tijelo mu poĆØiva u isusovaĆØkoj crkvi u njegovoj rodnoj Firenzi.

2. srpnja

Po obnovljenom kalendaru Družba Isusova slavi danas spomendan svojih svetih i blaženih, koji su se posvetili apostolatu puĆØkih misija, osobito seoskih, po raznim krajevima Europe. Mi smo ovdje opisali trojicu od njih. No s njima se zajedno slave joÅ” i sv. Franjo RĆ©gis i sv. Franjo de Geronimo. Prvi je od njih u ovoj zbirci bar kratko opisan na svoj smrtni dan, tj. 31. prosinca, a drugi isto ta-ko, tj. 11. svibnja. Kao drugo ĆØitanje za danaÅ”nji spomendan uzima se broj 1 iz takozvane Formule Instituta Družbe Isusove, koja je za isusovaĆØki red temeljni dokument. Tu su naglaÅ”eni i nabrojeni baÅ” oni poslovi Å”to su ih ovi sveti i blaženi misionari tako revno obavljali: promicanje i obrana vjere po vjerskoj po-uci, propovijedima, ĆØitanjima, duhovnim vježbama, katehiziranju djece i neukih, dijeljenju sakramenata, osobito sakramenata pokore, mirenju zavaĆ°enih, brizi za bolesnike i zatvorenike.

Iz toga slijedi da u Družbi Isusovoj nije mjesto samo uĆØenim profesorima i teolozima, veƦ i izrazito pastoralnim radnicima kakvi su bili sveci i blaženici koje danas slavimo. Družba se jednako ponosi njima kao i sv. Petrom Kanizijem i sv. Robertom Bellarminom i Franjom Suarezom te tolikim drugima koji se proslaviÅ”e perom i uĆØenoÅ”Ć¦u.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:18
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Ivan Franjo RĆ©gis

Svetac

Isusovac pater Henri Pinard de la Boullaye (1874ā€“1958) u svojoj knjizi Exercices spirituels selon la MĆ©thode de saint Ignace (Duhovne vježbe po metodi sv. Ignacija, I. svezak), piÅ”uƦi o treƦem stupnju poniznosti, skupio je o toj kreposti izbor primjera iz života svetaca. Sam piÅ”e da je na taj naĆØin htio Ā»pokazati s kolikim su žarom sveci željeli poniženja, patnje, trpljenja, kuÅ”nje svake vrste, i to iz ljubavi prema Kristu, i kako je Dobri UĆØitelj dopustio da se s njima postupaĀ«. U tom nizu poslije sv. Ignacija Loyole odmah dolazi sv. Ivan Franjo Regis. O njemu piÅ”e: Ā»Nedostojno oklevetan kod biskupa iz Viviersa mons. De Suzea te pao u nemilost, ukoren od generala Družbe Isusove, Franjo Regis podnosi sve anĆ°eoskom strpljivoÅ”Ć¦u, sve do dana kad je njegova nedužnost potpuno dokazana.Ā« U vezi s tim upuƦeni smo na životopis sveca iz pera G. Guittona: S. Jean-FranƧois RĆ©gis, poglavlje 16. Ā»Velika kuÅ”njaĀ«. Kleveta baĆØena na sv. Franju Regisa postala je ĆØak uzrokom miÅ”ljenja, da je bio izbaĆØen iz Družbe, a Å”to je puka izmiÅ”ljotina janzenista, velikih protivnika isusovaca.

Prikazat Ʀemo dragi lik sv. Franje Regisa slijedeƦi uglednog hagiografa Wilhelma Schamonija koji ga je uvrstio u svoju upravo klasiĆØnu svetaĆØku zbirku Das Wahre Gesicht der Heiligen (Istinsko obliĆØje svetaca) popraƦenu bilo portretima, bilo fotografijama. Dakako da se ovo posljednje moglo primijeniti na svece koji su živjeli nakon izuma fotografskog aparata kao npr. sv. Katarina LabourĆ© (ā€  1876), sv. Bernardica Soubirous (ā€  1879), sv. Ivan Bosco (ā€ 1888), sveti kapucinski brat Konrad von Parzham (ā€  1894), sv. Terezija od Djeteta Isusa (ā€ 1897), sv. Marija Goretti (ā€ 1902), sv. Gemma Galgani (ā€ 1903), sv. Pio X. (ā€  1914). Uz tekst sv. Franje Regisa stavljen je njegov portret slikara Guya FranƧoisa. Portret se nalazi u gradskom arhivu grada Le Puyja.

Franjo Regis potjeĆØe iz trgovaĆØke obitelji u gradiƦu Fontcouvertu (departman Aube). Ondje se rodio posljednjeg dana sijeĆØnja g. 1597. Umrijet Ʀe posljednjeg dana posljednjeg mjeseca u godini, 31. prosinca 1640. u mjestancu La Louvesc (pokrajina ArdĆØche), sve dakako u Francuskoj. Kao mlad sveƦenik Družbe Isusove bavio se puĆØkim misijama u Languedocu i susjednim pokrajinama.

Ljeti bi radio apostolski po gradovima, a zimi po selima jer tada su seljaci kod kuƦe, dok su ljeti na poljima. Dakako da je zima u zabaĆØenim, ĆØesto gorovitim selima bez pravih puteva, veoma otežavala sveĆØev rad pa je bilo obilno prilike za žrtve svake vrste, baÅ” u duhu Ignacijeva treƦeg stupnja poniznosti kad se iz ĆØiste ljubavi prema Isusu te iz solidarnosti s njime, Ā»samo da se viÅ”e povede za Kristom, naÅ”im Gospodinom, da mu postaje sliĆØniji, želi radije i odabire siromaÅ”tvo sa siromaÅ”nim Kristom negoli bogatstvo; radije pogrde s Kristom zasiƦenim pogrdama, negoli ĆØasti, te viÅ”e želi da bude smatran ispraznim i ludim poradi Krista kojega su prvoga smatrali takvim, negoli pametnim i mudrim na ovome svijetuĀ« (Duh. vj., br. 167). Ako želimo pravo shvatiti sv. Franju Regisa, onda ga moramo promatrati u svjetlu tog Ignacijeva nauka. Svetac ga je herojski usvojio i ostvario.

Upravo nadljudski napor i revnost sv. Franje Regisa za spas duÅ”a, njegov jednostavan puĆØki naĆØin govora i postupanja djelovao je snažno pa je u onim od vjerskih ā€“ hugenotskih ā€“ ratova opustoÅ”enim i podivljalim krajevima dolazilo do brojnih i velikih obraƦenja. Svetac je poput magneta djelovao na duÅ”e privlaĆØeƦi ih Kristu i njegovoj Crkvi. Pogled je njegovih oĆØiju, kako ga prikazuje i spomenuti sveĆØev portret, djelovao prodorno i neodoljivo. Iz njega je prosijevao žar, uvjerenje, moralna snaga, apostolski žar, upravo neÅ”to proroĆØko.

Svetac je naroĆØitu brigu posveƦivao siromasima, baÅ” u duhu one evanĆ°eoske: siromasima Ʀe se donositi Radosna vijest (Lk 4,1Cool. Druga njegova velika briga bijahu pale djevojke i žene za koje Ʀe ustanoviti i kuƦu u koju Ʀe se smjestiti i zakloniti te bijednice. Wilhelm Schamoni o ovom posljednjem piÅ”e: Ā»Kao nagrada sveĆØeve posluÅ”nosti nakon njegove smrti nastao je ĆØitav niz takvih kuƦa na podruĆØjima njegova misionarskog djelovanja.Ā« NajveƦa žrtva u životu sv. Franje Regisa bijaÅ”e kad su mu poglavari zabranili podizati kuƦe za pale ženske osobe. Njih je vodio strah od raznih govorkanja, a možemo reƦi da baÅ” i nije bio neutemeljen jer je sveĆØeva žilava borba protiv nedopuÅ”tenih veza urodila klevetama na njega pa ĆØak i prijetnjama da Ʀe ga ubiti. Iza njih su uz druge stajali i oni kojima su izmicale žrtve njihovih najnižih i najneobuzdanijih strasti. Te nezadovoljene požude urodile su paklenskom mržnjom na Božjeg ĆØovjeka koji im je neustraÅ”ivo, poput Ilije proroka, stajao na putu.

Pretjerano breme rada, ispunjeno i molitvenim žarom, Å”to je znaĆØilo vremenom za molitvu, oslabilo je njegovo veƦ i onako iscrpljeno tijelo kojemu bijaÅ”e priuÅ”teno samo tri sata sna pa je svetac u dobi od 43 godine doÅ”ao na rub groba. Možda ga je ipak najviÅ”e satirala nepoÅ”tedna borba protiv ljudskih poroka i grijeha. Schamoni piÅ”e da bi takav život, Å”to ga je razdirao žar za spasenje duÅ”a ā€“ a on za njih nije poznavao odmora i predaha ā€“ nekoga mogao navesti na pomisao da je bio nerazborit. MeĆ°utim, na takav prigovor i Schamoni, a i drugi hagiografi pa i teolozi daju odgovor da neki nadnaravni dogaĆ°aji takva života pokazuju kako Bog tim ljudima dopuÅ”ta ili pak hoƦe da idu svojim putem. Ā»Ljudskoj se mudrosti ne ĆØini ispravnim da je svetac na BožiƦ od najranijeg jutra do svoje mise u 2 sata ispovijedao, a onda opet poÅ”ao u ispovjedaonicu pod prozorom bez stakala, opet ispovijedao, dok napokon iscrpljen nije klonuo. Ali svetac je imao tajanstveno znanje o svojoj smrti pa je stoga naĆØinio velik put da joÅ” jedanput obavi veliku ispovijed, a tada je 10 sati kroz mraz i snijeg kroĆØio do mjesta svojih posljednjih misija. Ondje je djelovao kao ĆØovjek koga joÅ” samo posve tanak zastor dijeli od drugog svijeta te koji bi prije nego taj zastor padne rado sve uĆØinio i od sebe dao Å”to joÅ” samo može. A uveĆØer je dana svoje smrti rekao: ā€™Vidim Gospodina i njegovu Majku kako mi otvaraju nebo.ā€™ Na to je izdahnuo.Ā«

Sv. Franjo Regis nije bio samo svijeƦa koja polako dogorijeva veƦ oganj koji se rasplamsao i onda ā€“ dakako ā€“ brže dogorio. Takvim ga je htio imati njegov Gospodin koji je divan u svetima svojim.

Veliki je Bog po sveĆØevoj smrti mnogim dokazima i znakovima pokazao da ga je rado imao. Proslavio ga je ĆØudesima. Njegov grob u La Louvescu postao je mjesto hodoĆØaÅ”Ć¦a. Onamo je hodoĆØastio kao student, kome je Å”kola iÅ”la teÅ”ko, i Ivan Vianney, kasniji slavni ArÅ”ki župnik. On Ʀe kao duhovni pastir u Arsu, po zagovoru sv. Franje Regisa, zadobiti upravo ĆØudesna usliÅ”anja. G. 1726. doÅ”lo je do beatifikacije, a samo 11 godina kasnije i do kanonizacije sv. Franje Regisa.

MeĆ°utim su kasnije u Crkvi nastala tri djela pod zaÅ”titom tog velikog sveca.

1) Sestre sv. Franje Regisa g. 1838. za pouĆØavanje siroĆØadi i njegu bolesnika s kuƦom maticom u Aubenasu. Ta Družba ima u Francuskoj pet kuƦa.

2) Ratarsko druÅ”tvo sv. Franje Regisa, osnovano g. 1850. od isusovca Maksima du Bussyja u Roche-Arnaudu kod Le Puyja za poljoprivrednu izobrazbu siromaÅ”nih djeĆØaka. To je djelo g. 1907. bilo preneseno i u Vauvert u Kanadu.

3) Udruženje sv. Franje Regisa za pomaganje braĆØnim parovima i pozakonjenje izvanvanbraĆØne djece te za materijalnu pomoƦ siromaÅ”nima kod sklapanja braka. Osnovao ga je g. 1826. u Parizu sudac Jules Gossin. To je udruženje papa Grgur XVI. obdario raznim oprostima. DruÅ”tvo su službeno potvrdile i francuske državne vlasti. Ono se proÅ”irilo i u Belgiju, Nizozemsku, Italiju, Austriju, MaĆ°arsku i NjemaĆØku.

Sve ovo govori da je život i djelo sv. Franje Regisa poslužilo kao nadahnuƦe za osnivanje vrijednih socijalnih ustanova. Njegov treƦi stupanj poniznosti bio je zapravo njegov ĆØin najuzviÅ”enije ljubavi koja se ne Å”tedi, koja od sebe sve daje. Vrijedan je, doista, i udivljenja, a i nasljedovanja ne slijepog nego pametnog, ali u uvjerenju da je od svih kreposti najzahtjevnija pa zato i najsavrÅ”enija ljubav.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 06 srp 2006, 17:52
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Marija Goretti
Svetica MuĆØenica Djevica


Ā»Bježite od bludnosti! Svaki drugi grijeh koji ĆØovjek uĆØini izvan tijela je; a bludnik grijeÅ”i protiv vlastitoga tijela. Ili zar ne znate da je vaÅ”e tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!Ā« (1 Kor 6,18ā€“10).




Ona koju danas slavimo, a koja je poginula na pragu naÅ”ega stoljeƦa braneƦi ĆØistoƦu, shvatila je apostolove opomene ozbiljno, kao zrela liĆØnost, a bilo joj je tek 12 godina. Pio XII., koji je muĆØenicu Mariju Goretti proglasio blaženom i svetom, doviknuo je mladeži naÅ”eg stoljeƦa veƦ g. 1952.: Ā»IzvrÅ”avanje je zapovijedi ĆØistoƦe moguƦe, ali jedino uz pomoƦ milosti. Vi ste danas opƦenito izloženi posve drugim opasnostima i napastima nego Å”to su možda bili vaÅ”i roditelji. S tim se napastima možete suoĆØiti jedino u snazi milosti.Ā« UoĆØavajuƦi dobro nebrojeno mnoÅ”tvo knjiga, ĆØasopisa, filmova, Å”lagera, televizijskih i kazaliÅ”nih komada, Å”to danas stoje na dohvat ruke svima, pa i djeci i mladeži, isti Papa ju je, proglasivÅ”i Mariju Goretti blaženom i svetom, postavio kao uzor kako se ĆØisto živi i umire i onda kad je ĆØovjek od napasnika najugroženiji.




Pio XII. je u govoru prigodom kanonizacije Marije Goretti svojom poznatom govorniĆØkom vjeÅ”tinom i uvjerljivoÅ”Ć¦u pokazao kako se mala svetica oduprla zlu neĆØistoƦe jer je Gospodin bio s njom. Papa je rekao: Ā»Svi znaju da je ova djevica bez obrane morala uƦi u najžeÅ”Ć¦i boj. Na nju je sasvim iznenada nahrupila velika i slijepa oluja htijuƦi povrijediti i ukaljati njezinu anĆ°eosku bjelinu. Kad se naÅ”la u toj preteÅ”koj kuÅ”nji, mogla je božanskom Otkupitelju ponoviti ove rijeĆØi iz zlatne knjižice Nasljeduj Krista: ā€™Budem li kuÅ”ana i uznemirivana mnogim kuÅ”njama, zla se neƦu bojati sve dok sa mnom bude tvoja milost. Ona je moja snaga. Ona pruža savjet i pomoƦ. MoƦnija je od svih neprijatelja.ā€™ Zato ona, potpomognuta nebeskom miloÅ”Ć¦u, koja je naiÅ”la na velikoduÅ”an i snažan odgovor volje, žrtvova život, a ne izgubi slavu djeviĆØanstva.




U životu te skromne djevojke, koji smo ocrtali tek u najkrupnijim obrisima, može se opaziti prizor koji je ne samo dostojan neba, veƦ zavrjeĆ°uje da ga udivljeno i puno poÅ”tovanja promatra i ovo naÅ”e doba. Neka se pouĆØe oĆØevi i majke kako treba ispravno i sveto i odvažno odgajati djecu Å”to im ih Bog dade i kako ih treba skladno oblikovati prema zapovijedima katoliĆØke vjere tako da djeca, kad njihova krepost doĆ°e u pogibelj, izaĆ°u iz nje, uz pomoƦ božanske milosti, nesavladani, neporoĆØni i neokaljani.




Neka veselo djetinjstvo i smiona mladost uĆØi da ne srlja bijedno za prolaznim i ispraznim radostima naslade i za užicima zamamnih mana, neka radije bodro teži, makar strmim i trnovitim putem, onoj krÅ”Ć¦anskoj Ʀudorednoj savrÅ”enosti koju svi jednom možemo postiƦi odvažnom voljom, uz pomoƦ nebeskih darova, trudeƦi se, trpeƦi i moleƦi.




Nismo doduÅ”e svi pozvani da podnesemo muĆØeniÅ”tvo, ali je ipak na svima da postižu krÅ”Ć¦ansku krepost. A krepost traži snagu; pa ako ona u nas i ne dosiže onaj vrhunac kao odvažnost u ove anĆ°eoske djevojke, ipak ona od nas nimalo manje ne iziskuje trajan, veoma brižan i neprekidan trud sve do konca života. Zato je i možemo nazvati polaganim i trajnim muĆØeniÅ”tvom, na ostvarenje kojega potiĆØe božanska izreka Isusa Krista: Kraljevstvo nebesko trpi silu i siloviti ga osvajaju.




K tome dakle, uz pomoƦ nebeske milosti, težimo svi. Neka nas na to potakne sveta djevica i muĆØenica Marija Goretti. Neka ona s nebeskih sjediÅ”ta, gdje uživa vjeĆØno blaženstvo, isprosi u božanskog Otkupitelja da se svi, svaki prema svojim posebnim životnim uvjetima, povedemo za njenim presjajnim stopama rado, s voljom i djelotvorno.Ā«




A sada bar u najkrupnijim obrisima ocrtajmo i mi život te skromne djevojĆØice slijedeƦi poznatog hagiografa Schamonija. Marija Goretti se rodila 16. listopada 1890. u Corinaldu, u Markama, a u provinciji Anconi. Njezini su roditelji ondje uživali mali posjed, ali koji je za obitelj s brojnom djecom postao premalen. Zato su se preselili u Ferriere di Conca, 11 kilometara udaljene od Nettuna na Tirenskom moru, te ondje skupa s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom uzeli u zakup jedan posjed. Le Ferriere su se nalazile usred Pontinskih moĆØvara, iz kojih je na okolne stanovnike poput more vrebala malarija, prenoÅ”ena od komaraca. Žrtvom te podmukle bolesti postao je brzo i otac Marije Goretti, koji je iza sebe ostavio udovicu sa Å”estero nejake djece, od koje Marija bijaÅ”e najstarija djevojĆØica. Ona je majci bila veoma vrijedna potpora. Dok je mama Assunta radila na posjedu, Marija bi se savrÅ”eno brinula za kuƦanstvo te za mlaĆ°u braƦu i sestre. ƈinila je to kao kakva odrasla osoba. Morala je kuhati i za Serenellijeve.




Alessandro Serenelli bio je sin oca pijanca, a zagledao se opasnim pogledom u Mariju. Prema njoj ga je vukao oganj divljih strasti Å”to nisu bile naviknute ni na kakvu stegu. Nagovarao ju je da mu se poda. Kad mu to nije poÅ”lo za rukom, pokuÅ”ao ju je dvaput silovati, ali mu se djevojĆØica nadzemaljskom silom oprla. Nakon toga je provodila dane u velikom strahu i tjeskobi. Bojala se da raspojasani silnik ne bi opet na nju nasrnuo. Marija je zamolila majku da je nikad ne ostavlja samu, ali ona to nije ozbiljno shvatila, nije vjerovala da bi se moglo raditi o neĆØemu pogibeljnome. Svu istinu nije joj mogla otkriti jer se Aleksandar zagrozio da Ʀe umrijeti ako bude odala njegove namjere. Vladao se toĆØno onako kao Å”to to mudro navodi sv. Ignacije Lojolski u 13. pravilu za raspoznavanje duhova, a u svojoj knjižici Duhovnih vježbi.




BuduƦi da želimo da životi svetaca postanu za nas jedna velika i zorna Å”kola duhovnoga života, navodimo ovdje i to glasovito pravilo sv. Ignacija do kojeg je doÅ”ao pouĆØen vlastitim duhovnim iskustvom: Ā»Isto se tako Ć°avao vlada poput lažnog ljubavnika kad želi da ostane skrovit i u potaji. Kao Å”to, naime, takav lažan ĆØovjek, koji govori sa zlom namjerom da bi zaveo kƦer dobra oca ili ženu dobra muža, traži da se nikomu ne kazuju njegove rijeĆØi i nagovaranja, pa se, naprotiv, vrlo ljuti kad kƦerka oda ocu ili žena mužu njegove laskave rijeĆØi i opaku nakanu, jer odmah lako razabire da neƦe uspjeti u zapoĆØetom pothvatu, isto tako i neprijatelj ljudske prirode, kad sa svojim lukavÅ”tinama i nagovaranjima navali na duÅ”u pravednika, želi i traži da sve ostane tajno. No kad ona to otkrije ili svom dobrom ispovjedniku ili kojoj drugoj duhovnoj osobi koja dobro poznaje njegove varke i lukavÅ”tine, tada ga to veoma muĆØi jer uviĆ°a da neƦe uspjeti svojom zapoĆØetom zloƦom buduƦi da su otkrivene njegove oĆØite spletke.Ā«




Marija Goretti, na žalost, bijaÅ”e odviÅ”e mlada, neiskusna, da bi znala za to pravilo pa je Å”utjela. Kako su izmeĆ°u njezine majke i Serenellijevih i onako bili napeti odnosi, nije htjela da majĆØino srce optereti joÅ” i tom neugodnom novoÅ”Ć¦u. Uz Å”utnju Marija je pojaĆØala molitvu te se molila Majci Božjoj, preĆØistoj Djevici, da joj svojim zagovorom bude u pomoƦi. Hvale je vrijedno od nje da je u tom teÅ”kom položaju bar neÅ”to ĆØinila, ono Å”to joj je jedino preostalo. Nije ostala duhovno pasivna, Å”to bi bilo pogubno.




U molitvi, strahu i duÅ”evnim mukama Marija je doĆØekala i 5. srpnja 1902. Bilo je baÅ” oko podne, a bila je u kuƦi sama. Najednom se kraj nje stvorio Alessandro. Iz oĆØiju mu je sijevala vatra nabujale strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojĆØicu, zaĆØepio joj usta da ne može vikati te je silom odvukao u svoju sobu. Marija se opet branila i otimala poput ranjene lavice, ponavljajuƦi napasniku neprestano: Ā»Ne, ne, Alessandro, to je grijeh, doƦi ƦeÅ” u pakao!Ā« No te opomene sumahnitom od strasti momku bile su isto Å”to i gluhom dobro jutro. Kad se nije mogao domoƦi željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete pa je pograbio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male rane. Ostavio ju je u lokvi krvi i pobjegao.




Takvom stavu prema ĆØistoƦi prethodio je ĆØitav život muĆØenice ĆØistoƦe. Ona je ne tako davno izjavila svojoj majci: Ā»Majko, radije bih dopustila da me ubiju nego da vodim tako prljave razgovoreā€¦Ā«, radilo se o razgovoru Å”to ga je morala ĆØuti ĆØekajuƦi na bunaru, a vodila ga je jedna djevojka iz susjedstva. Na dan svog muĆØeniÅ”tva Marija je rekla svojoj prijateljici Tereziji: Ā»Sutra idemo u Campomorto, jedva ĆØekam ĆØas kad Ʀu opet na svetu priĆØest.Ā« Prvi put ju je primila tek prije nekoliko tjedana, a tako je ĆØeznula za njom, za Isusom, koji se rodio od Djevice, bio okružen oĆØinskom ljubavlju djeviĆØanskog svetog Josipa, koji je nauĆØavao: Ā»Blago onima koji su ĆØista srca jer Ʀe Boga gledati!Ā« (Mt 5,Cool. Ona je bila ĆØista zbog Isusa, iz ljubavi prema njemu.




Å to je joÅ” prethodilo Marijinom slavnom svrÅ”etku? ā€“ Njezina posluÅ”nost. Mama Assunta mogla je o njoj kazati: Ā»Marija mi je uvijek bila posluÅ”na! Nikada mi nije svjesno zadavala brige! Ako je kada i nezasluženo bila ukorena, nije se ljutila, pa ĆØak ni pokazala drugo lice.Ā«




O njoj Ʀe kasnije i njezin ubojica Alessandro Serenelli dati ovo lijepo svjedoĆØanstvo: Ā»Ja je nisam drukĆØiju poznavao nego uvijek kao dobru, roditeljima posluÅ”nu, bogobojaznu, ozbiljnu, ne lakomislenu i muÅ”iĆØavu, kao Å”to su inaĆØe druge djevojke; na ulici je uvijek bila ĆØedna te iskljuĆØivo upravljena prema zadacima Å”to ih je imala izvrÅ”iti. Uvijek je bila zadovoljna bilo s kakvim komadom odjeƦe ā€“ nije bilo važno da li joj ga je sama njezina majka skrojila ili joj ga netko poklonio. Po uzoru svojih roditelja bila je bogobojazna, obdržavala Božje zapovijedi. Mogu reƦi da je nisam nikad zatekao u kakvu prijestupu protiv Božjih zapovijedi. Nikad je nisam ĆØuo da bi izrekla kakvu laž. Klonila se loÅ”eg druÅ”tva, kako je to od nje tražila i njezina majka.Ā«




Alessandro je kasnije pripovijedao kako ju je u kiÅ”ovite dane, kad nije bilo toliko posla, ĆØesto viĆ°ao s krunicom u ruci. Tu je divnu molitvu znala moliti i u svojim slobodnim ĆØasovima. A Marijina je prijateljica Terezija rekla o njoj ono Å”to je bitno: Ā»Moglo se vidjeti da je bila djevojka koju je Božanski Spasitelj osobito privlaĆØio.Ā« PrivlaĆØio ju je iz svojih jaslica, sa svoga križa, a ponajveƦma iz Euharistije.




Poznati svetaĆØki životopisac Schamoni umjeÅ”no ustanovljuje: Ā»Sveta priĆØest te neizreciva duÅ”evna patnja zadnjih tjedana života Marijin milosni život dovedoÅ”e do zrelosti na kojem je muĆØeniÅ”tvo sazrelo kao cvijet i plod. Kako je veoma duboko osjeƦala i mislila pokazuju najbolje 24 posljednja sata njezina života.Ā«




Zaustavimo se barem kratko na tim dragocjenim satima! Marija je sva iskrvarena prevezena u obližnji Nettuno. LijeĆØnici su je operirali puna dva sata. Marija Goretti pri potpunoj svijesti neprestano je zazivala imena Isusa i Marije. Kad su je upitali da li opraÅ”ta svome ubojici, smjesta je odgovorila: Ā»Da, opraÅ”tam mu! Iz neba Ʀu se moliti za njegovo obraƦenje. Poradi Isusa, koji je oprostio raskajanom razbojniku, i ja ga želim imati blizu sebe u raju.Ā«




U takvim mislima, molitvama i osjeƦajima, trpeƦi mnogo, zavrÅ”ila je 6. srpnja 1902. svoj kratki vijek muĆØenica ĆØistoƦe Marija Goretti, ostavivÅ”i svima ā€“ pogotovo mladima ā€“ primjer kako se cijeni ona vrlina koju je Isus tako preporuĆØio, a koja se danas, na žalost, tako nemilo gazi. HĆ¼nermann je naziva Ā»okrvavljenim ljiljanomĀ«. I s pravom, jer je ĆØuvajuƦi ljiljan nevinosti radije prolila krv negoli ga okaljala.




Alessandro Serenelli bijaÅ”e osuĆ°en na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se je u njemu odviÅ”e uvriježilo. No, jedne je noƦi u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskoÅ”nom cvjetnjaku bere cvijeƦe i pruža mu ga. Taj je san ili svojevrsno viĆ°enje silno djelovao na nj. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrÅ”tenog zatvorenika postao je raskajani obraƦenik, uzorizvrÅ”avalac zaslužene kazne. Iz zatvora je puÅ”ten 2 godine prije vremena.




Bio je baÅ” BožiƦ g. 1937. Allesandro se uputio u Corinaldo k joÅ” uvijek živoj majci Marije Goretti. DoÅ”avÅ”i k njoj, zavapio je: Ā»Perdonoā€¦ Assunta, perdono! Mi perdonate?Ā« ā€“ Asumpta, oprosti! OpraÅ”taÅ” li mi? ā€“ Majka je odgovorila: Ā»Kad ti je oprostila moja kƦerka, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!Ā« I toga dana ā€“ dana mira i pomirenja ā€“ ljubavi i praÅ”tanja ā€“ Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s braƦom Marije Goretti svetoj priĆØesti, a poslije toga su blagovali zajedniĆØku kuƦnu agapu.




Svete godine 1950. papa Pio XII. proglasio je 24. lipnja Mariju Goretti svetom. Kod te sveĆØanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven sluĆØaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kƦerke. Tu dobru staricu primio je u audijenciju Pio XII. i zagrlio je. Ona je to zaslužila jer je postala majkom jedne velike svetice.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 06 srp 2006, 17:58
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Terezija Ledochowska
Blažena


Na Misijsku nedjelju 19. listopada 1975. papa Pavao VI. proglasio je blaženima ĆØetvero Božjih slugu: Arnolda Janssena, osnivaĆØa misijske družbe Božje rijeĆØi (SVD), Josipa Freinademetza, ĆØlana iste družbe i misionara u Kini, Eugena Mazenoda, utemeljitelja Oblata BezgrjeÅ”nog ZaĆØeƦa, takoĆ°er jedne misijske družbe, Tereziju Ledochowsku, utemeljiteljicu Družbe sv. Petra Clavera za pomaganje crnaĆØkih misija. Svi su ti novi blaženici potekli iz brojnih obitelji.

Marija Terezija Ledochowska je potjecala iz obitelji s jedanaestero djece. Ona o svome ocu pripovijeda ovo: Ā»Ćˆesto bih nenadano uÅ”la u radnu sobu svoga oca i na ĆØudo naÅ”la bih ga kako kleĆØi na klecalu pred slikom ƈenstohovske Gospe, uronjen u molitvu. Ta mi se slika utisla u pamƦenje neizbrisivo.Ā«

Mala je u svome ocu gledala utjelovljeno sve ono Å”to je dobro, plemenito i lijepo te ga ljubila i poÅ”tivala ne samo Å”to joj je otac, veƦ joÅ” viÅ”e zbog tih vrlina.

Imala je i divnu majku. Ta je jaka žena kraj sve ljubavi i nježnosti prema djeci tražila od njih i žrtve, svladavanje, obavljanje njihovih malih dužnosti. Nije dopuÅ”tala da joj djeca zbog malih boljetica ili neraspoloženja dugo ostaju u krevetu. ƈuvala se brižno da ih ne bi razmazila, veƦ nauĆØila i na tvrd život u kojem se neugodnosti podnose hrabro, bez mrmljanja i bez jadikovanja. Zbog nedostataka i nemarnosti znala je djecu i kazniti. To pak nikad nije bilo na Å”tetu ljubavi. BaÅ” naprotiv: u obitelji Ledochowski osjeƦalo se sve bogatstvo ljubavi, topline, koje su zraĆØile iz neusporedive majke. Ona je bila, doista, srce obitelji i cijele kuƦe.

I otac i majka Ledochowski bili su duboko religiozni. Gotovo svaki dan su prisustvovali misi, sudjelovali u procesijama i drugim vjerskim obredima te redovito pristupali sakramentima. U kuƦi se ujutro, naveĆØer te kod stola zajedniĆØki molilo. Na glas su ĆØitali nedjeljna EvanĆ°elja i zajedniĆØki ih prouĆØavali. U dugim bi zimskim veĆØerima otac obitelji obiĆØavao ĆØitati odlomke iz života svetaca. Prva je roditeljska briga bila da svojoj djeci priskrbe temeljito vjersko znanje te ih nauĆØe po vjeri i živjeti. U obitelj su kao prijatelji ĆØesto zalazili sveƦenici i redovnici.

Eto, to je bilo duhovno ozraĆØje buduƦe blaženice. Ona je veƦ u rodnoj kuƦi, u obitelji, položila dobre temelje na kojima se onda kasnije mogla izgraditi ona divna zgrada svetosti i najveƦe aktivnosti za misije.

Marija Terezija Ledochowska bijaÅ”e neƦakinja slavnoga kardinala Ledochowskoga, sestra oca Vladimira Ledochowskoga, generala Družbe Isusove te sestra Božje službenice UrÅ”ule Ledochowski, utemeljiteljice jedne kongregacije sestara urÅ”ulinki. Rodila se 29. travnja 1863. u Loosdorfu, u Austriji. Deset godina kasnije s roditeljima se preselila u St. Pƶlten, gdje je pohaĆ°ala Å”kolu engleskih dama. Poslije toga je otiÅ”la u Poljsku, u Lipnicu Murowanu. God. 1885. razboljela se od boginja pa joj je život visio na niti. U tom je razdoblju kao dobar krÅ”Ć¦anin umro i njezin vrijedni otac. Po želji svoje obitelji Marija Terezija je preuzela službu dvorske dame kod velike toskanske vojvotkinje, a stanovala je na njezinu dvoru u Salzburgu obavljajuƦi svoje dužnosti vrlo savjesno. Zato ju je vojvotkinja veoma cijenila i voljela pa ju je smatrala svojom nerazdruživom pratiljom.

Godine 1886. Marija Terezija susrela se sa sestrama franjevkama, Marijinim misionarkama. Taj je susret u njoj probudio silnu želju da se sva posveti službi Božjoj. U toj je stvari pitala za savjet svoga strica kardinala MjeĆØeslava Ledochowskoga, koji tada bijaÅ”e proĆØelnik Zbora za Å”irenje vjere. On ju je u njenu naumu ohrabrio i podržao. Marija Terezija bijaÅ”e književno veoma nadarena pa je napisala vrijednih literarnih djela. Od toga je ĆØasa odluĆØila svoje pero staviti posve u službu Božjega kraljevstva. PoĆØela je stvarati tzv. angažiranu književnost, koja ne pazi samo na ljepotu oblika i izražaja, veƦ koja se za neÅ”to i zalaže.

Godine 1889. Marija je u Axensteinu u Å vicarskoj susrela glasovitoga kardinala Lavigerija. Njegov vanjski izgled, plemenite crte lica, duga bijela brada, impozantan stas odavahu ĆØovjeka Å”to je podsjeƦao na starozavjetne patrijarhe. Uz njegov pristanak zapoĆØela je pisanjem ĆØlanaka o misijama te o pokretu protiv ropstva, iza kojega je stajao kardinal Lavigerie. On se borio protiv prljave trgovine robljem i za potpuno dokinuƦe ropstva Å”to je tada u Africi ā€“ na žalost ā€“ joÅ” vladalo. VeƦ sljedeƦe nedjelje Marija je pokrenula dva misijska ĆØasopisa: Jeka iz Afrike i CrnĆØe. Ti su listovi kasnije izlazili na viÅ”e jezika; izmeĆ°u dva rata i na hrvatskom jeziku. Petar BarbariƦ, suvremenik Marije Terezije Ledochowske, pretplatio se i ĆØitao Jeku iz Afrike na talijanskom jeziku i na taj se naĆØin zagrijavao za misijski rad Crkve. Da bi se posve posvetila misijskome radu Crkve, Ledochowska je napustila službu dvorske dame te se preseslila Sestrama od ljubavi u Salzburgu.

UviĆ°ajuƦi sve viÅ”e kako su misionarima na misijskoj fronti sve viÅ”e potrebni aktivni suradnici, Ledochowska je zamislila i ostvarila Družbu sv. Petra Clavera. Bilo je to veƦ g. 1893. Njezini ĆØlanovi polažu i zavjete. Marija Terezija kao prva ĆØlanica te družbe položila je 9. rujna 1895. redovniĆØke zavjete na ruke salzburÅ”kog nadbiskupa kardinala Hallera. Njezina revnost i djelatnost sve viÅ”e raste. Ona održava brojne konferencije i nagovore. Razne katoliĆØke organizacije zagrijava za misije. Na euharistijskim kongresima drži predavanja i govore o misijama. Godine 1900. sama je u BeĆØu organizirala kongres protiv ropstva. Generalnu kuƦu svoje nove družbe premjestila je u Rim, u srediÅ”te krÅ”Ć¦anstva, gdje je 6. srpnja 1922. i preminula.

O njoj piÅ”e Petar Naruszewicz, postulator poljskih kauza u Rimu, ovako: Ā»Ledochowska je bila plemenita duÅ”a. Samoj sebi ili svojim zaslugama nije pripisivala nijedan uspjeh, nijednu pobjedu, nijednu veliku akciju. Ona je uvijek u svakoj stvari gledala Božju dobrotu i milosrĆ°e. Njezina velika iskrenost, kontrola nad samom sobom, nikakvo traženje vlastitog zadovoljstva, mladenaĆØki zanos za sve Å”to je dobro i plemenito, ĆØudesna jednostavnost, bijahu tajna njezine veliĆØine i njezina uspjeha.Ā«

Družba svetog Petra Clavera rasprostranjena meĆ°u dvadesetak naroda na sva ĆØetiri kontinenta nastavlja i dalje njezino blagotvorno djelo.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
smjeŔko




Spol: žensko
Postovi: 814
PostanoPostano: sub 29 srp 2006, 20:10
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

da ne bi ova tema zamrla,a danas nam je jako dobra svetica da neÅ”to joÅ” proĆØitamo i o njoj ako neÅ”to nismo znali.nadam se da se ne bu ljutil chico kaj sam se i ja malo tu ubacila Wink Wink Wink Wink Wink Wink

Sveta Marta

Ono najvrjednije Å”to znamo o sv. Marti nalazi se u EvanĆ°elju. Sv. Luka o njoj piÅ”e ovako: "Dok su putovali, uĆ°e Isus u jedno selo, gdje ga neka žena imenom Marta primi u svoju kuƦu. Ona je imala sestru zvanu Marija, koja je sjela Gospodinu do nogu i sluÅ”ala njegovu rijeĆØ. A Marta bijaÅ”e mnogo zauzeta posluživanjem. Ona mu pristupi i reĆØe: 'Gospodine! Tebi nije niÅ”ta stalo do toga Å”to me moja sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne!' 'Marta, Marta! - odgovori joj Gospodin - brineÅ” se i uznemirujeÅ” za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neƦe oduzeti," (Lk 10,38-42).

Sv. Ivan, opisujuƦi potanko Lazarovo uskrsnuƦe, piÅ”e: "Isus je ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara" (Iv 11,5). Sestre su poruĆØile po njega dok je Lazar bio joÅ” bolestan. Bilo je to na posve diskretan naĆØin: "Gospodine, bolestan je onaj koga ljubiÅ”" (Iv 11,3). Isus se uputio u Betaniju tek nakon Lazarove smrti.

"Marta, ĆØim ĆØu da dolazi Isus, iziĆ°e mu u susret, dok Marija ostade u kuƦi. Marta reĆØe Isusu: 'Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat. Ali i sada znam da Ʀe ti Bog dati sve Å”to god zatražiÅ” od njega.' 'Uskrsnut Ʀe brat tvoj', odgovori joj Isus. 'Znam da Ʀe uskrsnuti - odvrati mu Marta - o uskrsnuƦu, u posljednji dan.'

'Ja sam uskrsnuƦe i život - reĆØe joj Isus. - Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet Ʀe. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neƦe nigda umrijeti. VjerujeÅ” li ovo?' 'Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je doÅ”ao na svijet.' Kad to reĆØe, ode i zovnu sestru Mariju: 'UĆØitelj je ovdje - reĆØe joj tiho - i zove te.' ƈim ona to ĆØu, brzo se diže i ode k njemu. Isus ne bijaÅ”e joÅ” uÅ”ao u selo, veƦ je i dalje bio na onome mjestu gdje ga susrete Marta. A Židovi koji bijahu s Marijom u kuƦi i koji su je tjeÅ”ili, kad vidjeÅ”e da se ona brzo diže i iziĆ°e, poĆ°oÅ”e za njom, uvjereni da ide na grob plakati. A Marija, kad doĆ°e tamo gdje bijaÅ”e Isus i kad ga opazi, pade mu pred noge pa mu reĆØe: 'Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro brat moj.' Kad je opazi gdje plaĆØe i gdje plaĆØu Židovi koji su doÅ”li s njom, Isus se potrese u duÅ”i, uzbudi i zapita: 'Gdje ste ga položili?' 'Gospodine - rekoÅ”e mu - doĆ°i pa ƦeÅ” vidjeti!'

Isus proplaka. Nato su Židovi govorili: 'Gledaj kako ga je ljubio!' Neki od njih ipak rekoÅ”e: 'Zar nije ovaj koji je slijepcu otvorio oĆØi mogao uĆØiniti da Lazar ne umre?' Isus se opet potrese u sebi te se uputi na grob, Å”to bijaÅ”e rupa u Å”pilji i na kojoj je ležao kamen. Isus reĆØe: 'Dignite kamen!' 'Gospodine, veƦ zaudara - reĆØe mu pokojnikova sestra Marta. - ƈetiri je dana Å”to je umro.' 'Ne rekoh li ti - odvrati joj Isus - da ƦeÅ” vidjeti slavu Božju ako budeÅ” vjerovala?' Tada digoÅ”e kamen. A Isus podiže oĆØi i reĆØe: 'OĆØe, zahvaljujem ti Å”to si me usliÅ”ao. Ja sam znao da me uvijek usliÅ”avaÅ”, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao.'

RekavÅ”i to, viknu jakim glasom: 'Lazare, iziĆ°i!' Pokojnik iziĆ°e obavijen povojima po rukama i nogama. Lice mu bijaÅ”e zamotano ruĆØnikom. Isus im naredi: 'Razvežite ga i pustite ga da ide!'" (Iv 11,20-44) Sv. Ivan opisujuƦi pomazanje Isusovo u Betaniji spominje: "Žest dana prije Pashe doĆ°e Isus u Betaniju gdje stanovaÅ”e Lazar koga Isus uskrisi od mrtvih. Tu mu pripremiÅ”e veĆØeru na kojoj Marta posluživaÅ”e" (12,1-2).

LJUBAV UVIJEK POBJEƐUJE!!!!
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
merkat




Spol: muško
Postovi: 1347
Lokacija: Zagreb
PostanoPostano: sub 29 srp 2006, 20:43
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

PriĆØa života Marije Goretti je prekrasna.
OproÅ”taj na mukama veliĆØanstven.

Å to Ʀe mi život bez vjere ?
Å to Ʀe mi vjera bez života ?
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
MatejD




Spol: muško
Postovi: 33
Lokacija: Zagreb
PostanoPostano: ned 30 srp 2006, 13:29
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

klara napisa:
Mene se dojmila priĆØa kad je jednom neki bogataÅ” doÅ”ao na ispovijed Leopoldu i umjesto na klecalo, vrlo bahato sjeo na Leopoldov ispovjedniĆØki stolac. Leopold ga je samo pogledao onim svojim tolim, nasmijanim oĆØima, kleknuo na klecalo i poĆØeo s ispovijedi...

I davao je vrlo male pokore, a onda noƦu molio umjesto grjeÅ”nika...

I bio je i rastom mali, visok samo 135 cm... a tako velik...


BogataŔ je PRVI put doŔao na ispovijed i iz neznanja je sjeo na stolac. Tek kad je izlazio iz ispovjedaonice, tj. sobe shvatio je da je trebao kleknuti.

VjeĆØna je ljubav Njegova!
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
davorseljan




Spol: muško
Postovi: 2572
Lokacija: sv. Petar Apostol Zagreb
PostanoPostano: ned 30 srp 2006, 18:28
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

I blaženici su jako zanimljivi zato predlažem da se tema proŔiri i na blaženike.

U radu je spas.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web stranice [Vrh]
sike




Spol: muško
Postovi: 3435
Lokacija: SuŔak-Trsat
PostanoPostano: čet 05 lis 2006, 23:06
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Ako vam ikako doĆ°e pod ruku knjiga "Ja imam sve - 18 godina Chiare Luce" obavezno je proĆØitajte!!!

Život mlade Chiare koji s eprije 20-ak godina ugasio od tumora na kostiju..umrla je radosna,ne želeƦi svo to vrijeme užasnih bolova primiti morfij jer je,kako kaže,ta patnja bilo jedino Å”to je u tim trenucima mogla predati Isusu.

O kad bi svi živjeli takvu radost! Radost koja trpi a daje se za Njega i izgara za druge..

Gospodine,kome da idemo?Ti imaÅ” rijeĆØi života vjeĆØnoga!
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web stranice [Vrh]
smjeŔko




Spol: žensko
Postovi: 814
PostanoPostano: pon 04 pro 2006, 6:08
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Ljudeki moji danas slavimo svetu Barek,meni osobno jako dragu sveticu,u župi sv.Barbare sam jako dugo živjela,odrasla,a i u župu svete Bare bum i doŔla .....nego ko je ona-
Legenda pripovijeda je bila kƦerka bogatog trgovca.Otac ju je htio udati za bogatog prosca. Kako je bila lijepa, ĆØuvao ju je kao dragulj i, prije nego je otiÅ”ao na jedno dulje putovanje, zatvorio ju je u neki toranj s dva prozora. Možda i zato da ne bi doÅ”la pod utjecaj krÅ”Ć¦anstva. Kad se vratio, naÅ”ao je na tornju probijen treƦi prozor, a na pragu njemu mrski znak križa. Barbara mu je hrabro priznala da je ona dala uĆØiniti oboje: tri prozora, da je podsjeƦaju na tajnu Presvetog Trojstva, a križ, da je podsjeƦa na otkupljenje. Otac je pobjesnio od gnjeva i predao je na muke. Kako je Bog ĆØudesno iscijelio njezine rane, otac ju je ponovno predao sucima i sam je ubio vlastitom rukom. Tako legenda.


Seljaci zazivaju sv. Barbaru za nevremena protiv groma. Njoj se utjeĆØu i rudari koji su, radeƦi pod zemljom, uvijek u opasnosti. Zanimljivo je da su sv. Barbaru za vrijeme ratova zvali u pomoƦ artiljerci i to ne samo katolici veƦ i protestanti koji donekle zaziru od Å”tovanja svetaca. Njezine uspomene nije nestalo ni u protestantskim zemljama kad je reformacija zbrisala spomen mnogih svetaca.

LJUBAV UVIJEK POBJEƐUJE!!!!
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Magali
mod team



Spol: žensko
Postovi: 1341
Lokacija: Zagreb
PostanoPostano: sri 14 ožu 2007, 21:27
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Cemo opet pokrenut ovu temu?

Posebno sam vezana za ovu blaženica....Bila sam na proglaÅ”enju u Roermondu, Nizozemska...i doživjela ovo na poseban naĆØin...

UTEMELJITELJICA DRUŽBE KARMELIƈANKE BOŽANSKOG SRCA ISUSOVA ā€“ MAJKA MARIJA TEREZIJA OD SV. JOSIPA Dijete je europskog odgoja druge polovice XIX. stoljeƦa. Otac Hermman Tauscher, protestantski pastor, majka porijeklom iz Nizozemske. Obitelj se zbog oĆØeve službe ĆØesto seli. Ana Marija (tako se osnovateljica zvala krsnim imenom) roĆ°ena je 19.06.1855 godine.

DjevojĆØica povuĆØene naravi,inteligentna,osjetljiva za pravednost, voĆ°a u djeĆØjim igrama,dobra klizaĆØica na ledu, strastvena igraĆØica Å”aha, rado moli, premiÅ”lja tekstove Sv. Pisma, istražuje.

Kao najstarija kƦi, nakon smrti majke preuzima brigu za obitelj. Introvertiranu devetnaestogodiÅ”nju djevojku smrt majke boli. Kontemplativno proživljava tu patnju i otkriva obilje Božjeg blagoslova koji patnja sa sobom nosi.

Otada želi žrtvom Bogu dokazati da ga voli. Dvije godine radi u umobolnoj bolnici u Kolnu gdje se potvrĆ°uje kao odliĆØna organizatorica i brižljiva majka.
Božjim darom susreƦe se s katolicima.

Istinoljubiva i odluĆØna ne može odoljeti unutarnjem poticaju duha pa 30. listopada 1888. prelazi na katoliĆØku vjeru. Sada njezina protestantska obitelj prekida s njom svaku vezu. Zbog toga postaje beskuƦnica.

Otac Hermann Majka Marija Tauscher van den Bosch

Kratko vrijeme radi u jednom samostanu kao kuƦna pomoƦnica. Tu intimno, duboko, molitveno susreƦe Krista, i odluĆØuje biti redovnica. Ali gdje? Kako?

Odlazi u Berlin kao kuƦna pomoƦnica obitelji de Savigny. Socijalna bijeda i velik broj beskuƦnika oživljavaju u njoj slike iz ranoga djetinjstva: Ā«kuƦa od opeke s natpisom: DOM ZA BESKUƆNIKEĀ». Uz pomoƦ sveƦenika 2. kolovoza 1891. godine otvara prvi dom za djecu ā€“ beskuƦnike. Ipak, nezadovoljna samo tim radom, Isus i Njegova osoba sve viÅ”e je osvajaju, pa želi biti redovnicom.

TražeƦi svoj put proĆØitala je autobiografiju sv. Terezije Avilske i karmel prepoznala kao svoje mjesto.

Spojiti karmelsku kontemplaciju i konkretnu brigu za siromaŔnog brata, to je bio novi izazov.

Uvjerljivo, nenametljivo, sigurna u Božje poslanje, ideju života karmeliƦanke posveƦene radu i brizi za napuÅ”tene prenosi na svoje suradnice.

Božji blagoslov postaje vidljiv. Punih 13 godina putuje, osniva djeĆØje domove, otvara Ā«samostaneĀ» - zajednice u kojima žive i rade djevojke koje žele biti karmeliƦanke poput nje.

Formula za njihov život glasi:

Ljubav prema Isusu + razmatranje + molitva + Ŕutnja + ljubav prema bližnjemu + rad vlastitim rukama u korist bližnjega =
redovnica, karmeliƦanka Božanskog Srca Isusova.


Ana Marija postala je osnivateljica karmela Božanskog Srca Isusova bila je majka, sestra i uĆØiteljica redovniĆØkoga života. VidjevÅ”i kako joj snaga slabi, poĆØela se veseliti svome odlasku kuƦi k Ocu. To se dogodilo 30. rujna 1938. kada je blago preminula u Gospodinu.

Majka Marija Terezija od Sv.Josipa proglaŔena je blaženom 13. svibnja 2006. u Roermondu, Nizozemska.

Ovo je upisano u knjizi života: Pod mojim nogama ocean buci. Vjetar puse oko mene, na Kristu, stijeni, temelj je moje nade, i moje sve. Usred bure da li si naŔao ovaj zaklon. Uhvati ovu mocnu ruku Isusa koji me je spasio...
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web straniceYIMMSNM [Vrh]
mrvica85




Spol: žensko
Postovi: 169
Lokacija: Split
PostanoPostano: pon 19 ožu 2007, 15:12
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Sveta Martina,djevica i muĆØenica iz 3 st.Bila je kƦerka ugladnog Rimljanina koji je obnaÅ”ao službu gradskog prefekta. OstavÅ”i bez oba roditelja iz ljubavi prema Kristu sve podijeli siromasima i posveti život njezi bolesnika i pomaganju siromaha. Kako je bila jako lijepa djevojka za ženu je htio uzeti car Alerkandar Sever,Å”to je ona odbila. Kad je on saznao da je Martina krÅ”Ć¦anka,pobjesnio je,dao ju je zatvoriti,te ju izvesti pred sud, s namjerom da se odrekne svoje vjere. OdbivÅ”i odreƦi se svoje vjere svetica je prolazila mnoga muĆØenja, da bi joj na kraju bila odrubljena glava.Iznijela je borbu do kraja i pobijedila.Å tovana je kao primjer postojanosti i hrabrosti u vjeri. jako sretan

NiÅ”ta ne vuĆØe tako snažno i ne povezuje tako ĆØvrsto kao tanka nit ljubavi.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: uto 24 tra 2007, 9:30
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

sveti Juraj

iliti popularni Ć°uro jako sretan jako sretan jako sretan

Sveti Juraj (lat. GEORGIUS, grĆØ. GEORGIOS), jedan je od najslavnijih krÅ”Ć¦anskih muĆØenika IstoĆØne i Zapadne crkve. Njegovo Å”tovanje rasprostranjeno je diljem Europe, a neke ga države Å”tuju kao svoga sveca zaÅ”titnika. Sveti Juraj povijesna je osoba. RoĆ°en je u III. stoljeƦu u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaÅ”ke obitelji, Å”to ga je obvezalo da postane vojnik. Ubrzo je meĆ°u vojnicima stekao veliku popularnost, a za nagradu postao je zapovjednik jedne satnije. Potom postaje i zapovjednik bojiÅ”ta. No sam Juraj veoma je rano postao krÅ”Ć¦anin i zbog svoje vjere doÅ”ao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Bio je ĆØlan Vojnoga vijeƦa u svojstvu ĆØasnika. Veoma brzo uvidio je da se mora izjasniti i dati dokaz svoje vjere, ne krijuƦi da je krÅ”Ć¦anin. Nakon majĆØine smrti svoj bogat obiteljski imetak razdijelio je siromaÅ”nima, a svojim robovima dao je slobodu.
Prigodom jedne sjednice Vojnoga vijeƦa car Dioklecijan iznio je plan prema kojemu je trebao uniÅ”titi krÅ”Ć¦ane, Å”to je vijeƦe i odobrilo. MeĆ°utim Juraj, kao mladi ĆØasnik - ĆØlan vijeƦa, ustao je i na obziran naĆØin prigovorio na takvu odluku. Kako je po prirodi bio nadaren rjeĆØitoÅ”Ć¦u, govorio je velikom uglaĆ°enoÅ”Ć¦u i žarom, te se ĆØinilo da ga sluÅ”aju s velikim divljenjem i poÅ”tovanjem. Vojnom je vijeƦu nastojao dokazati neopravdanost i opakost toga progona. Stao je otvoreno u obranu krÅ”Ć¦ana, te zatražio od cara da povuĆØe odluke o progonu.
Nakon njegova govora, car Dioklecijan naredio je konzulu Magneciju da odgovori Jurju. "Vidi dobro", kazao mu je konzul, "drskost kojom si govorio pred carem da si jedan od voĆ°a te sekte i tvoje priznanje smirit Ʀe tvoju bezobraznost. NaÅ” branitelj bogova carstva brzo Ʀe se znati osvetiti protiv tvoje izopaĆØenosti. Juraj mu je na to odgovorio da e car najodvratnije stvorenje koje sebi pripisuje božanske vrijednosti: "Samo je jedan Bog kojeg ja ĆØastim i slavim. Da, krÅ”Ć¦anin sam i to ime je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji ĆØini svu moju sreƦu." PoÅ”to je car ĆØuo za taj odgovor naredio je da Jurja utamniĆØe i okuju ga u lance. On je u tamnici pronaÅ”ao zadovoljstvo koje ga je kao krÅ”Ć¦anina najviÅ”e inspiriralo da trpi svjedoĆØeƦi Kristovo ime.
Kazne za krÅ”Ć¦ane u to vrijeme uistinu su bile veoma drastiĆØne. Jurja su najprije privezali za kotaĆØ s usaĆ°enim ĆØavlima, koji su pri svakom pokretu kidali komade tijela i dubili u njemu brazde. Pri takvom muĆØenju on je bio veseo Å”to je zaĆØudilo i njegove krvnike. JoÅ” su se viÅ”e zaĆØudili vidjevÅ”i da nije ostao mrtav. NaÅ”li su ga s potpuno zacijeljenim ranama.
Njegovo ĆØudesno ozdravljenje mnoge je pogane obratilo na krÅ”Ć¦anstvo. Juraj je bio jedan od prvih muĆØenika Dioklecijanovih progona - nije bilo muĆØenja koje nad njim nije bilo primijenjeno da se nadvlada njegova velikoduÅ”nost i ustrajnost.
Kad je car uvidio da ni muĆØenje neƦe postiƦi Jurjevo odricanje od krÅ”Ć¦anske vjere, rekao mu je: "Protiv svoje volje bio sam prisiljen podvrgnuti te strogosti izdanih zakona protiv neprijatelja moje vjere. Ti znaÅ” poÅ”tovanje koje sam uvijek imao za tvoju zaslugu i mjesto koje držiÅ” u mojoj vojsci je dokaz moje dobrote; tvoje protivljenje je jedina zapreka koju možeÅ” staviti na svoju sreƦu. Mlad si, imaÅ” moju milost, naklonost sjedinjena s tvojom valjanoÅ”Ć¦u obeƦaje ti prve položaje. OĆØekujeÅ” li da opet uĆ°eÅ” u svoju službu i umiriÅ” božanstva sa žrtvama?"
Na to Juraj zamoli cara da ga uvede u hram gdje su carska božanstva za koja je car govorio da im prinese žrtvu. Car viÅ”e nije nimalo sumnjao da njegova blagost i obeƦanja neƦe pobijediti ispovjednika vjere Isusa Krista.
Bio je uveden u hram s velikim brojem puĆØana. PoÅ”to je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se rijeĆØima: "Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?" "Ne, ja nisam Bog" odgovorio je idol glasom, tako da su se svi nazoĆØni poĆØeli tresti. "A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vjeĆØni oganj, usuĆ°ujete postojati u nazoÅ”tvu sluge Isusa Krista kao Å”to sam ja?" Te svoje rijeĆØi popratio je sa znakom križa.
Odjednom se ĆØitav hram zaorio od krika i straÅ”nog urlanja, tako da su kamene statue bogova poĆØele pucati na komade.
ƈitav taj dogaĆ°aj pratio je prema legendi i sam car koji je naredio da se Jurju odrubi glava, Å”to se dogodilo 23. travnja 290. godine u Lidiji (Palestina). Stoga je taj datum Jurjeve smrti u Crkvi upisan kao spomendan na toga sveca.


Na likovnim prikazima, Sveti Juraj u IstoĆØnoj i Zapadnoj crkvi, najĆØeÅ”Ć¦e se može vidjeti sa zmajem. U poĆØecima krÅ”Ć¦anstva zmaj je simbol zla, Å”to se u prenesenom znaĆØenju odnosilo na poganstvo.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Žan
mod team leader



Spol: muško
Postovi: 2638
Lokacija: u Isusovom zagrljaju
PostanoPostano: sri 11 srp 2007, 15:33
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

SVETI ALEKSIJE

Aleksije potjecaÅ”e iz jedne odliĆØne plemiƦke obitelji u Rimu. Mlad, lijep, bogat, na dan je svoga vjenĆØanja iz žarke ljubavi prema Isusu Kristu, a na poseban Božji poticaj, ostavio netaknutu svoju zaruĆØnicu te kao hodoĆØasnik poÅ”ao na hodoĆØaÅ”Ć¦e u najglasovitija svetiÅ”ta krÅ”Ć¦anstva. Kad je veƦ 17 godina posve nepoznat proveo na svome hodoĆØaÅ”Ć¦u i u Edesi u Siriji bio od jedne slike Majke Božje nagovoren svojim imenom, dakle i prepoznat, on se odmah ukrca u laĆ°u te ostavi taj kraj. Želio je i dalje ostati nepoznat.

Iskrcao se u luci grada Rima te kao stranac i prosjak poÅ”ao prema rodnoj kuƦi. Otac ga je iz samilosti primio, oznaĆØivÅ”i mu izbicu pod velikim kuƦnim stubiÅ”tem, ne znajuƦi da je taj neznanac njegov davno nestali sin. On je tu proživio joÅ” 17 godina izložen bijedi, uvredama slugu, a njegovi su živi roditelji i zaruĆØnica mu neprestano plakali i tugovali za njim ne znajuƦi da se nalazi u njihovoj blizini. Aleksije izabra takav život iz ljubavi prema Kristu, njemu za ljubav sve je drage volje trpio.

Nakon smrti 17. srpnja 417. ostavio je iza sebe spis u kojem toĆØno opisuje svoj život i svoje duhovne avanture. Legenda kaže da su kod njegove smrti sama od sebe zazvonila i sva zvona s rimskih crkava. Roditelji su ga prepoznali i joÅ” jedanput oplakali. SveĆØano je pokopan u crkvi Sv. Bonifacija na Aventinu, koja se kasnije prozva i po njemu.

Pius Parsch, piÅ”uƦi o sv. Aleksiju, nudi ĆØitatelju ovu primjenu: "Život nam toga sveca pokazuje izvanredan put i volju kojom se ljubi Krist. Pa ipak mu se možemo viÅ”e diviti negoli ga nasljedovati. UnatoĆØ tome on nam pokazuje do kakve junaĆØke veliĆØine može dovesti takva ljubav. Takvom ljubavlju prema Kristu želimo se i mi danas ispunitiā€¦"

Po ovom Ʀe svi znati da ste moji uĆØenici:
ako budete imali ljubavi jedni za druge!
(Iv 13, 35)
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPosjeti Web straniceICQ [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 09 kol 2007, 20:40
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Sv. Terezija Benedikta od Križa - Edith Stein

Edith Stein se rodila na židovski blagdan Pomirenja 12. listopada 1891. kao najmlaĆ°e dijete brojne ortodoksne židovske obitelji. Njezin životni put slijedit Ʀe simboliku njena roĆ°endana.

U potrazi za znanjem i sigurnoÅ”Ć¦u, u djevojaĆØkoj je dobi prestala moliti, potpuno se predala filozofiji ne bi li pomoƦu fenomenologije stekla jasnu spoznaju cjelovite stvarnosti. Ipak, upravo je dosljedna fenomenologija njen istine željni duh iznova približila k religiji i krÅ”Ć¦anskoj vjeri.

Susret s djelom Terezije Avilske u 30. godini života definitivno joj je otkrio jedan novi svijet i jedan novi život ā€“ svijet u kojem se oĆØituje Bog koji je Ljubav i Život. PrihvativÅ”i iskreno istine katoliĆØke vjere 1. sijeĆØnja 1922. prima sakrament krÅ”tenja. Otad joj je glavna želja sjediniti se sa živim Bogom u predanom služenju i sabranosti klauzurnog karmela. Tu svoju ĆØežnju nosi u srcu 11 godina jer se (kao dr. phil.) prema uputama svojih duhovnih savjetnika bavi nastavnom i odgojnom djelatnoÅ”Ć¦u. Kada je 14. listopada 1933. napokon stupila u karmel u Kƶlnu, duÅ”a joj je nahranjena spokojem i radoÅ”Ć¦u.

Za nju se tajna života u Karmelu sastojala u tome da se ĆØovjek s povjerenjem prepusti Božjem zahvatu ljubavi. U potpunoj se slobodi suobliĆØiti Kristu i s njime iskusiti i dubinu radosti ali i tajnu patnje i ā€œludost križaā€.

Uzima ime s. Terezija Benedikta od Križa ("blagoslovljena križem") jer dragovoljno prihvaƦa križ kako bi ostvarila glavni cilj: biti neovisan o svemu Å”to nije Bog.

Ujedinjenje s Kristom sestra Benedikta od Križa ā€“ Editha Stein ostvarila je upravo ā€œna drvu križaā€, Å”to joj je omoguƦilo da svoje redovniÅ”tvo i svoje konaĆØno muĆØeniÅ”tvo prinese kao žrtvu za mnoge. ProživljavajuƦi kao krÅ”Ć¦anka straÅ”nu agoniju svoga židovskog naroda napokon i sama postaje žrtvom mržnje, nepravde i nasilja. Ostaje mirna i pouzdana: sve to može ubiti samo tijelo, ali ne i duÅ”u ā€“ vjeĆØnu bit ĆØovjekovu. Neprijatelji križa Kristova otvorili su ovoj neumornoj tražiteljici istine 9. kolovoza 1942. u Ausschwitzu vrata ka vjeĆØnoj Istini.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 1. svibnja 1987. u Kƶlnu blaženom, 11. listopada 1998. u Rimu svetom, a 1. listopada 1999., zajedno sa sv. Brigitom Å vedskom i sv. Katarinom Sijenskom suzaÅ”titnicom Europe.

i na kraju jednu njenu misao
"U samostan se ne dolazi da bi se pobjeglo od svijeta, nego da svijet nosimo Bogu."

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
vicky




Spol: žensko
Postovi: 112
PostanoPostano: sri 22 kol 2007, 22:23
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

vjerojatno velika veƦina vas nije ĆØula za sv. brcka po kojem je dobilo ime mjesto brckovljani (okolica zagreba - blizu dugog sela), te se po njemu zove i župa u tom mjestu. prekopirala sam ĆØlanak o njemu koji sam naÅ”la na netu.

ako netko sluĆØajno ima neÅ”to viÅ”e podataka o njemu molim da ih ovdje napiÅ”e!


Sveti Brcko, biskup
PiÅ”em o tom biskupu iz nama vremenski dalekog IV. stoljeƦa jer se po njemu u blizini Zagreba naziva župa Brckovljani, kojoj je on i zaÅ”titnik. Kad o njemu piÅ”emo, moramo odmah postaviti pitanje: kako to da je jedan ĆØovjek, koga složno i povjesniĆØari i legende opisuju kao osobu veoma teÅ”ka znaĆØaja, malo preporuĆØljivu, mogao ipak doƦi do milosti nedvojbene svetosti?

Povijesna je, naime, ĆØinjenica da je Brcko bio uĆØenik osobe izuzetne svetosti, svetog Martina, slavnog turonskog biskupa, ĆØiji se blagdan 11. studenoga vrlo sveĆØano slavi jer on se ubraja meĆ°u najpopularnije svece. Isto je tako ĆØinjenica da je Brcko bio neposrednim nasljednikom sv. Martina na njegovoj biskupskoj stolici, kao i da mu je postao takmacem u natjecanju za svetost, barem u kasnijim godinama svoga života.

Da bismo upoznali duh podnoÅ”ljivosti i strpljivosti sv. Martina prema njegovu priliĆØno svojeglavu i tvrdu uĆØeniku Brcku, neka posluži ova njegova izreka: Ā»Ako je Krist podnosio Judu, zaÅ”to ja ne bih podnosio Brcka?Ā« Prije nego je Brcko postao svetac, bio je, zaista, i nepodnoÅ”ljiv, i uobražen, i razdražljiv, i sklon na klevetanje, dakle, pun mana.

Brcko je bio najprije u Toursu Ć°akon biskupa sv. Martina, pomalo mu zavidan zbog njegove svetosti. To je iÅ”lo tako daleko da bi, onima koji su željeli vidjeti sv. Martina zbog njegove velike svetosti, govorio ovako: Ā»Tražite toga bezumnika? Gledajte ga: eno ga tamo, kao i uvijek gleda u nebo kao luĆ°ak!Ā«

Za Brcka sveĆØeva uzviÅ”ena viĆ°enja ne bijahu drugo do smijeÅ”na praznovjerja, njegova strogost samo licemjerstvo, njegova mudrost ludost. On je bio tako umiÅ”ljen da je u turonskoj, pa ĆØak i u cijeloj Crkvi, savrÅ”enim držao jedino samoga sebe.

No u stvarnosti je Brcko bio sam veoma nesreĆ°en i nezgodan redovnik koga je sv. Martin ĆØesto puta morao prekoravati. Na sreƦu je to uvijek ĆØinio razborito i s ljubavlju, Å”to je bila uspjeÅ”nija metoda odgajanja. Govorio mu je da je doÅ”ao u samostan siromaÅ”an, a sada drži za sebe konjuÅ”nice i sluge. No branio ga je kad mu je netko iz svoje bolesne maÅ”te priÅ”ivao da se on osim konja i slugu okružio i dražesnim sluÅ”kinjicama.

Sv. Martin je bio dalekovidan ĆØovjek pa je shvatio da i njegov joÅ” nesreĆ°eni Ć°akon jednoga dana može ipak doƦi do duhovnog savrÅ”enstva. I zbog toga nije prestajao prema njemu biti krajnje strpljiv i oĆØinski dobrohotan. Prorekao mu je da Ʀe ga ĆØak i naslijediti na biskupskoj stolici, ali da Ʀe kao biskup imati poteÅ”koƦa te morati mnogo trpjeti. Tako je i bilo. Sv. Martin je umro svrÅ”etkom IV. stoljeƦa, a Brcko ga je naslijedio. PostavÅ”i biskup, bio je daleko od toga da odmah postane savrÅ”en. To je postao malo-pomalo, radeƦi na izgradnji svoga znaĆØaja te vlastitom duhovnom i Ʀudorednom savrÅ”enstvu. Vremena je, hvala Bogu, imao, jer je bio biskup gotovo pola stoljeƦa.

Kad je ostario, jedna ga je teÅ”ka kleveta prisilila da napusti grad Turon i ode u Rim. Vratio se nakon 7 godina kad je bio osloboĆ°en svake sumnje. Jedan za drugim poumirali su dvojica biskupa, koji su bili izabrani nakon njega, te je on opet mogao uzeti u svoje ruke upravu biskupije. Posljednjih je godina naroĆØito pokroĆØio u svetosti te na taj naĆØin iskupio slabosti prijaÅ”njega života. Uvidio je i veliku svetost svoga negdaÅ”njeg uĆØitelja sv. Martina te svoje nesmotrenosti prema njemu iskupio gradnjom prve bazilike na njegovu grobu. U istoj je bazilici pokopan i on, nakon Å”to je preminuo u dubokoj starosti. Narod je i njega poĆØeo ĆØastiti kao sveca.

Život sv. Brcka uĆØi nas da za svetost nikad nije kasno, uĆØi nas da i po prirodi teÅ”ki znaĆØajevi mogu uz Božju milost i rad na samome sebi postiƦi krÅ”Ć¦ansko savrÅ”enstvo. Å toviÅ”e, onaj koji se morao boriti s viÅ”e slabosti, svladati veƦe poteÅ”koƦe, pokazuje joÅ” zaslužniju svetost od onoga koji je nekako veƦ po prirodi dobar. To nas može veoma ohrabriti da ne padamo u maloduÅ”nost zbog svojih slabosti, veƦ da uvijek upiremo pogled prema Gospodinu koji i od kamenja može stvoriti djecu Abrahamovu i od tvrdih i oporih znaĆØajeva prave svece.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mail [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: uto 23 lis 2007, 18:09
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Legenda o Svetom Florijanu

U razliĆØitim prikazima, koji pripadaju legendi, opisano je da je Florijan živio u rimskoj pokrajini Noricum (danaÅ”nja Austrija) u III. stoljeƦu poslije Krista u vrijeme vladavine rimskog cara Dioklecijana (243-316), reformatora rimske države, koji je uredio novĆØani sustav, gradio ceste, utvrde. Izgradio je i prekrasnu graĆ°evinu u Splitu, zvanu Dioklecijanova palaĆØa, ali je u povijesti ostao zapamƦen kao vladar koji je nemilice progonio krÅ”Ć¦ane na cijelom podruĆØju Rimskog Carstva kojem je pripadala i danaÅ”nja Austrija.

Prema nekim legendama Florijan je, kao rimski ĆØasnik, živio u Lauriacumu, danaÅ”njem Enns-Lorchu, pokraj Linza (Austrija). Vjeruje se da je kao ĆØasnik bio zadužen i za vatrogastvo, jer su joÅ” u Augustovo doba (63 godine prije Krista- 14 godina poslije Krista) u Rimu i svim pokrajinama Rimskog Carstva, gdje su djelovale rimske legije bile ustrojene vatrogasne postrojbe. Dosad to, meĆ°utim nije potvrĆ°eno, kao ni ĆØinjenica je li Florijan doista bio rimski vojnik.

AutentiĆØnom verzijom legende o životu Svetog Florijana smatra se legenda ā€œPassio St. Florijanā€, koja je ostala u naslijeĆ°u kao rukopis s kraja IX. stoljeƦa. Ona ovako opisuje vrijeme i život Svetog Florijana:


"KrÅ”Ć¦ane su progonili za vrijeme vladavine cara Dioklecijana i Maximusa. U to vrijeme, na obalnom podruĆØju Norciuma, funkciju namjesnika obnaÅ”ao je Aquilinus, koji je nakon dolaska u Lorch, s velikim žarom zaĆØeo "lov" na krÅ”Ć¦ane: ĆØetrdesetoricu njih je ulovio i nakon dugog muĆØenja bacio u tamnicu. Kad je za to saznao Florijan, u to vrijeme umirovljeni glavni ĆØinovnik, koji je tada živio u gradu Cetiumu (danas Zeiselmaur), požurio je u Lorch i sam izjavio da je krÅ”Ć¦anin,. SaznavÅ”i za to, namjesnik je od njega zatražio da prinese žrtvu bogovima, Å”to je Florijan odbio. Ostao je dosljedan tomu i kad su ga stavili na muke. Na kraju je pala presuda. Naredili su da ga se s kamenom oko vrata baci s mosta u rijeku Enns.

Osoba, koja ga je gurnula u rijeku, oslijepila je, a rijeka se uplaÅ”ila i izbacila mrtvo tijelo na hrid, gdje ga je jedan orao ĆØuvao s krilima sklopljenim u obliku križa. Potom se pojavio svetac i pokazao jednoj ženi mjesto gdje se tijelo nalazilo. Nakon pojave sveca žena je upregla životinje i odvezla se do rijeke Enns gdje je pronaÅ”la mrtvo tijelo. U strahu od pogana, pokrila ga je slamom i granjem. Upregnute, žedne životinje toliko su se umorile putem do mjesta gdje se tijelo trebalo pokopati, da nisu mogle ni maknuti, tad se na ženinu molbu iz zemlje otvorio izvor iz kojeg i danas izvire voda; osvježene su životinje nastavile put i stale na mjesto koje je sveta oznaĆØio. Zbog nemilosrdnih progona pokopali su ga brzo i kradomice. Nakon toga, kod groba su se zbila mnogobrojna ĆØuda: zli duhovi su istjerani iz ljudi, bolesni su ozdravljivali i svaki je bolesni vjernik na tom mjestu nalazio olakÅ”anje svojih muka. Onih 4o krÅ”Ć¦ana umrlo je u tamnici. Sve se ovo dogodilo u blizini obale Norciuma u Lauriacumu, za vrijeme vladavine Dioklecijana i Maximusa, kada je Aqilinus bio namjesnikom".

Opisani dogaĆ°aj zbio se 4. svibnja 304. godine i zbog toga je taj dan ā€“ 4. svibanj prihvaƦen kao Dan Svetog Florijana.

KrÅ”Ć¦ani su saĆØuvali trajan spomen na Florijana i proglasili ga svecem. Na mjestu gdje je prema legendi sahranjen izgradili su oko 800. godine benediktinski samostan koji je kasnije preÅ”ao u ruke augustinaca. Nazvan je "Samostan Svetog Florijana". I danas postoji, nalazi se nedaleko od austrijskog grada Linza. U svom sastavu ima jednu od najljepÅ”ih crkava austrijskog baroka, koja je raskoÅ”na s veliĆØanstvenim orguljama i sedam velikih zvona. DanaÅ”nji izgled samostan duguje milanskom arhitektu Carlu Antoniu Carloneu, zaĆØetniku izgradnje koja je trajala gotovo jedno stoljeƦe.

Sveti Florijan kao zaŔtitnik od vatre i zaŔtitnik vatrogasaca

Kult o Florijanu razvio se krajem VII. stoljeƦa, kad je bio Å”tovan kao pokrajinski svetac i zaÅ”titnik provincije uz rijeku Enns od najezde, paleži i pljaĆØke Avara s istoka. Od tad postoji i prvi pismeni zapis (791. godine) u kojem stoji da je Karlo Veliki kod rijeke Enns održao trodnevnu misu, moleƦi se Svetom Florijanu da pomogne njegovoj vojsci u borbi protiv Avara.

Prvi zapis o Svetom Florijanu kao zaÅ”titnik od požara potjeĆØe iz XVI. stoljeƦa, a pripisuje se Martinu Lutheru (1483-1546). U njemu stoji:

"....... do sad su obožavali Sv. Laurentiusa kao sveca ā€“ zaÅ”titnika od požara, a sad su ga zamijenili Sv. Florijanomā€.

PoĆØetkom XVII. stoljeƦa ime Svetog Florijana sve se viÅ”e povezuje s vatrogastvom. Njegov lik pojavljuje se na vatrogasnim spravama i opremi. On je "Božji svetacā€, ā€œVojnik vatreā€ i branitelj od najstraÅ”nije elementarne sile-vatre.

Kao zaÅ”titnik vatrogasaca Sveti Florijan prihvaƦa se tek poĆØetkom XIX. stoljeƦa, tj. u vrijeme kad poĆØinje organizirano vatrogastvo i kad se poĆØinju ustrojavati dobrovoljna vatrogasna druÅ”tva. Svetog Florijana, kao svog zaÅ”titnika prihvatili su vatrogasci Europe (Austrije, MaĆ°arske, NjemaĆØke, Hrvatske i dr.), vjerojatno stoga jer su smatrali da je bio rimski ĆØasnik u nekoj rimskoj legiji koja je imala zadaƦu gasiti požara i spaÅ”avati imovinu, Å”to se poput vatrogasaca zalagao za svoje bližnje, nije zatajio krÅ”Ć¦ansku vjeru, hrabro je umro i nije se odrekao Isusa Krista.

Sveti Florijan zaŔtitnik Hrvatskih vatrogasaca

Hrvatski vatrogasci prihvatili su Svetog Florijana krajem proÅ”log stoljeƦa po ugledu na europske vatrogasce. Osobito su ga slavili vatrogasci u sjevernoj Hrvatskoj, na podruĆØju tzv. Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice koja je osnovana 1876. i djelovala sve do 1918. godine.

U razdoblju izmeĆ°u dva svjetska rada (1918.-1945.) u Hrvatskoj se i dalje neobiĆØno Å”tuje Sveti Florijan, podižu mu spomenike, postavljaju slike ili kipove u crkvama, u vatrogasnim domovima, na raskrižjima cesta i putova, na zastavama dobrovoljnih vatrogasnih druÅ”tava, obiteljskim kuƦama.......

Dan Svetog Florijana, 4. svibnja, tzv. Florijanovo, bio je dan pravog slavlja u dobrovoljnim vatrogasnim druÅ”tvima. Vatrogasci su odlazili u crkve, odavali poĆØast Svetom Florijanu, pozivali svoje sugraĆ°ane na razne sveĆØanosti, otvarali vatrogasne domove, posveƦivali svoje zastave s likom Svetog Florijana, na javnim vježbama pokazivali svoje sposobnosti za akciju gaÅ”enja požara i spaÅ”avanja ljudi i imovine.

Od 1945. godine do 1990. Sveti Florijan se nije slavio u Hrvatskoj, uklonjen je iz vatrogasnih domova, zabranjivane su i odbaĆØene zastave s likom Svetog Florijana i Sveti Florijan je službeno ā€œnestaoā€ iz vatrogastva.

Godine 1991. tj. nakon proglaÅ”enja slobodne i samostalne Hrvatske, Sveti Florijan se vraƦa u naÅ”a dobrovoljna vatrogasna druÅ”tva i profesionalne vatrogasne jedinice. Obnavlja se ljubav i Å”tovanje prema vatrogasnom zaÅ”titniku. PrihvaƦa se opet Dan Svetog Florijana ("Zakon o vatrogastvu, 1993."). Vatrogasci pronalaze stare vatrogasne zastave s likom Svetog Florijana, Å”tuju ga, obnavljaju njegove kipove i slike.

Tako se primjerice pod nazivom "Akcija Sveti Florijan", koju je organizirala Hrvatska vatrogasna zajednica, prikupljala novĆØana pomoƦ u domovini i inozemstvu za stradale vatrogasce i njihove obitelji i pomoƦ vatrogasnoj organizaciji u vatrogasnoj opremi i sredstvima zaÅ”tite od požara. Vrlo je sliĆØna i "Akcija Sveti Florijan" u prikupljanju i prodaji umjetniĆØkih radova hrvatskih likovnih umjetnika.

BuduƦi da se Sveti Florijan ponovo pojavljuje na novim zastavama vatrogasnih druÅ”tava u Hrvatskoj na sjednici PredsjedniÅ”tva Vatrogasnog Saveza Hrvatske 3. ožujka 1992. i Savjeta za organizacijska, kadrovska i materijalna pitanja 30. ožujka 1992. godine prihvaƦeno je izmeĆ°u ostalog slijedeƦe:

"Po odluci dobrovoljnog vatrogasnog druÅ”tva vatrogasna zastava s jedne se strane može izraĆ°ivati prema ovom opisu:

Crvena tkanina plameno crvene boje, u sredini je lik Svetog Florijana (visine 45 cm) u boji na plavoj pozadini sa zlatnim eliptiĆØnim obrubom".

Prikazivanje lika Svetog Florijana

Iz opisa legendi o životu Svetog Florijana, kao i povijesnih ĆØinjenica nije moguƦe niÅ”ta pouzdano reƦi o liku Svetog Florijana, a potankosti kao Å”to su brkovi, brada, odora i sliĆØno. NajĆØeÅ”Ć¦i prikaz njegova lika prepuÅ”tao se maÅ”ti umjetnika, tako je primjerice u srednjem vijeku prikazivan kao konjanik i oklopnik, ponekad kao mladiƦ gotovo djeĆØaĆØka lica, a ponekad ĆØak i kao starac. U mnogim prikazima on ima bradu, ponegdje brkove, a ĆØesto je i golobrad, Å”to znaĆØi da u tom pogledu ne postoji neko pravilo.

Sveti se Florijan najĆØeÅ”Ć¦e prikazuje u odori rimskog ĆØasnika, no ima negdje primjera kad je i drukĆØijim odorama. Dakle opet nema pravila i ponovo je to prepuÅ”teno umjetniĆØkoj maÅ”ti. U pogledu drugih obilježja najĆØeÅ”Ć¦e u lijevoj ruci drži crvenu ili bijelu zastavu s križem ili pak nema zastavu, a lijevu ruku drži na srcu. U desnoj ruci drži kabliƦ, posudu, vedro, vrĆØ i sl. i vodom gasi požar kuƦe u plamenu. U nekim prikazima kabliƦ ili posude drže anĆ°eli koji polijevaju vodom kuƦe koje gore. Vrlo ĆØesto uz njega se pojavljuje i mlinski kamen (simbol muĆØeniÅ”tva), koji podsjeƦa na naĆØin na koji je pogubljen.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
sike




Spol: muško
Postovi: 3435
Lokacija: SuŔak-Trsat
PostanoPostano: čet 25 lis 2007, 12:10
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Ovih se dana u talijanskim knjižarama u izdanju poznate izdavaĆØke kuƦe San Paolo pojavio životopis Carla Acutisa, petnaestogodiÅ”njega milanskog djeĆØaka koji je 12. listopada 2006. godine umro od leukemije. Nekoliko dana prije preminuƦa prikazao je Gospodinu svoj život za Papu i Crkvu. Pokojnikov župnik mons. Carlo Poma priprema sve Å”to je potrebno za pokretanje postupka beatifikacije. Kako je u razgovoru za Radio Vatikan rekla djeĆØakova majka Antonia Acutis, Carlov se život može opisati jednom njegovom reĆØenicom: "Euharistija je moja autocesta za nebo". Carlo je kao dijete, poglavito nakon prve priĆØesti, gotovo svaki dan iÅ”ao na misu, molio krunicu i klanjao se pred Presvetim. Premda je živio intenzivnim duhovni životom, radosno je proživljavao mladost Å”to je puno utjecalo na sve njegove vrÅ”njake. Bio je nadaren za informatiku, s lakoƦom je ĆØitao tekstove iz informatiĆØke inženjerije, tu je svoju nadarenost stavio na raspolaganje bližnjemu. Bio je velikoduÅ”an sa svima, od useljenika do nesposobnih, od djece do prosjaka. U njegovu su se druÅ”tvu svi osjeƦali kao kod izvora bistre vode. Malo prije nego je preminuo prikazao je svoje patnje za Papu i Crkvu. Njegovo hrabro suoĆØavanje s boleÅ”Ć¦u i smrƦu mnoge je uvjerilo kako je u njemu bilo neÅ”to posebno. Kad bi ga lijeĆØnik pitao kako se osjeƦa, odgovarao bi: "Ima ljudi koji puno viÅ”e trpe od mene", istaknula je majka.
Francesca Consolini, postulatorica za kauze svetih, kazala je kako je lik mladoga Carla veoma zanimljiv. S veseljem je živio svoju mladost, bez drama, napetosti i straha; bio je sretan Å”to je mlad, svaki dan je uživao u svojoj mladosti. Njegova mu je vjera, ĆØista i ĆØvrsta, pomogla da bude iskren prema sebi i drugima. Bio je osjetljiv na probleme i situacije prijatelja, vrÅ”njaka i svih s kojima se susretao. Život je prihvatio kao dar Božji, kao odgovor na Gospodinov poziv. Živio je životom svojih vrÅ”njaka, uživao u njihovu prijateljstvu. ShvaƦao je vrednotu svakodnevnoga susreta s Isusom u euharistiji, nije to bila bolesna ili obiĆØajna pobožnost, dapaĆØe, drugi su ga voljeli i uvijek željeli biti s njim radi njegove jednostavnosti i živosti. Nakon njegove smrti brojni su o njemu ostavili pismeno svjedoĆØanstvo, a mnogi se preporuĆØuju njegovu zagovoru. Sve je to pridonijelo svraƦanju posebne pozornosti na lik toga mladiƦa, zakljuĆØila je Consolini i dodala kako prouĆØava sve Å”to je napisano i reĆØeno o Carlu, istaknuvÅ”i kako se oko njegova lika razvija ono Å”to nazivamo "glas svetosti".

Gospodine,kome da idemo?Ti imaÅ” rijeĆØi života vjeĆØnoga!
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web stranice [Vrh]
Prethodni postovi:    
Prethodna tema Prethodna tema
Započni novu temuOdgovori na temu

Izaberi forum:   

Ne možeš otvarati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš urešivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš glasovati u anketama.

Powered by phpBB © 2001, 2006 phpBB Group