HBK forum
Pravilnik FAQ FAQ Pretražnik Pretražnik Članstvo Članstvo Profil Profil Privatne poruke Privatne poruke Registracija Registracija Login Login
Sada je: sri 20 ruj 2017, 2:06. Pogledaj neodgovorene postove
ZANIMLJIVI SVECI - svjedoci za svako vrijeme
Započni novu temuOdgovori na temu
Prethodna tema Sljedeća tema
Autor Poruka
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sri 28 lip 2006, 18:03
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Sveti Irenej, slavni lyonski biskup, napisao je prvi prikaz svega poklada kršćanskog nauka i na taj način postao utemeljitelj kršćanske teologije ili "otac katoličke dogmatike" kako ga neki nazivaju. Potekao je iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne. Tamo je još bila veoma živa tradicija o apostolima koji su ondje djelovali, a osobito o sv. Ivanu i sv. Pavlu. Ne znamo za godinu Irenejeva rođenja. Ono se zbilo vjerojatno sredinom II. stoljeća. Podrijetlom je bio Grk, a u mladosti je stekao izvanredno bogatu i svestranu izobrazbu. Dobro je poznavao Sveto pismo i prve spise ranih kršćanskih pisaca, uz to je bio načitan djelima klasične književnosti, a poznavao je i spise raznih krivovjeraca svoga vremena.
Glavni je pak Irenejev učitelj bio sveti Polikarp, biskup u Smirni. Prema vlastitom priznanju, njegov je nauk požudno u srce upijao i njime se hranio. Ličnost toga biskupa učinila je na njega silan dojam. On ga više nikad nije mogao zaboraviti pa je još i u starosti rado pripovijedao o svojim susretima s Polikarpom, koji je bio učenik apostola Ivana.

Ne znamo točno godinu kad je Irenej iz Male Azije došao u Galiju, u Lyon, a nije nam sa sigurnošću poznato ni koji je razlog njegova dolaska. Kršćanstvo se u Lyonu ukorijenilo već u prvoj polovici II. stoljeća i to medu pučanstvom što se doselilo iz Azije. Vodenim putem to baš i nije bilo nemoguće. Oko g. 177. u Lyonu se već nalazila brojna kršćanska zajednica, dobro organizirana, kojoj je kao biskup stajao na čelu devedesetogodišnjak Potin. Među njegovim svećenicima nalazio se i Irenej. Sv. Grgur Turonski, biskup, piše u svojoj Povijesti Franaka "da je Irenej u biskupstvu naslijedio mučenika Potina i da je svojim propovijedanjem u kratko vrijeme učinio kršćanskim cijeli grad Lyon". O mučeničkoj smrti sv. Ireneja govore sv. Jeronim i sv. Grgur Turonski. Ovaj posljednji izričito tvrdi da je Irenej "život završio mučeništvom". Bilo je to za Septimija Severa i njegova progonstva kršćana između 202. i 203. godine. Grgur piše: "Irenej je pokopan u bazilici Svetog Ivana, pod oltarom. S jedne mu je strane položen Epipodij, a s druge mučenik Aleksandar. Prah, s vjerom sabran iz tih grobova, liječi odmah bolesnike. U toj se kripti krije velika slava koja je, mislim, vrijednost mučenika."

Ta je bazilika tijekom vremena promijenila svoje ime, a za vrijeme hugenotskih ratova u Francuskoj bila je g. 1562. opustošena te njezine relikvije obeščašćene. Na brežuljku Fourviere, u starom dijelu Lyona, nalazi se danas crkva Sv. Ireneja koja čuva trajnu uspomenu na njega. Na ulazu u kriptu te crkve stoji natpis: "Tu je kriptu dao sagraditi sv. Pacient, lyonski biskup u V. stoljeću, na mjestu gdje su sv. Potin i sv. Irenej, poslani u Lyon od sv. Polikarpa, učenika apostola Ivana, sakupljali prve kršćane. Tu su bili pokopani brojni mučenici."

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: pet 30 lip 2006, 9:38
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Sveci Mučenici
Strašno je to kad luđaci, neuračunljivi i neodgovorni tipovi dođu na vlast. Tada prijete mnoga, ali ne i ugodna iznenađenja. Tip neodgovorne i samovoljne vladavine bio je rimski car Neron. On je i tipičan primjer umišljene veličine. Smatrao je da bi svojim pjesničkim darom nadmašio čak i staroga Homera, samo kad bi mu se pružio prizor sličan onome kod pada Troje. Zato je 16. srpnja godine 64. dao podmetnuti požar koji je djelomično ili posve uništio više gradskih četvrti u velikom Rimu. Mnoštvo je ljudi zbog njegove ludosti ostalo bez krova. U gradu je nastalo silno neraspoloženje koje se lako moglo pretvoriti u bunu protiv samovoljnika i tiranina u carskome grimizu. U strahu za vlastitu kožu Neron je bacio krivnju na nedužne kršćane. I tako je buknulo prvo progonstvo protiv kršćana u samome Rimu. Rimski povjesničar Tacit u svojim Analimoc (Ljetopisima), u 15. poglavlju, govori o "velikom broju" kršćana koji su tada bili stavljeni na muke. Jedne su od njih bacali pred divlje zvijeri, a drugi su gorjeli kao žive baklje u Neronovim vrtovima, dok se on sa svojim ulizicama zabavljao i iživljavao u razvratu. O rimskim mučenicima u Neronovo doba piše koncem I. stoljeća sveti papa Klement I. u svojoj prekrasnoj poslanici Korinćanima. Evo izvatka iz te poslanice što govori o prvim junacima, mučenicima i svjedocima Rimske crkve: "Ostavimo se starih primjera, pristupimo najbližim boriocima! Uzmimo uzvišene primjere iz svojega doba! Zbog ljubomore i zavisti bijahu najvjerniji i najpravedniji stupovi Crkve progonjeni i sve do smrti su se borili.

Stavimo sebi pred oči dobre apostole! Petar s nepravedna ljubomora ne podnese samo ovaj ili onaj jad nego svu silu nevolja, te tako po mučeničkoj smrti dođe na mjesto slave što ga ide. Po ljubomoru steče Pavao nagradu za svoju postojanost. Sedam je puta nosio okove, bježao i bio kamenovan. Posta propovjednikom na Istoku i na Zapadu i ubra uzvišenu slavu s vjere svoje. Cio je svijet on učio pravednosti, došao je Zapadu na granicu, pretrpio mučeničku smrt pred zapovjednikom tjelesne carske straže, rastao se sa svijetom, preselio se na sveto mjesto i postao nam tako najveći uzor postojanosti. Tim ljudima što su proživjeli svet život pridošlo je veliko mnoštvo izabranika koji su zbog ljubomora bili zlostavljani mnogim mukama i mučenjima i postali su nam najljepšim primjerom. Zbog ljubomora progonstvo su pretrpjele žene Daneide i Dirka, pošto su podnijele teška i okrutna mučenja, dale se na čvrstu trku vjere te slabašne tijelom plemenitu nagradu primiše. Ljubomor otuđi mnoge duše žena od njihovih muževa i preinači riječ oca našega Adama: Ovo je kost od mojih kostiju i meso od mojega mesa. Ljubomor i svađa raskopaše velike gradove i istrijebiše brojne narode."

Tom često upotrebljavanom riječju "ljubomor" sv. Klement vjerojatno cilja na Židove, koji su u Neronovo doba ljubomorni - ili bolje zavidni prema kršćanima - podjarili rimsku vlast protiv njih. Štovanje se rimskih prvomučenika razvilo zajedno sa štovanjem apostolskih prvaka Petra i Pavla, koji su također bili žrtve istoga progonstva. To je štovanje u Rimu još i danas veoma živo, o čemu svjedoče jedna kapela i jedna župna crkva. Kapela maloga sjemeništa rimske biskupije posvećena je rimskim prvomučenicima, isto tako župna crkva na staroj Aurelijevoj cesti. Prva je podignuta g. 1933., a druga g. 1964. Mali sjemeništarci i budući pastiri Vječnoga grada mogu, doista, u rimskim prvomučenicima gledati savršene uzore vjernosti. Oni su izdržali i najteže muke, pokazali se vjernima i u najvećim kušnjama

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:14
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

SVETI ŠIMUN, BISKUP I MUČENIK (+ 107.)
Za sv. Šimuna, drugog jeruzalemskog biskupa, misli se da je bio sin Kleofe, jednog og dvojice učenika kojima se Isus ukazao na putu u Emaus. Nakon mučeničke smrti sv. Jakova Mlađeg, prvog jeruzalemskog biskupa oko godine 62. preostali učenici izabrali su Šimuna za njegova nasljednika. To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti. Sv. Šimuna su za progonstva prvih godina carevanja cara Trajana optužili pogani i Židovi da je kršćanin i Davidov potomak. Godine 107. bio je dugo mučen, a zatim raspet. Pobudio je i čuđenje i divljenje gledatelja pa i samog konzularnog legata Tiberija Klaudija Attika, jer je bio starac od 109. godina a od toga biskup 43 godine.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:15
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Mucijan-Marija Wiaux

Svetac

Papa Ivan Pavao II. svečano je 11. prosinca 1989. proglasio svetim redovnika iz družbe Braće kršćanskih škola. To je Mucijan-Marija Wiaux. Danas ćemo se upoznati s njim.

Njegov je život bio prava monotonija, nalik na pustinju. Krajolik je pustinje veoma jednoličan: beskrajna pješčara, pijesak i opet samo pijesak, dani puni žege, sve slični jedan drugome, noći pune hladnoće i sablasnog mraka. Sliku jedino izmijeni koji put strašan vjetar, ali je ništa ne poljepša. Drugih događaja u pustinji nema. Ondje ne pada kiša i ništa ne niče, ne raste, ne zeleni se, ne donosi ploda.

U sivilu i jednoličnosti života brata Mucijana ističe se ipak jedan dan. Bilo je to 1. srpnja 1856. kad je mladi Louis-Joseph Wiaux, sin seoskog kovača, obukao crnu sutanu s bijelim ovratnikom školske braće sv. Ivana de La Salle. Tada je promijenio i svoje krsno ime. Otada se zvao brat Mucijan-Marija.

Pogledajmo sada najprije što je prethodilo Mucijanovu oblačenju i prihvaćanju redovničkoga života. To je kao i kod svakog sveca i čovjeka bila obitelj. Čovjek se rađa, raste, prima prvi odgoj, doživljava prve vesele i žalosne dane u obitelji. Naš dragi brat Mucijan rođen je 20. ožujka 1841. u Melletu, sjeverno od grada Charleroi u Belgiji, kao sin kovača Ivana-Josipa i Elizabete, rođene Badot, koja je držala gostionicu. Mali Louis-Joseph - budući brat Mucijan - bio je treće od njihove šestero djece. Ti vrijedni, marljivi i vjerni ljudi dali su svojoj djeci dubok kršćanski odgoj. U obitelji se svaki dan zajednički ujutro i navečer molilo, svaki dan se pod pročelništvom oca molila i krunica, a djeca su svaku večer polazila na počinak moleći prije toga blagoslov oca i majke.

Mali Luj-Josip od malena pokazivaše velik smisao za molitvu. Rado je molio, mnogo je molio, često je molio. Činio je to ne samo sudjelujući u onoj svakidašnjoj obiteljskoj zajedničkoj molitvi, već je molio i sam za se bilo u kojem kutu seoske crkve, bilo negdje u vrtu ili u polju, pa čak i u pivnici kad je gore u gostionici dolazio veći broj gostiju, čekajući naloge svoje veoma poslovne majke. Molitva će biti jedna od glavnih značajki njegova života. Ona vuče svoje duboko korijenje iz najranijeg djetinjstva.

Kad je Luj-Josip, koga su u selu počeli nazivati "Luj Gonzaga", završio osnovnu školu, njegov ga je otac uzeo u svoju kovačnicu. Pokazavši mu svoj nakovanj, batove i čekiće, rekao mu je: "Eto ti, sine, pa počni!" U to doba bio je kao šegrt kod kovača Wiauxa Jakov Desclez. On će kasnije kao 70-godišnjak o našem malom junaku dati ovo svjedočanstvo: "Luj je bio primjernog vladanja, u selu se o njemu govorilo kao o uzoru. Provodio je život molitve, rada i poslušnosti. Spavali smo zajedno u istoj sobi. On je često dugo klečao kraj svoga kreveta prebirući zrnca krunice. Ta me je izvanredna pobožnost potaknula da mu jednog dana kažem: 'Luj, ti moraš poći u samostan!'"

Luj je onamo i pošao. Bilo je to 7. travnja 1856., a 1. srpnja bio je već obučen i tada počinje njegov jednoličan, a ipak nutarnje tako bogat redovnički život. On se zaodjenuo oružjem svjetlosti i obukao u Gospodina Isusa Krista po Mariji, prema kojoj je cijeli život bio izvanredno pobožan, a ona mu je bila put prema Isusu, i po savjesnom obdržavanju redovničkih pravila, koje u zajednici postade poslovično. Prvo je polje katehetskog i učiteljskog rada brata Mucijana bio jedan razred djece u Chimayu. Zatim je godinu dana poučavao u Bruxellesu. Godine 1859. redovnička ga je poslušnost dovela u kolegij u Malonne, gdje će ostati sve do svoje smrti 1917. godine. Na početku toga razdoblja zateklo ga je teško iskušenje. Gotovo su ga otpustili iz reda smatrajući ga nesposobnim za školski apostolat. Da se to dogodilo, kolika bi to bila šteta. No Gospodin toga nije dopustio. I njegov će mu vjerni sluga u zahvalu kao školski brat služiti poučavajući kroz više od 50 godina.

Slijedeći duhovni nauk utemeljitelja Družbe školske braće sv. Ivana de La Salle, sveti brat Mucijan se uvijek dao voditi duhom vjere koja mu je omogućivala da u svim svojim poslovima vidi Boga, ili bolje - njegovu volju. On je neprestano bio u sjedinjenju s Bogom. U pet i pol ujutro već je klečao pred svetohraništem. Zatim bi pošao do Majke Božje. Preko dana bi u slobodno vrijeme molio krunicu. Često bi pohađao Isusa u Presvetom Sakramentu, a odšetao bi se kao pobožni hodočasnik i do lurdske špilje u zavodskom parku te ondje molio, pred Gospom izlijevao svoje srce.

Gojenci su ga u zavodu puni udivljenja prema njemu nazivali "bratom koji uvijek moli". On je tim mladima neprestano naglašavao pobožnost Euharistiji i Presvetoj Djevici, a svi su znali da o tome govori iz svog najdubljeg uvjerenja i svojeg svagdašnjeg proživljavanja.

Na koncu svoga života brat je Mucijan s pobožnošću i zahvalnošću mogao uzdahnuti: "Kako se čovjek osjeća sretan kad se kao ja nalazi na rubu groba, a čitav je život gajio veliku pobožnost prema Gospi!" To je bila prije smrtne stiske njegova posljednja poruka. Svoju je čistu dušu predao Bogu 30. siječnja 1917. Već na sam dan njegove smrti zbila su se uslišanja po njegovu zagovoru. Oko njegova groba brzo su se počele skupljati mnoštva hodočasnika. Postupak za proglašenje blaženim pokrenut je šest godina nakon njegove smrti. Kao svetac u Crkvi je postao uzor svim odgojiteljima djece i mladeži.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:16
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Bernardin Realino

Svetac

Bernardin je rođen 1. prosinca 1530. u Carpiju, u sjevernoj Italiji. Stekao je zamjernu humanističku kulturu te postao dvostruki doktor: građanskoga i crkvenoga prava. Pohađao je predavanja na sveučilištu u Modeni, Bologni i Ferrari. U svojoj je ličnosti mogao ujediniti sve ideale tadašnje talijanske humanističko-renesansne kulture.

Po naravi je bio veseljak, optimist, vedar, srdačan, prema drugima pun poštovanja, darežljiv. Sve su to vrline koje čovjeku daju veliku vrijednost i osvajaju simpatije. Stoga nije čudo da je Bernardin kroz deset godina kao pravnik obavljao razne pravno-administrativne službe i to s uspjehom. Da je u njima ostao, vjerojatno bi se u društvu častima i bogatstvom visoko popeo. No, on je vidio da će kao pravnik biti izložen opasnostima u kojima bi se mogao ogriješiti o glas savjesti, o pravdu i poštenje. Izgubivši i ženu, koju je veoma volio, sve je više u duši dozrijevao i tako se osposobio da je mogao donijeti jednu veliku životnu odluku.

Posljednje mjesto njegova građanskoga službovanja bio je Napulj. Tamo je došao u dodir s Družbom Isusovom. Na njega su naročito djelovala dva isusovca, koje je promatrao u crkvi. Njihovo čedno i pobožno držanje pobudilo je njegovu pažnju i on se počeo zanimati za red kome pripadaju. Saznavši da je to Družba Isusova, oduševio se za nju te zamolio da i on bude u nju primljen. Bile su mu tada 34 godine. Primio ga je u Družbu Alfonso Salmeron, jedan od prvih sudrugova sv. Ignacija. General reda bio je tada nasljednik svetog Ignacija o. Diego Lainez, koji je govorio: "Dajte mi osoba koje su živjele i djelovale u svijetu jer takve su za nas dobre." Bernardino Realino, pravnik i administrativac, bio je baš takav i on se priključuje drugoj generaciji isusovaca u Italiji, među kojima su najslavnija imena: Roberto Bellarmino, Antonio Possevino, glasoviti diplomat, Claudio Acquaviva, kasniji general reda, Matteo Ricci, misionar u Kini. Svi su oni utjecali na oblikovanje isusovačkoga stila života u Italiji.

Bernardin Realino ostavio je konačno, stupivši 13. listopada 1564. u Družbu Isusovu, svijet, svoju pravničku karijeru, odrekavši se čak i svoje humanističke kulture - ili bolje: zamijenivši je znanošću križa. A to je značilo potpuno se odreći samoga sebe, uzeti križ te ići za Isusom. U jednome pismu svome ocu ovako je opisao Družbu Isusovu: "U njoj se provodi dobar život, slijedi zdrav nauk, siromašno odijeva - ali zato uživa duhovno bogatstvo, žar ljubavi prema Bogu i bližnjemu." Sve te osobine podsjećaju Bernardina na prvotnu crkvenu zajednicu u Jeruzalemu s apostolima na čelu. On se među subraćom u Družbi osjeća kao u nekom zemaljskom raju, zadovoljan i smiren u srcu, upravljajući sve na službu Bogu i bližnjemu. Njegova pisma i njegova subraća svjedoče o darovima Duha kojih je bio pun. Bila je to radost, mir, velikodušnost, dobrohotnost, dobrota, vjernost, blagost. Po njima je omilio tolikima. Za svećenika bio je zaređen 24. svibnja 1567. te, tako rekavši, kao mladomisnik bio izabran za duhovnika, kasnije za učitelja novaka, obavljajući i svećeničke poslove u korist napuljskoga građanstva, osobito kao vođa jedne Marijine kongregacije. Godine 1574. bio je poslan u Lecce da ondje osnuje kolegij u kojemu će biti poglavar, ali i podložnik. U tom je gradu ostao sve do svoje smrti 2. srpnja 1616. Svojom svetošću, ljubaznošću u susretima s ljudima, strpljivošću, uslužnošću, kao duhovni vođa i svetac, omilio je svima pa su ga nazvali "ocem grada". Njemu se s jednakim povjerenjem obraćahu biskupi, prelati, knezovi, plemići kao i priprosti svijet. Privlačili su ih i njegovi karizmatički darovi, osobito dar čudesa.

Sveti Bernardino Realino je nasmiješeni svetac. Njegov se smiješak temelji na dubokoj usrdnosti s Isusom. Iz te je usrdnosti izlazio uvijek među ljude pun vedrine, blagosti i dobrohotnosti. Nju nije moglo ništa uništiti. Na početku svoga boravka u Lecceu naišao je na nerazumijevanje, pa i kod subraće, ali se time nije dao svladati. Sačuvao je vedrinu, nadu, i u tome je bila tajna njegova uspjeha. Vjerovao je da Isus sve vidi, sve zna, i to mu je bilo dosta. Kad je ostario, mogao je još jedino moliti, davati dobar primjer i zračiti oko sebe svetost. I to je bilo mnogo. Sav se grad okupljao oko njegove ličnosti pa su svetoga starca gradski oci zamolili da Lecce uzme pod svoju zaštitu. On je to prihvatio, ali je znao da pravi zaštitnik toga grada može biti samo Isus i zato je sebi dragi grad u molitvi neprestano svome Gospodinu izručivao.

Toga divnoga, jednostavnoga čovjeka papa Leon XIII. proglasio je 27. rujna 1895. blaženim. Ta je beatifikacija imala odjeka i u travničkom sjemeništu u kojem se tada nalazio sluga Božji Petar Barbarić. Kad se bio razbolio od sušice, pisao mu je njegov prijatelj Petar Papac "da je za njegovo zdravlje molio devetnicu u čast novom blaženiku isusovačkog reda Bernardinu Realinu". Po završetku II. svjetskog rata Pio XII. proglasio je 22. lipnja 1947. Bernardina Realina, zajedno s Ivanom de Brittom svetim.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:16
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Franjo de Geronimo

Svetica

Pisac F. M. d’Aria napisao je i u Rimu 1943. izdao knjigu pod naslovom Socijalni ob-novitelj – Kritička povijest života sv. Franje de Geronima. Tko pročita taj vrijedni životopis upoznat će jednu izvanrednu svetačku ve-ličinu. Ona je izrasla iz zdravog obiteljskog korijena. Svetac je rođen 17. prosin-ca 1642. u Grotaglieu, kod Toronta, u južnoj Italiji, u građanskoj obitelji kao prvo od jedanaestero djece. Obitelj je bila prilično bogata, no još više od materijalnoga bogatstva obilovaše dubokom vjerom i kršćanskom pobožnošću. Stoga nikakvo čudo što je dala Crkvi tri duhovna zvanja. Najslavnije je od njih zvanje na-šega sveca. Ono se rodilo već u njegovu djetinjstvu, razvilo u mladenaštvu te os-tvarilo u muževnoj dobi. Bilo je to godine 1666.
Nakon svećeničkog ređenja Franjo je nastavio studij crkvenoga prava i te-o-lo-gije, a g. 1670. zamolio je da bude primljen u Družbu Isusovu. Družbu je upo-znao jer je na isusovačkom kolegiju pohađao tečajeve iz govorništva i filozofije te jedno vrijeme u isusovačkom velikom kolegiju u Napulju obavljao čak i služ-bu prefekta mladih studenata. Oduševio se za svećenički rad u Družbi Isusovoj prema slovu i duhu, danu joj od utemeljitelja sv. Ignacija. Kao isusovac djelovao je u već zrelom razdoblju povijesti Družbe Isusove, kad su se pomalo počele nazrijevati okolnosti koje će dovesti do ukinuća reda.
Kako je stupio u Družbu kao svećenik, poglavari ga već nakon jedne godine novicijata pridružiše skupini pučkih misionara koja je krstarila gradovima i selima južne Italije. Bio je to tvrd ali i koristan misionarski novicijat za budućog velikog pučkog misionara, apostola i socijalnoga reformatora. Položivši 8. prosinca 1682. svečane zavjete, definitivno ostade u Napulju, dodijeljen tamošnjoj Kući profesa uz veliku i prostranu crkvu Gesù Nuovo. Više puta je molio da bude poslan u Indiju, u vanjske misije, no poglavari ga odrediše za misionara u Napulju. On se s time pomirio nazivajući svoje polje rada »domaćom Indijom«. U njoj je apostolski djelovao 40 godina.
Napulj je bio tada, kao i mnogi drugi veliki lučki gradovi, pun svakojakih poroka. Svetac ga je prihvatio ljubavlju Isusa Krista, prijatelja carinika, grješ-ni-ka i bludnica. Njegov se apostolski i misionarski rad odvijao po uskim ulicama, sumnjivim predgrađima i trgovima Napulja. »Ako se izuzme ono nekoliko sati za potreban san te sati posvećeni molitvi, svetac je ostatak svoga života provodio s onima udaljenima i upravo ondje gdje su oni živjeli, po ulicama i trgo-vima najzloglasnijeg dijela grada. Zadužen za stalne gradske pučke misije služ-bom riječi i sakramenata pokore i Euharistije te neprestanom pučkom katehezom ostvarivao je veliko djelo ćudoredne ljudske i kršćanske obnove, koja ga je nadživjela kroz još mnogo godina« (P. M. Gioia, DI).
U svome radu svetac je pokazao izvanredne organizatorske sposobnosti. Stvorio je veliku misionarsku ekipu koju su uz svećenike sačinjavali i laici. Oni su se novačili iz redova malih obrtnika i svečevih obraćenika. Preko njih je dopirao i do onih na dnu društva, ljudske i moralne bijede. On sam bio je posvuda nosilac tople riječi vjere i ljubavi. Njegove potresne propovijedi uz Božju milost taknule su i obratile mnoga tvrdokorna srca. A Bog ih je često pratio znakovima i čudesima, kao ono u apostolsko doba.
Iscrpljen naporima što ih je podnio za Božje kraljevstvo, Franjo je umro u Napulju 11. svibnja 1716. U nedjelju poslije njegove smrti u isusovačkoj crkvi gdje je bio pokopan primilo je svetu pričest preko 40.000 ljudi. Tako je to bilo i za njegova života svake treće nedjelje u mjesecu. Franjo je još za života od svih op-ćenito bio smatran svecem. Crkva je i službeno priznala njegovu svetost kad ga je papa Pio VII. 2. svibnja 1806. proglasio blaženim, a Grgur XVI. 26. svibnja 1839. svecem. Svečevo je tijelo sve do svršetka II. svjetskog rata počivalo u lijepo uređenoj kapeli crkve Gesu Nuovo u Napulju, a tada je preneseno u njegov rodni Grotaglie u tamošnju isusovačku crkvu. U Napulju ostade ipak jedna njegova dragocjena relikvija kao i umjetnički veoma vrijedan kip od umjetnika Jerace, koji prikazuje sveca kako propovijeda. Napulj ga i danas mnogo štuje kao svoga sveca, a tkogod kao hodočasnik posjeti taj grad, rado zalazi u crkvu Gesù Nuovo, koja kao da još i danas odjekuje propovjedničkim glasom velikoga sveca.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:17
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

ulijan Maunoir

Blaženik

Ured velikih pučkih misionara ide, bez sumnje, i isusovac bl. Julijan Maunoir, apostol Bretanje. Rodio se u seljačkoj obitelji u Francuskoj, u mjestu St-Georges-de Reintembault, 1. listopada 1606. Bio je veoma bistar dječak, sposoban za školu, bezazlen i sklon pobožnosti. Školovao se u isusovačkom kolegiju u Rennesu. Ondje je slušao i čitao o doživljajima misionara u Indiji i Kanadi pa je, u želji da i sam postane misionar u vanjskim misijama, stupio u Družbu Isusovu. Bog je s njim u Družbi imao druge planove. Njegovo će misijsko područje postati Bretanja.

Kad je već kao svećenik postao rektor isusovačkog kolegija u Quimperu, zanio ga je apostolski primjer svećenika Michela Le Nobletza pa je pošao u njegovu školu. Nakon jednog hodočašća u svetište Majke Božje Ty Mam Doué, a osobito nakon jedne teške bolesti, od koje je nenadano ozdravio, postane mu posve jasno da je njegovo misijsko područje – njegova Kanada o kojoj je sanjao – Bretanja.

U pučkomisionarskom radu oca Maunoira poučio je Le Nobletz, koji se morao udaljiti iz biskupije Quimper. Njegova se misionarska metoda, a koju je prihvatio i produbio otac Maunoir, sastojala u poučavanju djece i odraslih u katekizmu, u propovijedanju o vječnim istinama, te u pučkim pjesmama na breton-skom jeziku. Sadržaj je tih pjesama velikim dijelom bio iz katekizma. I tako je puk pjevajući učio. Misionar se čak služio i plakatima koji su pružali nešto i za ljudsko oko. Vrijednost je te metode rada u tom što je poštivala načela zdrave ljudske psihologije. Vjerske istine nastojalo se naučiti tako da se što dublje usijeku u pamćenje i u srce.

Blaženi Maunoir je po zagovoru Majke Božje naučio teški bretonski jezik upravo na čudesan način u rekordnom roku pa je, osim na francuskom, mogao propovijedati i na tom jeziku. U svom apostolskom radu on je obišao sve bretonske biskupije poučavajući, propovijedajući, ispovijedajući i organizirajući pučke pobožne svečanosti. Pri tom nije bio pošteđen od poteškoća, nerazumijevanja, križeva, no revni je misionar znao za koga radi pa je ustrajno preko svega prelazio, išao dalje i na taj način mnogo dobra učinio.

Otac Maunoir je u svoj rad uključio i organizirao i mnoge dijecezanske svećenike, pa je duhovna žetva s brojnim obraćenjima bila još veća i trajnija. Za du-hovnu obnovu osnovao je i dva doma duhovnih vježbi: u Quimperu i Vannesu. Pametno i neupadljivo borio se i protiv praznovjerja iskorijenivši tako neke oblike magije. Mnogo je nastojao i oko oživljavanja štovanja starih bretonskih svetaca.

Nakon smrti svećenika Le Nobletza te svoga pomoćnika isusovca o. Bernarda blaženi je Maunoir preuzeo svu brigu za bretonske misije u svoje ruke istrošivši se za njih posve. U teškom i napornom radu zahvatila ga je jaka groznica i on je u Plévinu 28. siječnja 1683. završio svoju zemaljsku trku te otišao po neuveli vijenac slave.

Papa Pio XII. proglasio je tog velikoga pučkoga misionara 29. svibnja 1951. blaženim. Njegov se blagdan s naročitom zahvalnošću slavi u četiri bretonske biskupije, koje ga smatraju svojim apostolom. I s pravom, jer idući od župe do župe, blaženik je 43 godine proveo u Bretanji.

Kad je otac Maunoir radio s ekipom svećenika – a to je bilo gotovo redovito – misije bi trajale i po mjesec dana. Misionari bi svaki dan ustajali u četiri sata, zajednički izmolili male hore, razmatrali, a onda u procesiji krenuli u crkvu, gdje ih je obično čekalo mnoštvo svijeta. Tada bi služili svete mise i dali se na ispovijedanje. U takvom bi radu uz poučavanje u katekizmu proteklo cijelo prijepodne. Poslije ručka održavala bi se konferencija za same svećenike. Za nju je otac Maunoir znao pozvati odlične predavače kao što su bili isusovci o. Rigoleuc i o. Huby. Predvečer bi se nastavilo s misijskim programom propovijedanja, katehiziranja u crkvi, a sve bi završilo euharistijskim blagoslovom. I na takav je na-čin blaženi Julijan Maunoir obnavljao ne samo puk, već i njegove duhovne pastire. Plodovi su bili trajni jer će se Bretanja ubrajati među najbolje kršćanske pokrajine Francuske. Posvuda je nadaleko bila poznata, pa čak i poslovična, vjera i pobožnost Bretonaca. Nju neka potvrdi jedna anegdota.

Malo prije izbijanja Njemačko-francuskog rata godine 1870. bio je pozvan u Rim glasoviti francuski liječnik Alphonse Guérin da liječi papu Pija IX., koji je trpio teške boli u prsima. Guérin je kod visokog pacijenta ostao gotovo dva mjeseca i obojica su se veoma dobro slagala. Jednoga dana kod uobičajenog pregleda liječnik je rekao Papi: »Morat ću se veoma čuvati da svojim zemljacima ne bih pripovijedao kako sam svaki dan polagao svoju glavu na vaše grudi; poznam ja svoje Bretonce: oni bi mi bez daljnjega odsjekli uši da iz njih načine relikvije.« Za te je vjerne Bretonce blaženi Julijan Maunoir, njihov apostol i zaštitnik, bio i ostao »le Tad Mad«, a to znači dobri otac.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:17
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Antun Baldinucci

Blaženik

Naš je blaženik rođen u Firenzi 19. lipnja 1665., a otac mu je bio glasoviti i cijenjeni pisac djela o umjetnosti Filippo Baldinucci. Najpoznatije mu je djelo Kratki opisi profesora crtanja od Cimabue pa na ovamo. Novo izda-nje toga vrijednog i poučnog djela izišlo je u Firenzi u 5 svezaka 1845–1847. U jednome pismu, upravljenu o. Luigiju Ristoriju, taj vrijedni otac dao nam je sjajno svjedočanstvo o svom sinu, budućem isusovcu, velikom pučkom misionaru i bla-ženiku. On pripovijeda o djetinjstvu, prvim školama i nadasve o zvanju svoga sina Antuna.

Otac kaže da je svome sinu dao ime Antun iz zahvalnosti prema sv. Antunu Padovanskom koji mu je izmolio jedno za njega važno ozdravljenje. Mladi je Antun polazio školu u isusovačkom kolegiju San Giovannino u Firenzi. Tu je stu-pio u Marijinu kongregaciju i posvetio se Blaženoj Djevici Mariji. Ta je posveta bila za njega dvostruka obveza: nastojanje oko vlastitog usavršavanja i apostolat. On je oboje ozbiljno shvatio pa je Marijina kongregacija za njega, kao i za tolike druge idealne mladiće onog vremena, postala škola u kojoj je mnogo na-u-čio, u kojoj se duhovno, moralno i apostolski izgradio. Mladi je Antun gajio sve one vrline što su se gajile i u njegovoj obitelji: bila je to životna ozbiljnost, uz svestrano zalaganje za napredak u duhovnom životu i u stjecanju znanja.

Obitelj je Baldinucci već jednog svoga sina darovala Bogu. Bio je to Antunov stariji brat Gian Filippo, koji je stupio u dominikance. Htio ga je slijediti i An-tun, no otac se bojao da njegovo zdravlje nije prikladno za taj red te mu je savjetovao neka prije konačne odluke o zvanju obavi duhovne vježbe. U njima je, nakon nutarnjih vaganja i borba, upoznao da mu je mjesto u Družbi Isusovoj. Jedna redovnica iz samostana Sv. Marije Magdalene de Pazzi prorekla je Antunovu ocu da će od njegova sina postati velik misionar te da njegovo ne odviše čvrsto zdravlje neće biti zapreka ni za najteže napore misionarskoga života.

Antun je stupio u novicijat rimske provincije S. Andrea al Quirinale u Rimu 21. travnja 1681. U tom je novicijatu bila još uvijek živa i svježa uspomena na sv. Stanislava Kostku. On je postao ideal za nasljedovanje naraštajima rim-skih novaka. Za vrijeme viših nauka Baldinucci ih je zbog slaba zdravlja morao više puta prekidati te mijenjati boravak. Pa ipak, kraj svega toga on je molio generala reda neka ga pošalje u vanjske misije. Želja ga je onamo vukla u nadi za mučeničkom smrću. Sve nam to govori o njegovu velikom idealizmu. Međutim, umjesto u vanjske misije, poglavari ga odredište za misionara po rimskoj Kam-panji. Okolina grada Frascatija i Viterba postade poljem njegova misionarskoga rada sve do smrti. Kroz 20 godina on je u njemu ustrajao ne provodeći nikakav lagodan život.

Obilazio je pješke sela i gradiće idući po teškim i neprohodnim putovima. U Rimu se još i danas čuva kožni plaštić koji ga je imao štititi od vremenskih nepogoda. Kao misionar mnogo je propovijedao, ispovijedao, pohađao bolesnike, za-tvorenike, mirio zavađene. Da uštedi cipele, skinuo bi ih s nogu te putovao bosonog s torbakom na leđima s najpotrebnijim stvarima. Bio je pravi evanđeoski poslenik, bez velike prtljage, siromašan, zadovoljan najmanjim. Kao misionar prokrstario je tridesetak malih biskupija, a misija je održao 448, i svagdje s velikim uspjehom.

Blaženi Antun Baldinucci bio je u propovijedanju jednostavan. Želio je da ono što govori bude što jasnije, jer samo se jasno spoznate istine mogu u dušu upiti. To ne znači da je u propovijedanju bio monoton. On je također bio pravi sin temperamentnog talijanskog naroda pa bi svoje propovijedi znao prekidati te s Raspetim ili slikom, na kojoj je bila Presveta Bogorodica, voditi glasan i potresan razgovor. Znao je voditi i glasan razgovor s tvrdokornim grješnicima pozivajući ih na obraćenje.

Antun Baldinucci je bio veliki revnitelj duša. Za promicanje njihova spasenja domišljato je pronalazio sredstva. Za vrijeme misija organizirao bi pokorničke procesije s bičevanjem sve do krvi. Za one koji su težili za savršenijim kršćanskim životom osnivao je Marijine kongregacije. Duhovnim vježbama nastojao je oko obnove klera. Veoma je širio pobožnost Majci Božjoj, utočištu grješnika. Jedno je vrijeme sa sobom na misije stalno nosio Gospinu sliku te je izlagao na štovanje. S tom ga slikom najčešće i prikazuju na slikama.

O. Baldinucci je 18. listopada 1717. započeo misije u Pofiju, u biskupiji Veroli. Tada se tako teško razbolio i oslabio da ih nije mogao završiti i već je 7. studenog preminuo. Papa Leon XIII. proglasio ga je blaženim. Tijelo mu počiva u isusovačkoj crkvi u njegovoj rodnoj Firenzi.

2. srpnja

Po obnovljenom kalendaru Družba Isusova slavi danas spomendan svojih svetih i blaženih, koji su se posvetili apostolatu pučkih misija, osobito seoskih, po raznim krajevima Europe. Mi smo ovdje opisali trojicu od njih. No s njima se zajedno slave još i sv. Franjo Régis i sv. Franjo de Geronimo. Prvi je od njih u ovoj zbirci bar kratko opisan na svoj smrtni dan, tj. 31. prosinca, a drugi isto ta-ko, tj. 11. svibnja. Kao drugo čitanje za današnji spomendan uzima se broj 1 iz takozvane Formule Instituta Družbe Isusove, koja je za isusovački red temeljni dokument. Tu su naglašeni i nabrojeni baš oni poslovi što su ih ovi sveti i blaženi misionari tako revno obavljali: promicanje i obrana vjere po vjerskoj po-uci, propovijedima, čitanjima, duhovnim vježbama, katehiziranju djece i neukih, dijeljenju sakramenata, osobito sakramenata pokore, mirenju zavađenih, brizi za bolesnike i zatvorenike.

Iz toga slijedi da u Družbi Isusovoj nije mjesto samo učenim profesorima i teolozima, već i izrazito pastoralnim radnicima kakvi su bili sveci i blaženici koje danas slavimo. Družba se jednako ponosi njima kao i sv. Petrom Kanizijem i sv. Robertom Bellarminom i Franjom Suarezom te tolikim drugima koji se proslaviše perom i učenošću.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: sub 01 srp 2006, 22:18
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Ivan Franjo Régis

Svetac

Isusovac pater Henri Pinard de la Boullaye (1874–1958) u svojoj knjizi Exercices spirituels selon la Méthode de saint Ignace (Duhovne vježbe po metodi sv. Ignacija, I. svezak), pišući o trećem stupnju poniznosti, skupio je o toj kreposti izbor primjera iz života svetaca. Sam piše da je na taj način htio »pokazati s kolikim su žarom sveci željeli poniženja, patnje, trpljenja, kušnje svake vrste, i to iz ljubavi prema Kristu, i kako je Dobri Učitelj dopustio da se s njima postupa«. U tom nizu poslije sv. Ignacija Loyole odmah dolazi sv. Ivan Franjo Regis. O njemu piše: »Nedostojno oklevetan kod biskupa iz Viviersa mons. De Suzea te pao u nemilost, ukoren od generala Družbe Isusove, Franjo Regis podnosi sve anđeoskom strpljivošću, sve do dana kad je njegova nedužnost potpuno dokazana.« U vezi s tim upućeni smo na životopis sveca iz pera G. Guittona: S. Jean-François Régis, poglavlje 16. »Velika kušnja«. Kleveta bačena na sv. Franju Regisa postala je čak uzrokom mišljenja, da je bio izbačen iz Družbe, a što je puka izmišljotina janzenista, velikih protivnika isusovaca.

Prikazat ćemo dragi lik sv. Franje Regisa slijedeći uglednog hagiografa Wilhelma Schamonija koji ga je uvrstio u svoju upravo klasičnu svetačku zbirku Das Wahre Gesicht der Heiligen (Istinsko obličje svetaca) popraćenu bilo portretima, bilo fotografijama. Dakako da se ovo posljednje moglo primijeniti na svece koji su živjeli nakon izuma fotografskog aparata kao npr. sv. Katarina Labouré († 1876), sv. Bernardica Soubirous († 1879), sv. Ivan Bosco (†1888), sveti kapucinski brat Konrad von Parzham († 1894), sv. Terezija od Djeteta Isusa (†1897), sv. Marija Goretti (†1902), sv. Gemma Galgani (†1903), sv. Pio X. († 1914). Uz tekst sv. Franje Regisa stavljen je njegov portret slikara Guya Françoisa. Portret se nalazi u gradskom arhivu grada Le Puyja.

Franjo Regis potječe iz trgovačke obitelji u gradiću Fontcouvertu (departman Aube). Ondje se rodio posljednjeg dana siječnja g. 1597. Umrijet će posljednjeg dana posljednjeg mjeseca u godini, 31. prosinca 1640. u mjestancu La Louvesc (pokrajina Ardčche), sve dakako u Francuskoj. Kao mlad svećenik Družbe Isusove bavio se pučkim misijama u Languedocu i susjednim pokrajinama.

Ljeti bi radio apostolski po gradovima, a zimi po selima jer tada su seljaci kod kuće, dok su ljeti na poljima. Dakako da je zima u zabačenim, često gorovitim selima bez pravih puteva, veoma otežavala svečev rad pa je bilo obilno prilike za žrtve svake vrste, baš u duhu Ignacijeva trećeg stupnja poniznosti kad se iz čiste ljubavi prema Isusu te iz solidarnosti s njime, »samo da se više povede za Kristom, našim Gospodinom, da mu postaje sličniji, želi radije i odabire siromaštvo sa siromašnim Kristom negoli bogatstvo; radije pogrde s Kristom zasićenim pogrdama, negoli časti, te više želi da bude smatran ispraznim i ludim poradi Krista kojega su prvoga smatrali takvim, negoli pametnim i mudrim na ovome svijetu« (Duh. vj., br. 167). Ako želimo pravo shvatiti sv. Franju Regisa, onda ga moramo promatrati u svjetlu tog Ignacijeva nauka. Svetac ga je herojski usvojio i ostvario.

Upravo nadljudski napor i revnost sv. Franje Regisa za spas duša, njegov jednostavan pučki način govora i postupanja djelovao je snažno pa je u onim od vjerskih – hugenotskih – ratova opustošenim i podivljalim krajevima dolazilo do brojnih i velikih obraćenja. Svetac je poput magneta djelovao na duše privlačeći ih Kristu i njegovoj Crkvi. Pogled je njegovih očiju, kako ga prikazuje i spomenuti svečev portret, djelovao prodorno i neodoljivo. Iz njega je prosijevao žar, uvjerenje, moralna snaga, apostolski žar, upravo nešto proročko.

Svetac je naročitu brigu posvećivao siromasima, baš u duhu one evanđeoske: siromasima će se donositi Radosna vijest (Lk 4,1Cool. Druga njegova velika briga bijahu pale djevojke i žene za koje će ustanoviti i kuću u koju će se smjestiti i zakloniti te bijednice. Wilhelm Schamoni o ovom posljednjem piše: »Kao nagrada svečeve poslušnosti nakon njegove smrti nastao je čitav niz takvih kuća na područjima njegova misionarskog djelovanja.« Najveća žrtva u životu sv. Franje Regisa bijaše kad su mu poglavari zabranili podizati kuće za pale ženske osobe. Njih je vodio strah od raznih govorkanja, a možemo reći da baš i nije bio neutemeljen jer je svečeva žilava borba protiv nedopuštenih veza urodila klevetama na njega pa čak i prijetnjama da će ga ubiti. Iza njih su uz druge stajali i oni kojima su izmicale žrtve njihovih najnižih i najneobuzdanijih strasti. Te nezadovoljene požude urodile su paklenskom mržnjom na Božjeg čovjeka koji im je neustrašivo, poput Ilije proroka, stajao na putu.

Pretjerano breme rada, ispunjeno i molitvenim žarom, što je značilo vremenom za molitvu, oslabilo je njegovo već i onako iscrpljeno tijelo kojemu bijaše priušteno samo tri sata sna pa je svetac u dobi od 43 godine došao na rub groba. Možda ga je ipak najviše satirala nepoštedna borba protiv ljudskih poroka i grijeha. Schamoni piše da bi takav život, što ga je razdirao žar za spasenje duša – a on za njih nije poznavao odmora i predaha – nekoga mogao navesti na pomisao da je bio nerazborit. Međutim, na takav prigovor i Schamoni, a i drugi hagiografi pa i teolozi daju odgovor da neki nadnaravni događaji takva života pokazuju kako Bog tim ljudima dopušta ili pak hoće da idu svojim putem. »Ljudskoj se mudrosti ne čini ispravnim da je svetac na Božić od najranijeg jutra do svoje mise u 2 sata ispovijedao, a onda opet pošao u ispovjedaonicu pod prozorom bez stakala, opet ispovijedao, dok napokon iscrpljen nije klonuo. Ali svetac je imao tajanstveno znanje o svojoj smrti pa je stoga načinio velik put da još jedanput obavi veliku ispovijed, a tada je 10 sati kroz mraz i snijeg kročio do mjesta svojih posljednjih misija. Ondje je djelovao kao čovjek koga još samo posve tanak zastor dijeli od drugog svijeta te koji bi prije nego taj zastor padne rado sve učinio i od sebe dao što još samo može. A uvečer je dana svoje smrti rekao: ’Vidim Gospodina i njegovu Majku kako mi otvaraju nebo.’ Na to je izdahnuo.«

Sv. Franjo Regis nije bio samo svijeća koja polako dogorijeva već oganj koji se rasplamsao i onda – dakako – brže dogorio. Takvim ga je htio imati njegov Gospodin koji je divan u svetima svojim.

Veliki je Bog po svečevoj smrti mnogim dokazima i znakovima pokazao da ga je rado imao. Proslavio ga je čudesima. Njegov grob u La Louvescu postao je mjesto hodočašća. Onamo je hodočastio kao student, kome je škola išla teško, i Ivan Vianney, kasniji slavni Arški župnik. On će kao duhovni pastir u Arsu, po zagovoru sv. Franje Regisa, zadobiti upravo čudesna uslišanja. G. 1726. došlo je do beatifikacije, a samo 11 godina kasnije i do kanonizacije sv. Franje Regisa.

Međutim su kasnije u Crkvi nastala tri djela pod zaštitom tog velikog sveca.

1) Sestre sv. Franje Regisa g. 1838. za poučavanje siročadi i njegu bolesnika s kućom maticom u Aubenasu. Ta Družba ima u Francuskoj pet kuća.

2) Ratarsko društvo sv. Franje Regisa, osnovano g. 1850. od isusovca Maksima du Bussyja u Roche-Arnaudu kod Le Puyja za poljoprivrednu izobrazbu siromašnih dječaka. To je djelo g. 1907. bilo preneseno i u Vauvert u Kanadu.

3) Udruženje sv. Franje Regisa za pomaganje bračnim parovima i pozakonjenje izvanvanbračne djece te za materijalnu pomoć siromašnima kod sklapanja braka. Osnovao ga je g. 1826. u Parizu sudac Jules Gossin. To je udruženje papa Grgur XVI. obdario raznim oprostima. Društvo su službeno potvrdile i francuske državne vlasti. Ono se proširilo i u Belgiju, Nizozemsku, Italiju, Austriju, Mađarsku i Njemačku.

Sve ovo govori da je život i djelo sv. Franje Regisa poslužilo kao nadahnuće za osnivanje vrijednih socijalnih ustanova. Njegov treći stupanj poniznosti bio je zapravo njegov čin najuzvišenije ljubavi koja se ne štedi, koja od sebe sve daje. Vrijedan je, doista, i udivljenja, a i nasljedovanja ne slijepog nego pametnog, ali u uvjerenju da je od svih kreposti najzahtjevnija pa zato i najsavršenija ljubav.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 06 srp 2006, 17:52
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Marija Goretti
Svetica Mučenica Djevica


»Bježite od bludnosti! Svaki drugi grijeh koji čovjek učini izvan tijela je; a bludnik griješi protiv vlastitoga tijela. Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!« (1 Kor 6,18–10).




Ona koju danas slavimo, a koja je poginula na pragu našega stoljeća braneći čistoću, shvatila je apostolove opomene ozbiljno, kao zrela ličnost, a bilo joj je tek 12 godina. Pio XII., koji je mučenicu Mariju Goretti proglasio blaženom i svetom, doviknuo je mladeži našeg stoljeća već g. 1952.: »Izvršavanje je zapovijedi čistoće moguće, ali jedino uz pomoć milosti. Vi ste danas općenito izloženi posve drugim opasnostima i napastima nego što su možda bili vaši roditelji. S tim se napastima možete suočiti jedino u snazi milosti.« Uočavajući dobro nebrojeno mnoštvo knjiga, časopisa, filmova, šlagera, televizijskih i kazališnih komada, što danas stoje na dohvat ruke svima, pa i djeci i mladeži, isti Papa ju je, proglasivši Mariju Goretti blaženom i svetom, postavio kao uzor kako se čisto živi i umire i onda kad je čovjek od napasnika najugroženiji.




Pio XII. je u govoru prigodom kanonizacije Marije Goretti svojom poznatom govorničkom vještinom i uvjerljivošću pokazao kako se mala svetica oduprla zlu nečistoće jer je Gospodin bio s njom. Papa je rekao: »Svi znaju da je ova djevica bez obrane morala ući u najžešći boj. Na nju je sasvim iznenada nahrupila velika i slijepa oluja htijući povrijediti i ukaljati njezinu anđeosku bjelinu. Kad se našla u toj preteškoj kušnji, mogla je božanskom Otkupitelju ponoviti ove riječi iz zlatne knjižice Nasljeduj Krista: ’Budem li kušana i uznemirivana mnogim kušnjama, zla se neću bojati sve dok sa mnom bude tvoja milost. Ona je moja snaga. Ona pruža savjet i pomoć. Moćnija je od svih neprijatelja.’ Zato ona, potpomognuta nebeskom milošću, koja je naišla na velikodušan i snažan odgovor volje, žrtvova život, a ne izgubi slavu djevičanstva.




U životu te skromne djevojke, koji smo ocrtali tek u najkrupnijim obrisima, može se opaziti prizor koji je ne samo dostojan neba, već zavrjeđuje da ga udivljeno i puno poštovanja promatra i ovo naše doba. Neka se pouče očevi i majke kako treba ispravno i sveto i odvažno odgajati djecu što im ih Bog dade i kako ih treba skladno oblikovati prema zapovijedima katoličke vjere tako da djeca, kad njihova krepost dođe u pogibelj, izađu iz nje, uz pomoć božanske milosti, nesavladani, neporočni i neokaljani.




Neka veselo djetinjstvo i smiona mladost uči da ne srlja bijedno za prolaznim i ispraznim radostima naslade i za užicima zamamnih mana, neka radije bodro teži, makar strmim i trnovitim putem, onoj kršćanskoj ćudorednoj savršenosti koju svi jednom možemo postići odvažnom voljom, uz pomoć nebeskih darova, trudeći se, trpeći i moleći.




Nismo doduše svi pozvani da podnesemo mučeništvo, ali je ipak na svima da postižu kršćansku krepost. A krepost traži snagu; pa ako ona u nas i ne dosiže onaj vrhunac kao odvažnost u ove anđeoske djevojke, ipak ona od nas nimalo manje ne iziskuje trajan, veoma brižan i neprekidan trud sve do konca života. Zato je i možemo nazvati polaganim i trajnim mučeništvom, na ostvarenje kojega potiče božanska izreka Isusa Krista: Kraljevstvo nebesko trpi silu i siloviti ga osvajaju.




K tome dakle, uz pomoć nebeske milosti, težimo svi. Neka nas na to potakne sveta djevica i mučenica Marija Goretti. Neka ona s nebeskih sjedišta, gdje uživa vječno blaženstvo, isprosi u božanskog Otkupitelja da se svi, svaki prema svojim posebnim životnim uvjetima, povedemo za njenim presjajnim stopama rado, s voljom i djelotvorno.«




A sada bar u najkrupnijim obrisima ocrtajmo i mi život te skromne djevojčice slijedeći poznatog hagiografa Schamonija. Marija Goretti se rodila 16. listopada 1890. u Corinaldu, u Markama, a u provinciji Anconi. Njezini su roditelji ondje uživali mali posjed, ali koji je za obitelj s brojnom djecom postao premalen. Zato su se preselili u Ferriere di Conca, 11 kilometara udaljene od Nettuna na Tirenskom moru, te ondje skupa s udovcem Serenellijem i njegovim sinom Alessandrom uzeli u zakup jedan posjed. Le Ferriere su se nalazile usred Pontinskih močvara, iz kojih je na okolne stanovnike poput more vrebala malarija, prenošena od komaraca. Žrtvom te podmukle bolesti postao je brzo i otac Marije Goretti, koji je iza sebe ostavio udovicu sa šestero nejake djece, od koje Marija bijaše najstarija djevojčica. Ona je majci bila veoma vrijedna potpora. Dok je mama Assunta radila na posjedu, Marija bi se savršeno brinula za kućanstvo te za mlađu braću i sestre. Činila je to kao kakva odrasla osoba. Morala je kuhati i za Serenellijeve.




Alessandro Serenelli bio je sin oca pijanca, a zagledao se opasnim pogledom u Mariju. Prema njoj ga je vukao oganj divljih strasti što nisu bile naviknute ni na kakvu stegu. Nagovarao ju je da mu se poda. Kad mu to nije pošlo za rukom, pokušao ju je dvaput silovati, ali mu se djevojčica nadzemaljskom silom oprla. Nakon toga je provodila dane u velikom strahu i tjeskobi. Bojala se da raspojasani silnik ne bi opet na nju nasrnuo. Marija je zamolila majku da je nikad ne ostavlja samu, ali ona to nije ozbiljno shvatila, nije vjerovala da bi se moglo raditi o nečemu pogibeljnome. Svu istinu nije joj mogla otkriti jer se Aleksandar zagrozio da će umrijeti ako bude odala njegove namjere. Vladao se točno onako kao što to mudro navodi sv. Ignacije Lojolski u 13. pravilu za raspoznavanje duhova, a u svojoj knjižici Duhovnih vježbi.




Budući da želimo da životi svetaca postanu za nas jedna velika i zorna škola duhovnoga života, navodimo ovdje i to glasovito pravilo sv. Ignacija do kojeg je došao poučen vlastitim duhovnim iskustvom: »Isto se tako đavao vlada poput lažnog ljubavnika kad želi da ostane skrovit i u potaji. Kao što, naime, takav lažan čovjek, koji govori sa zlom namjerom da bi zaveo kćer dobra oca ili ženu dobra muža, traži da se nikomu ne kazuju njegove riječi i nagovaranja, pa se, naprotiv, vrlo ljuti kad kćerka oda ocu ili žena mužu njegove laskave riječi i opaku nakanu, jer odmah lako razabire da neće uspjeti u započetom pothvatu, isto tako i neprijatelj ljudske prirode, kad sa svojim lukavštinama i nagovaranjima navali na dušu pravednika, želi i traži da sve ostane tajno. No kad ona to otkrije ili svom dobrom ispovjedniku ili kojoj drugoj duhovnoj osobi koja dobro poznaje njegove varke i lukavštine, tada ga to veoma muči jer uviđa da neće uspjeti svojom započetom zloćom budući da su otkrivene njegove očite spletke.«




Marija Goretti, na žalost, bijaše odviše mlada, neiskusna, da bi znala za to pravilo pa je šutjela. Kako su između njezine majke i Serenellijevih i onako bili napeti odnosi, nije htjela da majčino srce optereti još i tom neugodnom novošću. Uz šutnju Marija je pojačala molitvu te se molila Majci Božjoj, prečistoj Djevici, da joj svojim zagovorom bude u pomoći. Hvale je vrijedno od nje da je u tom teškom položaju bar nešto činila, ono što joj je jedino preostalo. Nije ostala duhovno pasivna, što bi bilo pogubno.




U molitvi, strahu i duševnim mukama Marija je dočekala i 5. srpnja 1902. Bilo je baš oko podne, a bila je u kući sama. Najednom se kraj nje stvorio Alessandro. Iz očiju mu je sijevala vatra nabujale strasti. U tom naletu požude zgrabio je djevojčicu, začepio joj usta da ne može vikati te je silom odvukao u svoju sobu. Marija se opet branila i otimala poput ranjene lavice, ponavljajući napasniku neprestano: »Ne, ne, Alessandro, to je grijeh, doći ćeš u pakao!« No te opomene sumahnitom od strasti momku bile su isto što i gluhom dobro jutro. Kad se nije mogao domoći željenog plijena, njegova se strast požude pretvorila u strast osvete pa je pograbio nož i divlje nasrnuo na svoju nevinu žrtvu. Zadao joj je 14 velikih i 4 male rane. Ostavio ju je u lokvi krvi i pobjegao.




Takvom stavu prema čistoći prethodio je čitav život mučenice čistoće. Ona je ne tako davno izjavila svojoj majci: »Majko, radije bih dopustila da me ubiju nego da vodim tako prljave razgovore…«, radilo se o razgovoru što ga je morala čuti čekajući na bunaru, a vodila ga je jedna djevojka iz susjedstva. Na dan svog mučeništva Marija je rekla svojoj prijateljici Tereziji: »Sutra idemo u Campomorto, jedva čekam čas kad ću opet na svetu pričest.« Prvi put ju je primila tek prije nekoliko tjedana, a tako je čeznula za njom, za Isusom, koji se rodio od Djevice, bio okružen očinskom ljubavlju djevičanskog svetog Josipa, koji je naučavao: »Blago onima koji su čista srca jer će Boga gledati!« (Mt 5,Cool. Ona je bila čista zbog Isusa, iz ljubavi prema njemu.




Što je još prethodilo Marijinom slavnom svršetku? – Njezina poslušnost. Mama Assunta mogla je o njoj kazati: »Marija mi je uvijek bila poslušna! Nikada mi nije svjesno zadavala brige! Ako je kada i nezasluženo bila ukorena, nije se ljutila, pa čak ni pokazala drugo lice.«




O njoj će kasnije i njezin ubojica Alessandro Serenelli dati ovo lijepo svjedočanstvo: »Ja je nisam drukčiju poznavao nego uvijek kao dobru, roditeljima poslušnu, bogobojaznu, ozbiljnu, ne lakomislenu i mušičavu, kao što su inače druge djevojke; na ulici je uvijek bila čedna te isključivo upravljena prema zadacima što ih je imala izvršiti. Uvijek je bila zadovoljna bilo s kakvim komadom odjeće – nije bilo važno da li joj ga je sama njezina majka skrojila ili joj ga netko poklonio. Po uzoru svojih roditelja bila je bogobojazna, obdržavala Božje zapovijedi. Mogu reći da je nisam nikad zatekao u kakvu prijestupu protiv Božjih zapovijedi. Nikad je nisam čuo da bi izrekla kakvu laž. Klonila se lošeg društva, kako je to od nje tražila i njezina majka.«




Alessandro je kasnije pripovijedao kako ju je u kišovite dane, kad nije bilo toliko posla, često viđao s krunicom u ruci. Tu je divnu molitvu znala moliti i u svojim slobodnim časovima. A Marijina je prijateljica Terezija rekla o njoj ono što je bitno: »Moglo se vidjeti da je bila djevojka koju je Božanski Spasitelj osobito privlačio.« Privlačio ju je iz svojih jaslica, sa svoga križa, a ponajvećma iz Euharistije.




Poznati svetački životopisac Schamoni umješno ustanovljuje: »Sveta pričest te neizreciva duševna patnja zadnjih tjedana života Marijin milosni život dovedoše do zrelosti na kojem je mučeništvo sazrelo kao cvijet i plod. Kako je veoma duboko osjećala i mislila pokazuju najbolje 24 posljednja sata njezina života.«




Zaustavimo se barem kratko na tim dragocjenim satima! Marija je sva iskrvarena prevezena u obližnji Nettuno. Liječnici su je operirali puna dva sata. Marija Goretti pri potpunoj svijesti neprestano je zazivala imena Isusa i Marije. Kad su je upitali da li oprašta svome ubojici, smjesta je odgovorila: »Da, opraštam mu! Iz neba ću se moliti za njegovo obraćenje. Poradi Isusa, koji je oprostio raskajanom razbojniku, i ja ga želim imati blizu sebe u raju.«




U takvim mislima, molitvama i osjećajima, trpeći mnogo, završila je 6. srpnja 1902. svoj kratki vijek mučenica čistoće Marija Goretti, ostavivši svima – pogotovo mladima – primjer kako se cijeni ona vrlina koju je Isus tako preporučio, a koja se danas, na žalost, tako nemilo gazi. Hünermann je naziva »okrvavljenim ljiljanom«. I s pravom, jer je čuvajući ljiljan nevinosti radije prolila krv negoli ga okaljala.




Alessandro Serenelli bijaše osuđen na 30 godina zatvora s prisilnim radom. Prve je godine tamnovanja proveo u otvrdnulosti i neraskajanosti. Zlo se je u njemu odviše uvriježilo. No, jedne je noći u snu vidio Mariju Goretti. Gledao ju je kako na raskošnom cvjetnjaku bere cvijeće i pruža mu ga. Taj je san ili svojevrsno viđenje silno djelovao na nj. On se posve promijenio. Od tmurnog i namrštenog zatvorenika postao je raskajani obraćenik, uzorizvršavalac zaslužene kazne. Iz zatvora je pušten 2 godine prije vremena.




Bio je baš Božić g. 1937. Allesandro se uputio u Corinaldo k još uvijek živoj majci Marije Goretti. Došavši k njoj, zavapio je: »Perdono… Assunta, perdono! Mi perdonate?« – Asumpta, oprosti! Opraštaš li mi? – Majka je odgovorila: »Kad ti je oprostila moja kćerka, kako ti ja ne bih mogla oprostiti?!« I toga dana – dana mira i pomirenja – ljubavi i praštanja – Alessandro Serenelli pristupio je zajedno s braćom Marije Goretti svetoj pričesti, a poslije toga su blagovali zajedničku kućnu agapu.




Svete godine 1950. papa Pio XII. proglasio je 24. lipnja Mariju Goretti svetom. Kod te svečanosti, kojoj je prisustvovalo pola milijuna vjernika, bila je prisutna i mama Assunta. Jedinstven slučaj u povijesti svetaca da majka prisustvuje kanonizaciji kćerke. Tu dobru staricu primio je u audijenciju Pio XII. i zagrlio je. Ona je to zaslužila jer je postala majkom jedne velike svetice.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 06 srp 2006, 17:58
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Terezija Ledochowska
Blažena


Na Misijsku nedjelju 19. listopada 1975. papa Pavao VI. proglasio je blaženima četvero Božjih slugu: Arnolda Janssena, osnivača misijske družbe Božje riječi (SVD), Josipa Freinademetza, člana iste družbe i misionara u Kini, Eugena Mazenoda, utemeljitelja Oblata Bezgrješnog Začeća, također jedne misijske družbe, Tereziju Ledochowsku, utemeljiteljicu Družbe sv. Petra Clavera za pomaganje crnačkih misija. Svi su ti novi blaženici potekli iz brojnih obitelji.

Marija Terezija Ledochowska je potjecala iz obitelji s jedanaestero djece. Ona o svome ocu pripovijeda ovo: »Često bih nenadano ušla u radnu sobu svoga oca i na čudo našla bih ga kako kleči na klecalu pred slikom Čenstohovske Gospe, uronjen u molitvu. Ta mi se slika utisla u pamćenje neizbrisivo.«

Mala je u svome ocu gledala utjelovljeno sve ono što je dobro, plemenito i lijepo te ga ljubila i poštivala ne samo što joj je otac, već još više zbog tih vrlina.

Imala je i divnu majku. Ta je jaka žena kraj sve ljubavi i nježnosti prema djeci tražila od njih i žrtve, svladavanje, obavljanje njihovih malih dužnosti. Nije dopuštala da joj djeca zbog malih boljetica ili neraspoloženja dugo ostaju u krevetu. Čuvala se brižno da ih ne bi razmazila, već naučila i na tvrd život u kojem se neugodnosti podnose hrabro, bez mrmljanja i bez jadikovanja. Zbog nedostataka i nemarnosti znala je djecu i kazniti. To pak nikad nije bilo na štetu ljubavi. Baš naprotiv: u obitelji Ledochowski osjećalo se sve bogatstvo ljubavi, topline, koje su zračile iz neusporedive majke. Ona je bila, doista, srce obitelji i cijele kuće.

I otac i majka Ledochowski bili su duboko religiozni. Gotovo svaki dan su prisustvovali misi, sudjelovali u procesijama i drugim vjerskim obredima te redovito pristupali sakramentima. U kući se ujutro, navečer te kod stola zajednički molilo. Na glas su čitali nedjeljna Evanđelja i zajednički ih proučavali. U dugim bi zimskim večerima otac obitelji običavao čitati odlomke iz života svetaca. Prva je roditeljska briga bila da svojoj djeci priskrbe temeljito vjersko znanje te ih nauče po vjeri i živjeti. U obitelj su kao prijatelji često zalazili svećenici i redovnici.

Eto, to je bilo duhovno ozračje buduće blaženice. Ona je već u rodnoj kući, u obitelji, položila dobre temelje na kojima se onda kasnije mogla izgraditi ona divna zgrada svetosti i najveće aktivnosti za misije.

Marija Terezija Ledochowska bijaše nećakinja slavnoga kardinala Ledochowskoga, sestra oca Vladimira Ledochowskoga, generala Družbe Isusove te sestra Božje službenice Uršule Ledochowski, utemeljiteljice jedne kongregacije sestara uršulinki. Rodila se 29. travnja 1863. u Loosdorfu, u Austriji. Deset godina kasnije s roditeljima se preselila u St. Pölten, gdje je pohađala školu engleskih dama. Poslije toga je otišla u Poljsku, u Lipnicu Murowanu. God. 1885. razboljela se od boginja pa joj je život visio na niti. U tom je razdoblju kao dobar kršćanin umro i njezin vrijedni otac. Po želji svoje obitelji Marija Terezija je preuzela službu dvorske dame kod velike toskanske vojvotkinje, a stanovala je na njezinu dvoru u Salzburgu obavljajući svoje dužnosti vrlo savjesno. Zato ju je vojvotkinja veoma cijenila i voljela pa ju je smatrala svojom nerazdruživom pratiljom.

Godine 1886. Marija Terezija susrela se sa sestrama franjevkama, Marijinim misionarkama. Taj je susret u njoj probudio silnu želju da se sva posveti službi Božjoj. U toj je stvari pitala za savjet svoga strica kardinala Mječeslava Ledochowskoga, koji tada bijaše pročelnik Zbora za širenje vjere. On ju je u njenu naumu ohrabrio i podržao. Marija Terezija bijaše književno veoma nadarena pa je napisala vrijednih literarnih djela. Od toga je časa odlučila svoje pero staviti posve u službu Božjega kraljevstva. Počela je stvarati tzv. angažiranu književnost, koja ne pazi samo na ljepotu oblika i izražaja, već koja se za nešto i zalaže.

Godine 1889. Marija je u Axensteinu u Švicarskoj susrela glasovitoga kardinala Lavigerija. Njegov vanjski izgled, plemenite crte lica, duga bijela brada, impozantan stas odavahu čovjeka što je podsjećao na starozavjetne patrijarhe. Uz njegov pristanak započela je pisanjem članaka o misijama te o pokretu protiv ropstva, iza kojega je stajao kardinal Lavigerie. On se borio protiv prljave trgovine robljem i za potpuno dokinuće ropstva što je tada u Africi – na žalost – još vladalo. Već sljedeće nedjelje Marija je pokrenula dva misijska časopisa: Jeka iz Afrike i Crnče. Ti su listovi kasnije izlazili na više jezika; između dva rata i na hrvatskom jeziku. Petar Barbarić, suvremenik Marije Terezije Ledochowske, pretplatio se i čitao Jeku iz Afrike na talijanskom jeziku i na taj se način zagrijavao za misijski rad Crkve. Da bi se posve posvetila misijskome radu Crkve, Ledochowska je napustila službu dvorske dame te se preseslila Sestrama od ljubavi u Salzburgu.

Uviđajući sve više kako su misionarima na misijskoj fronti sve više potrebni aktivni suradnici, Ledochowska je zamislila i ostvarila Družbu sv. Petra Clavera. Bilo je to već g. 1893. Njezini članovi polažu i zavjete. Marija Terezija kao prva članica te družbe položila je 9. rujna 1895. redovničke zavjete na ruke salzburškog nadbiskupa kardinala Hallera. Njezina revnost i djelatnost sve više raste. Ona održava brojne konferencije i nagovore. Razne katoličke organizacije zagrijava za misije. Na euharistijskim kongresima drži predavanja i govore o misijama. Godine 1900. sama je u Beču organizirala kongres protiv ropstva. Generalnu kuću svoje nove družbe premjestila je u Rim, u središte kršćanstva, gdje je 6. srpnja 1922. i preminula.

O njoj piše Petar Naruszewicz, postulator poljskih kauza u Rimu, ovako: »Ledochowska je bila plemenita duša. Samoj sebi ili svojim zaslugama nije pripisivala nijedan uspjeh, nijednu pobjedu, nijednu veliku akciju. Ona je uvijek u svakoj stvari gledala Božju dobrotu i milosrđe. Njezina velika iskrenost, kontrola nad samom sobom, nikakvo traženje vlastitog zadovoljstva, mladenački zanos za sve što je dobro i plemenito, čudesna jednostavnost, bijahu tajna njezine veličine i njezina uspjeha.«

Družba svetog Petra Clavera rasprostranjena među dvadesetak naroda na sva četiri kontinenta nastavlja i dalje njezino blagotvorno djelo.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
smješko




Spol: žensko
Postovi: 814
PostanoPostano: sub 29 srp 2006, 20:10
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

da ne bi ova tema zamrla,a danas nam je jako dobra svetica da nešto još pročitamo i o njoj ako nešto nismo znali.nadam se da se ne bu ljutil chico kaj sam se i ja malo tu ubacila Wink Wink Wink Wink Wink Wink

Sveta Marta

Ono najvrjednije što znamo o sv. Marti nalazi se u Evanđelju. Sv. Luka o njoj piše ovako: "Dok su putovali, uđe Isus u jedno selo, gdje ga neka žena imenom Marta primi u svoju kuću. Ona je imala sestru zvanu Marija, koja je sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ. A Marta bijaše mnogo zauzeta posluživanjem. Ona mu pristupi i reče: 'Gospodine! Tebi nije ništa stalo do toga što me moja sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne!' 'Marta, Marta! - odgovori joj Gospodin - brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti," (Lk 10,38-42).

Sv. Ivan, opisujući potanko Lazarovo uskrsnuće, piše: "Isus je ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara" (Iv 11,5). Sestre su poručile po njega dok je Lazar bio još bolestan. Bilo je to na posve diskretan način: "Gospodine, bolestan je onaj koga ljubiš" (Iv 11,3). Isus se uputio u Betaniju tek nakon Lazarove smrti.

"Marta, čim ču da dolazi Isus, iziđe mu u susret, dok Marija ostade u kući. Marta reče Isusu: 'Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat. Ali i sada znam da će ti Bog dati sve što god zatražiš od njega.' 'Uskrsnut će brat tvoj', odgovori joj Isus. 'Znam da će uskrsnuti - odvrati mu Marta - o uskrsnuću, u posljednji dan.'

'Ja sam uskrsnuće i život - reče joj Isus. - Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo?' 'Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na svijet.' Kad to reče, ode i zovnu sestru Mariju: 'Učitelj je ovdje - reče joj tiho - i zove te.' Čim ona to ču, brzo se diže i ode k njemu. Isus ne bijaše još ušao u selo, već je i dalje bio na onome mjestu gdje ga susrete Marta. A Židovi koji bijahu s Marijom u kući i koji su je tješili, kad vidješe da se ona brzo diže i iziđe, pođoše za njom, uvjereni da ide na grob plakati. A Marija, kad dođe tamo gdje bijaše Isus i kad ga opazi, pade mu pred noge pa mu reče: 'Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro brat moj.' Kad je opazi gdje plače i gdje plaču Židovi koji su došli s njom, Isus se potrese u duši, uzbudi i zapita: 'Gdje ste ga položili?' 'Gospodine - rekoše mu - dođi pa ćeš vidjeti!'

Isus proplaka. Nato su Židovi govorili: 'Gledaj kako ga je ljubio!' Neki od njih ipak rekoše: 'Zar nije ovaj koji je slijepcu otvorio oči mogao učiniti da Lazar ne umre?' Isus se opet potrese u sebi te se uputi na grob, što bijaše rupa u špilji i na kojoj je ležao kamen. Isus reče: 'Dignite kamen!' 'Gospodine, već zaudara - reče mu pokojnikova sestra Marta. - Četiri je dana što je umro.' 'Ne rekoh li ti - odvrati joj Isus - da ćeš vidjeti slavu Božju ako budeš vjerovala?' Tada digoše kamen. A Isus podiže oči i reče: 'Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao.'

Rekavši to, viknu jakim glasom: 'Lazare, iziđi!' Pokojnik iziđe obavijen povojima po rukama i nogama. Lice mu bijaše zamotano ručnikom. Isus im naredi: 'Razvežite ga i pustite ga da ide!'" (Iv 11,20-44) Sv. Ivan opisujući pomazanje Isusovo u Betaniji spominje: "Žest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje stanovaše Lazar koga Isus uskrisi od mrtvih. Tu mu pripremiše večeru na kojoj Marta posluživaše" (12,1-2).

LJUBAV UVIJEK POBJEĐUJE!!!!
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
merkat




Spol: muško
Postovi: 1347
Lokacija: Zagreb
PostanoPostano: sub 29 srp 2006, 20:43
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Priča života Marije Goretti je prekrasna.
Oproštaj na mukama veličanstven.

Što će mi život bez vjere ?
Što će mi vjera bez života ?
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
MatejD




Spol: muško
Postovi: 33
Lokacija: Zagreb
PostanoPostano: ned 30 srp 2006, 13:29
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

klara napisa:
Mene se dojmila priča kad je jednom neki bogataš došao na ispovijed Leopoldu i umjesto na klecalo, vrlo bahato sjeo na Leopoldov ispovjednički stolac. Leopold ga je samo pogledao onim svojim tolim, nasmijanim očima, kleknuo na klecalo i počeo s ispovijedi...

I davao je vrlo male pokore, a onda noću molio umjesto grješnika...

I bio je i rastom mali, visok samo 135 cm... a tako velik...


Bogataš je PRVI put došao na ispovijed i iz neznanja je sjeo na stolac. Tek kad je izlazio iz ispovjedaonice, tj. sobe shvatio je da je trebao kleknuti.

Vječna je ljubav Njegova!
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
davorseljan




Spol: muško
Postovi: 2572
Lokacija: sv. Petar Apostol Zagreb
PostanoPostano: ned 30 srp 2006, 18:28
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

I blaženici su jako zanimljivi zato predlažem da se tema proširi i na blaženike.

U radu je spas.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web stranice [Vrh]
sike




Spol: muško
Postovi: 3435
Lokacija: Sušak-Trsat
PostanoPostano: čet 05 lis 2006, 23:06
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Ako vam ikako dođe pod ruku knjiga "Ja imam sve - 18 godina Chiare Luce" obavezno je pročitajte!!!

Život mlade Chiare koji s eprije 20-ak godina ugasio od tumora na kostiju..umrla je radosna,ne želeći svo to vrijeme užasnih bolova primiti morfij jer je,kako kaže,ta patnja bilo jedino što je u tim trenucima mogla predati Isusu.

O kad bi svi živjeli takvu radost! Radost koja trpi a daje se za Njega i izgara za druge..

Gospodine,kome da idemo?Ti imaš riječi života vječnoga!
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web stranice [Vrh]
smješko




Spol: žensko
Postovi: 814
PostanoPostano: pon 04 pro 2006, 6:08
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Ljudeki moji danas slavimo svetu Barek,meni osobno jako dragu sveticu,u župi sv.Barbare sam jako dugo živjela,odrasla,a i u župu svete Bare bum i došla .....nego ko je ona-
Legenda pripovijeda je bila kćerka bogatog trgovca.Otac ju je htio udati za bogatog prosca. Kako je bila lijepa, čuvao ju je kao dragulj i, prije nego je otišao na jedno dulje putovanje, zatvorio ju je u neki toranj s dva prozora. Možda i zato da ne bi došla pod utjecaj kršćanstva. Kad se vratio, našao je na tornju probijen treći prozor, a na pragu njemu mrski znak križa. Barbara mu je hrabro priznala da je ona dala učiniti oboje: tri prozora, da je podsjećaju na tajnu Presvetog Trojstva, a križ, da je podsjeća na otkupljenje. Otac je pobjesnio od gnjeva i predao je na muke. Kako je Bog čudesno iscijelio njezine rane, otac ju je ponovno predao sucima i sam je ubio vlastitom rukom. Tako legenda.


Seljaci zazivaju sv. Barbaru za nevremena protiv groma. Njoj se utječu i rudari koji su, radeći pod zemljom, uvijek u opasnosti. Zanimljivo je da su sv. Barbaru za vrijeme ratova zvali u pomoć artiljerci i to ne samo katolici već i protestanti koji donekle zaziru od štovanja svetaca. Njezine uspomene nije nestalo ni u protestantskim zemljama kad je reformacija zbrisala spomen mnogih svetaca.

LJUBAV UVIJEK POBJEĐUJE!!!!
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Magali
mod team



Spol: žensko
Postovi: 1341
Lokacija: Zagreb
PostanoPostano: sri 14 ožu 2007, 21:27
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Cemo opet pokrenut ovu temu?

Posebno sam vezana za ovu blaženica....Bila sam na proglašenju u Roermondu, Nizozemska...i doživjela ovo na poseban način...

UTEMELJITELJICA DRUŽBE KARMELIČANKE BOŽANSKOG SRCA ISUSOVA – MAJKA MARIJA TEREZIJA OD SV. JOSIPA Dijete je europskog odgoja druge polovice XIX. stoljeća. Otac Hermman Tauscher, protestantski pastor, majka porijeklom iz Nizozemske. Obitelj se zbog očeve službe često seli. Ana Marija (tako se osnovateljica zvala krsnim imenom) rođena je 19.06.1855 godine.

Djevojčica povučene naravi,inteligentna,osjetljiva za pravednost, vođa u dječjim igrama,dobra klizačica na ledu, strastvena igračica šaha, rado moli, premišlja tekstove Sv. Pisma, istražuje.

Kao najstarija kći, nakon smrti majke preuzima brigu za obitelj. Introvertiranu devetnaestogodišnju djevojku smrt majke boli. Kontemplativno proživljava tu patnju i otkriva obilje Božjeg blagoslova koji patnja sa sobom nosi.

Otada želi žrtvom Bogu dokazati da ga voli. Dvije godine radi u umobolnoj bolnici u Kolnu gdje se potvrđuje kao odlična organizatorica i brižljiva majka.
Božjim darom susreće se s katolicima.

Istinoljubiva i odlučna ne može odoljeti unutarnjem poticaju duha pa 30. listopada 1888. prelazi na katoličku vjeru. Sada njezina protestantska obitelj prekida s njom svaku vezu. Zbog toga postaje beskućnica.

Otac Hermann Majka Marija Tauscher van den Bosch

Kratko vrijeme radi u jednom samostanu kao kućna pomoćnica. Tu intimno, duboko, molitveno susreće Krista, i odlučuje biti redovnica. Ali gdje? Kako?

Odlazi u Berlin kao kućna pomoćnica obitelji de Savigny. Socijalna bijeda i velik broj beskućnika oživljavaju u njoj slike iz ranoga djetinjstva: «kuća od opeke s natpisom: DOM ZA BESKUĆNIKE». Uz pomoć svećenika 2. kolovoza 1891. godine otvara prvi dom za djecu – beskućnike. Ipak, nezadovoljna samo tim radom, Isus i Njegova osoba sve više je osvajaju, pa želi biti redovnicom.

Tražeći svoj put pročitala je autobiografiju sv. Terezije Avilske i karmel prepoznala kao svoje mjesto.

Spojiti karmelsku kontemplaciju i konkretnu brigu za siromašnog brata, to je bio novi izazov.

Uvjerljivo, nenametljivo, sigurna u Božje poslanje, ideju života karmelićanke posvećene radu i brizi za napuštene prenosi na svoje suradnice.

Božji blagoslov postaje vidljiv. Punih 13 godina putuje, osniva dječje domove, otvara «samostane» - zajednice u kojima žive i rade djevojke koje žele biti karmelićanke poput nje.

Formula za njihov život glasi:

Ljubav prema Isusu + razmatranje + molitva + šutnja + ljubav prema bližnjemu + rad vlastitim rukama u korist bližnjega =
redovnica, karmelićanka Božanskog Srca Isusova.


Ana Marija postala je osnivateljica karmela Božanskog Srca Isusova bila je majka, sestra i učiteljica redovničkoga života. Vidjevši kako joj snaga slabi, počela se veseliti svome odlasku kući k Ocu. To se dogodilo 30. rujna 1938. kada je blago preminula u Gospodinu.

Majka Marija Terezija od Sv.Josipa proglašena je blaženom 13. svibnja 2006. u Roermondu, Nizozemska.

Ovo je upisano u knjizi života: Pod mojim nogama ocean buci. Vjetar puse oko mene, na Kristu, stijeni, temelj je moje nade, i moje sve. Usred bure da li si našao ovaj zaklon. Uhvati ovu mocnu ruku Isusa koji me je spasio...
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web straniceYIMMSNM [Vrh]
mrvica85




Spol: žensko
Postovi: 169
Lokacija: Split
PostanoPostano: pon 19 ožu 2007, 15:12
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Sveta Martina,djevica i mučenica iz 3 st.Bila je kćerka ugladnog Rimljanina koji je obnašao službu gradskog prefekta. Ostavši bez oba roditelja iz ljubavi prema Kristu sve podijeli siromasima i posveti život njezi bolesnika i pomaganju siromaha. Kako je bila jako lijepa djevojka za ženu je htio uzeti car Alerkandar Sever,što je ona odbila. Kad je on saznao da je Martina kršćanka,pobjesnio je,dao ju je zatvoriti,te ju izvesti pred sud, s namjerom da se odrekne svoje vjere. Odbivši odreći se svoje vjere svetica je prolazila mnoga mučenja, da bi joj na kraju bila odrubljena glava.Iznijela je borbu do kraja i pobijedila.Štovana je kao primjer postojanosti i hrabrosti u vjeri. jako sretan

Ništa ne vuče tako snažno i ne povezuje tako čvrsto kao tanka nit ljubavi.
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: uto 24 tra 2007, 9:30
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

sveti Juraj

iliti popularni đuro jako sretan jako sretan jako sretan

Sveti Juraj (lat. GEORGIUS, grč. GEORGIOS), jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne crkve. Njegovo štovanje rasprostranjeno je diljem Europe, a neke ga države štuju kao svoga sveca zaštitnika. Sveti Juraj povijesna je osoba. Rođen je u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Potjecao je iz plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik. Ubrzo je među vojnicima stekao veliku popularnost, a za nagradu postao je zapovjednik jedne satnije. Potom postaje i zapovjednik bojišta. No sam Juraj veoma je rano postao kršćanin i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Bio je član Vojnoga vijeća u svojstvu časnika. Veoma brzo uvidio je da se mora izjasniti i dati dokaz svoje vjere, ne krijući da je kršćanin. Nakon majčine smrti svoj bogat obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu.
Prigodom jedne sjednice Vojnoga vijeća car Dioklecijan iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, što je vijeće i odobrilo. Međutim Juraj, kao mladi časnik - član vijeća, ustao je i na obziran način prigovorio na takvu odluku. Kako je po prirodi bio nadaren rječitošću, govorio je velikom uglađenošću i žarom, te se činilo da ga slušaju s velikim divljenjem i poštovanjem. Vojnom je vijeću nastojao dokazati neopravdanost i opakost toga progona. Stao je otvoreno u obranu kršćana, te zatražio od cara da povuče odluke o progonu.
Nakon njegova govora, car Dioklecijan naredio je konzulu Magneciju da odgovori Jurju. "Vidi dobro", kazao mu je konzul, "drskost kojom si govorio pred carem da si jedan od vođa te sekte i tvoje priznanje smirit će tvoju bezobraznost. Naš branitelj bogova carstva brzo će se znati osvetiti protiv tvoje izopačenosti. Juraj mu je na to odgovorio da e car najodvratnije stvorenje koje sebi pripisuje božanske vrijednosti: "Samo je jedan Bog kojeg ja častim i slavim. Da, kršćanin sam i to ime je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji čini svu moju sreću." Pošto je car čuo za taj odgovor naredio je da Jurja utamniče i okuju ga u lance. On je u tamnici pronašao zadovoljstvo koje ga je kao kršćanina najviše inspiriralo da trpi svjedočeći Kristovo ime.
Kazne za kršćane u to vrijeme uistinu su bile veoma drastične. Jurja su najprije privezali za kotač s usađenim čavlima, koji su pri svakom pokretu kidali komade tijela i dubili u njemu brazde. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama.
Njegovo čudesno ozdravljenje mnoge je pogane obratilo na kršćanstvo. Juraj je bio jedan od prvih mučenika Dioklecijanovih progona - nije bilo mučenja koje nad njim nije bilo primijenjeno da se nadvlada njegova velikodušnost i ustrajnost.
Kad je car uvidio da ni mučenje neće postići Jurjevo odricanje od kršćanske vjere, rekao mu je: "Protiv svoje volje bio sam prisiljen podvrgnuti te strogosti izdanih zakona protiv neprijatelja moje vjere. Ti znaš poštovanje koje sam uvijek imao za tvoju zaslugu i mjesto koje držiš u mojoj vojsci je dokaz moje dobrote; tvoje protivljenje je jedina zapreka koju možeš staviti na svoju sreću. Mlad si, imaš moju milost, naklonost sjedinjena s tvojom valjanošću obećaje ti prve položaje. Očekuješ li da opet uđeš u svoju službu i umiriš božanstva sa žrtvama?"
Na to Juraj zamoli cara da ga uvede u hram gdje su carska božanstva za koja je car govorio da im prinese žrtvu. Car više nije nimalo sumnjao da njegova blagost i obećanja neće pobijediti ispovjednika vjere Isusa Krista.
Bio je uveden u hram s velikim brojem pučana. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: "Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?" "Ne, ja nisam Bog" odgovorio je idol glasom, tako da su se svi nazočni počeli tresti. "A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u nazoštvu sluge Isusa Krista kao što sam ja?" Te svoje riječi popratio je sa znakom križa.
Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su kamene statue bogova počele pucati na komade.
Čitav taj događaj pratio je prema legendi i sam car koji je naredio da se Jurju odrubi glava, što se dogodilo 23. travnja 290. godine u Lidiji (Palestina). Stoga je taj datum Jurjeve smrti u Crkvi upisan kao spomendan na toga sveca.


Na likovnim prikazima, Sveti Juraj u Istočnoj i Zapadnoj crkvi, najčešće se može vidjeti sa zmajem. U počecima kršćanstva zmaj je simbol zla, što se u prenesenom značenju odnosilo na poganstvo.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
Žan
mod team leader



Spol: muško
Postovi: 2638
Lokacija: u Isusovom zagrljaju
PostanoPostano: sri 11 srp 2007, 15:33
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

SVETI ALEKSIJE

Aleksije potjecaše iz jedne odlične plemićke obitelji u Rimu. Mlad, lijep, bogat, na dan je svoga vjenčanja iz žarke ljubavi prema Isusu Kristu, a na poseban Božji poticaj, ostavio netaknutu svoju zaručnicu te kao hodočasnik pošao na hodočašće u najglasovitija svetišta kršćanstva. Kad je već 17 godina posve nepoznat proveo na svome hodočašću i u Edesi u Siriji bio od jedne slike Majke Božje nagovoren svojim imenom, dakle i prepoznat, on se odmah ukrca u lađu te ostavi taj kraj. Želio je i dalje ostati nepoznat.

Iskrcao se u luci grada Rima te kao stranac i prosjak pošao prema rodnoj kući. Otac ga je iz samilosti primio, označivši mu izbicu pod velikim kućnim stubištem, ne znajući da je taj neznanac njegov davno nestali sin. On je tu proživio još 17 godina izložen bijedi, uvredama slugu, a njegovi su živi roditelji i zaručnica mu neprestano plakali i tugovali za njim ne znajući da se nalazi u njihovoj blizini. Aleksije izabra takav život iz ljubavi prema Kristu, njemu za ljubav sve je drage volje trpio.

Nakon smrti 17. srpnja 417. ostavio je iza sebe spis u kojem točno opisuje svoj život i svoje duhovne avanture. Legenda kaže da su kod njegove smrti sama od sebe zazvonila i sva zvona s rimskih crkava. Roditelji su ga prepoznali i još jedanput oplakali. Svečano je pokopan u crkvi Sv. Bonifacija na Aventinu, koja se kasnije prozva i po njemu.

Pius Parsch, pišući o sv. Aleksiju, nudi čitatelju ovu primjenu: "Život nam toga sveca pokazuje izvanredan put i volju kojom se ljubi Krist. Pa ipak mu se možemo više diviti negoli ga nasljedovati. Unatoč tome on nam pokazuje do kakve junačke veličine može dovesti takva ljubav. Takvom ljubavlju prema Kristu želimo se i mi danas ispuniti…"

Po ovom će svi znati da ste moji učenici:
ako budete imali ljubavi jedni za druge!
(Iv 13, 35)
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPosjeti Web straniceICQ [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: čet 09 kol 2007, 20:40
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Sv. Terezija Benedikta od Križa - Edith Stein

Edith Stein se rodila na židovski blagdan Pomirenja 12. listopada 1891. kao najmlađe dijete brojne ortodoksne židovske obitelji. Njezin životni put slijedit će simboliku njena rođendana.

U potrazi za znanjem i sigurnošću, u djevojačkoj je dobi prestala moliti, potpuno se predala filozofiji ne bi li pomoću fenomenologije stekla jasnu spoznaju cjelovite stvarnosti. Ipak, upravo je dosljedna fenomenologija njen istine željni duh iznova približila k religiji i kršćanskoj vjeri.

Susret s djelom Terezije Avilske u 30. godini života definitivno joj je otkrio jedan novi svijet i jedan novi život – svijet u kojem se očituje Bog koji je Ljubav i Život. Prihvativši iskreno istine katoličke vjere 1. siječnja 1922. prima sakrament krštenja. Otad joj je glavna želja sjediniti se sa živim Bogom u predanom služenju i sabranosti klauzurnog karmela. Tu svoju čežnju nosi u srcu 11 godina jer se (kao dr. phil.) prema uputama svojih duhovnih savjetnika bavi nastavnom i odgojnom djelatnošću. Kada je 14. listopada 1933. napokon stupila u karmel u Kölnu, duša joj je nahranjena spokojem i radošću.

Za nju se tajna života u Karmelu sastojala u tome da se čovjek s povjerenjem prepusti Božjem zahvatu ljubavi. U potpunoj se slobodi suobličiti Kristu i s njime iskusiti i dubinu radosti ali i tajnu patnje i “ludost križa”.

Uzima ime s. Terezija Benedikta od Križa ("blagoslovljena križem") jer dragovoljno prihvaća križ kako bi ostvarila glavni cilj: biti neovisan o svemu što nije Bog.

Ujedinjenje s Kristom sestra Benedikta od Križa – Editha Stein ostvarila je upravo “na drvu križa”, što joj je omogućilo da svoje redovništvo i svoje konačno mučeništvo prinese kao žrtvu za mnoge. Proživljavajući kao kršćanka strašnu agoniju svoga židovskog naroda napokon i sama postaje žrtvom mržnje, nepravde i nasilja. Ostaje mirna i pouzdana: sve to može ubiti samo tijelo, ali ne i dušu – vječnu bit čovjekovu. Neprijatelji križa Kristova otvorili su ovoj neumornoj tražiteljici istine 9. kolovoza 1942. u Ausschwitzu vrata ka vječnoj Istini.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 1. svibnja 1987. u Kölnu blaženom, 11. listopada 1998. u Rimu svetom, a 1. listopada 1999., zajedno sa sv. Brigitom Švedskom i sv. Katarinom Sijenskom suzaštitnicom Europe.

i na kraju jednu njenu misao
"U samostan se ne dolazi da bi se pobjeglo od svijeta, nego da svijet nosimo Bogu."

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
vicky




Spol: žensko
Postovi: 112
PostanoPostano: sri 22 kol 2007, 22:23
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

vjerojatno velika većina vas nije čula za sv. brcka po kojem je dobilo ime mjesto brckovljani (okolica zagreba - blizu dugog sela), te se po njemu zove i župa u tom mjestu. prekopirala sam članak o njemu koji sam našla na netu.

ako netko slučajno ima nešto više podataka o njemu molim da ih ovdje napiše!


Sveti Brcko, biskup
Pišem o tom biskupu iz nama vremenski dalekog IV. stoljeća jer se po njemu u blizini Zagreba naziva župa Brckovljani, kojoj je on i zaštitnik. Kad o njemu pišemo, moramo odmah postaviti pitanje: kako to da je jedan čovjek, koga složno i povjesničari i legende opisuju kao osobu veoma teška značaja, malo preporučljivu, mogao ipak doći do milosti nedvojbene svetosti?

Povijesna je, naime, činjenica da je Brcko bio učenik osobe izuzetne svetosti, svetog Martina, slavnog turonskog biskupa, čiji se blagdan 11. studenoga vrlo svečano slavi jer on se ubraja među najpopularnije svece. Isto je tako činjenica da je Brcko bio neposrednim nasljednikom sv. Martina na njegovoj biskupskoj stolici, kao i da mu je postao takmacem u natjecanju za svetost, barem u kasnijim godinama svoga života.

Da bismo upoznali duh podnošljivosti i strpljivosti sv. Martina prema njegovu prilično svojeglavu i tvrdu učeniku Brcku, neka posluži ova njegova izreka: »Ako je Krist podnosio Judu, zašto ja ne bih podnosio Brcka?« Prije nego je Brcko postao svetac, bio je, zaista, i nepodnošljiv, i uobražen, i razdražljiv, i sklon na klevetanje, dakle, pun mana.

Brcko je bio najprije u Toursu đakon biskupa sv. Martina, pomalo mu zavidan zbog njegove svetosti. To je išlo tako daleko da bi, onima koji su željeli vidjeti sv. Martina zbog njegove velike svetosti, govorio ovako: »Tražite toga bezumnika? Gledajte ga: eno ga tamo, kao i uvijek gleda u nebo kao luđak!«

Za Brcka svečeva uzvišena viđenja ne bijahu drugo do smiješna praznovjerja, njegova strogost samo licemjerstvo, njegova mudrost ludost. On je bio tako umišljen da je u turonskoj, pa čak i u cijeloj Crkvi, savršenim držao jedino samoga sebe.

No u stvarnosti je Brcko bio sam veoma nesređen i nezgodan redovnik koga je sv. Martin često puta morao prekoravati. Na sreću je to uvijek činio razborito i s ljubavlju, što je bila uspješnija metoda odgajanja. Govorio mu je da je došao u samostan siromašan, a sada drži za sebe konjušnice i sluge. No branio ga je kad mu je netko iz svoje bolesne mašte prišivao da se on osim konja i slugu okružio i dražesnim sluškinjicama.

Sv. Martin je bio dalekovidan čovjek pa je shvatio da i njegov još nesređeni đakon jednoga dana može ipak doći do duhovnog savršenstva. I zbog toga nije prestajao prema njemu biti krajnje strpljiv i očinski dobrohotan. Prorekao mu je da će ga čak i naslijediti na biskupskoj stolici, ali da će kao biskup imati poteškoća te morati mnogo trpjeti. Tako je i bilo. Sv. Martin je umro svršetkom IV. stoljeća, a Brcko ga je naslijedio. Postavši biskup, bio je daleko od toga da odmah postane savršen. To je postao malo-pomalo, radeći na izgradnji svoga značaja te vlastitom duhovnom i ćudorednom savršenstvu. Vremena je, hvala Bogu, imao, jer je bio biskup gotovo pola stoljeća.

Kad je ostario, jedna ga je teška kleveta prisilila da napusti grad Turon i ode u Rim. Vratio se nakon 7 godina kad je bio oslobođen svake sumnje. Jedan za drugim poumirali su dvojica biskupa, koji su bili izabrani nakon njega, te je on opet mogao uzeti u svoje ruke upravu biskupije. Posljednjih je godina naročito pokročio u svetosti te na taj način iskupio slabosti prijašnjega života. Uvidio je i veliku svetost svoga negdašnjeg učitelja sv. Martina te svoje nesmotrenosti prema njemu iskupio gradnjom prve bazilike na njegovu grobu. U istoj je bazilici pokopan i on, nakon što je preminuo u dubokoj starosti. Narod je i njega počeo častiti kao sveca.

Život sv. Brcka uči nas da za svetost nikad nije kasno, uči nas da i po prirodi teški značajevi mogu uz Božju milost i rad na samome sebi postići kršćansko savršenstvo. Štoviše, onaj koji se morao boriti s više slabosti, svladati veće poteškoće, pokazuje još zaslužniju svetost od onoga koji je nekako već po prirodi dobar. To nas može veoma ohrabriti da ne padamo u malodušnost zbog svojih slabosti, već da uvijek upiremo pogled prema Gospodinu koji i od kamenja može stvoriti djecu Abrahamovu i od tvrdih i oporih značajeva prave svece.
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mail [Vrh]
Chico




Spol: muško
Postovi: 590
Lokacija: Tchechenia
PostanoPostano: uto 23 lis 2007, 18:09
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Legenda o Svetom Florijanu

U različitim prikazima, koji pripadaju legendi, opisano je da je Florijan živio u rimskoj pokrajini Noricum (današnja Austrija) u III. stoljeću poslije Krista u vrijeme vladavine rimskog cara Dioklecijana (243-316), reformatora rimske države, koji je uredio novčani sustav, gradio ceste, utvrde. Izgradio je i prekrasnu građevinu u Splitu, zvanu Dioklecijanova palača, ali je u povijesti ostao zapamćen kao vladar koji je nemilice progonio kršćane na cijelom području Rimskog Carstva kojem je pripadala i današnja Austrija.

Prema nekim legendama Florijan je, kao rimski časnik, živio u Lauriacumu, današnjem Enns-Lorchu, pokraj Linza (Austrija). Vjeruje se da je kao časnik bio zadužen i za vatrogastvo, jer su još u Augustovo doba (63 godine prije Krista- 14 godina poslije Krista) u Rimu i svim pokrajinama Rimskog Carstva, gdje su djelovale rimske legije bile ustrojene vatrogasne postrojbe. Dosad to, međutim nije potvrđeno, kao ni činjenica je li Florijan doista bio rimski vojnik.

Autentičnom verzijom legende o životu Svetog Florijana smatra se legenda “Passio St. Florijan”, koja je ostala u naslijeđu kao rukopis s kraja IX. stoljeća. Ona ovako opisuje vrijeme i život Svetog Florijana:


"Kršćane su progonili za vrijeme vladavine cara Dioklecijana i Maximusa. U to vrijeme, na obalnom području Norciuma, funkciju namjesnika obnašao je Aquilinus, koji je nakon dolaska u Lorch, s velikim žarom začeo "lov" na kršćane: četrdesetoricu njih je ulovio i nakon dugog mučenja bacio u tamnicu. Kad je za to saznao Florijan, u to vrijeme umirovljeni glavni činovnik, koji je tada živio u gradu Cetiumu (danas Zeiselmaur), požurio je u Lorch i sam izjavio da je kršćanin,. Saznavši za to, namjesnik je od njega zatražio da prinese žrtvu bogovima, što je Florijan odbio. Ostao je dosljedan tomu i kad su ga stavili na muke. Na kraju je pala presuda. Naredili su da ga se s kamenom oko vrata baci s mosta u rijeku Enns.

Osoba, koja ga je gurnula u rijeku, oslijepila je, a rijeka se uplašila i izbacila mrtvo tijelo na hrid, gdje ga je jedan orao čuvao s krilima sklopljenim u obliku križa. Potom se pojavio svetac i pokazao jednoj ženi mjesto gdje se tijelo nalazilo. Nakon pojave sveca žena je upregla životinje i odvezla se do rijeke Enns gdje je pronašla mrtvo tijelo. U strahu od pogana, pokrila ga je slamom i granjem. Upregnute, žedne životinje toliko su se umorile putem do mjesta gdje se tijelo trebalo pokopati, da nisu mogle ni maknuti, tad se na ženinu molbu iz zemlje otvorio izvor iz kojeg i danas izvire voda; osvježene su životinje nastavile put i stale na mjesto koje je sveta označio. Zbog nemilosrdnih progona pokopali su ga brzo i kradomice. Nakon toga, kod groba su se zbila mnogobrojna čuda: zli duhovi su istjerani iz ljudi, bolesni su ozdravljivali i svaki je bolesni vjernik na tom mjestu nalazio olakšanje svojih muka. Onih 4o kršćana umrlo je u tamnici. Sve se ovo dogodilo u blizini obale Norciuma u Lauriacumu, za vrijeme vladavine Dioklecijana i Maximusa, kada je Aqilinus bio namjesnikom".

Opisani događaj zbio se 4. svibnja 304. godine i zbog toga je taj dan – 4. svibanj prihvaćen kao Dan Svetog Florijana.

Kršćani su sačuvali trajan spomen na Florijana i proglasili ga svecem. Na mjestu gdje je prema legendi sahranjen izgradili su oko 800. godine benediktinski samostan koji je kasnije prešao u ruke augustinaca. Nazvan je "Samostan Svetog Florijana". I danas postoji, nalazi se nedaleko od austrijskog grada Linza. U svom sastavu ima jednu od najljepših crkava austrijskog baroka, koja je raskošna s veličanstvenim orguljama i sedam velikih zvona. Današnji izgled samostan duguje milanskom arhitektu Carlu Antoniu Carloneu, začetniku izgradnje koja je trajala gotovo jedno stoljeće.

Sveti Florijan kao zaštitnik od vatre i zaštitnik vatrogasaca

Kult o Florijanu razvio se krajem VII. stoljeća, kad je bio štovan kao pokrajinski svetac i zaštitnik provincije uz rijeku Enns od najezde, paleži i pljačke Avara s istoka. Od tad postoji i prvi pismeni zapis (791. godine) u kojem stoji da je Karlo Veliki kod rijeke Enns održao trodnevnu misu, moleći se Svetom Florijanu da pomogne njegovoj vojsci u borbi protiv Avara.

Prvi zapis o Svetom Florijanu kao zaštitnik od požara potječe iz XVI. stoljeća, a pripisuje se Martinu Lutheru (1483-1546). U njemu stoji:

"....... do sad su obožavali Sv. Laurentiusa kao sveca – zaštitnika od požara, a sad su ga zamijenili Sv. Florijanom”.

Početkom XVII. stoljeća ime Svetog Florijana sve se više povezuje s vatrogastvom. Njegov lik pojavljuje se na vatrogasnim spravama i opremi. On je "Božji svetac”, “Vojnik vatre” i branitelj od najstrašnije elementarne sile-vatre.

Kao zaštitnik vatrogasaca Sveti Florijan prihvaća se tek početkom XIX. stoljeća, tj. u vrijeme kad počinje organizirano vatrogastvo i kad se počinju ustrojavati dobrovoljna vatrogasna društva. Svetog Florijana, kao svog zaštitnika prihvatili su vatrogasci Europe (Austrije, Mađarske, Njemačke, Hrvatske i dr.), vjerojatno stoga jer su smatrali da je bio rimski časnik u nekoj rimskoj legiji koja je imala zadaću gasiti požara i spašavati imovinu, što se poput vatrogasaca zalagao za svoje bližnje, nije zatajio kršćansku vjeru, hrabro je umro i nije se odrekao Isusa Krista.

Sveti Florijan zaštitnik Hrvatskih vatrogasaca

Hrvatski vatrogasci prihvatili su Svetog Florijana krajem prošlog stoljeća po ugledu na europske vatrogasce. Osobito su ga slavili vatrogasci u sjevernoj Hrvatskoj, na području tzv. Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice koja je osnovana 1876. i djelovala sve do 1918. godine.

U razdoblju između dva svjetska rada (1918.-1945.) u Hrvatskoj se i dalje neobično štuje Sveti Florijan, podižu mu spomenike, postavljaju slike ili kipove u crkvama, u vatrogasnim domovima, na raskrižjima cesta i putova, na zastavama dobrovoljnih vatrogasnih društava, obiteljskim kućama.......

Dan Svetog Florijana, 4. svibnja, tzv. Florijanovo, bio je dan pravog slavlja u dobrovoljnim vatrogasnim društvima. Vatrogasci su odlazili u crkve, odavali počast Svetom Florijanu, pozivali svoje sugrađane na razne svečanosti, otvarali vatrogasne domove, posvećivali svoje zastave s likom Svetog Florijana, na javnim vježbama pokazivali svoje sposobnosti za akciju gašenja požara i spašavanja ljudi i imovine.

Od 1945. godine do 1990. Sveti Florijan se nije slavio u Hrvatskoj, uklonjen je iz vatrogasnih domova, zabranjivane su i odbačene zastave s likom Svetog Florijana i Sveti Florijan je službeno “nestao” iz vatrogastva.

Godine 1991. tj. nakon proglašenja slobodne i samostalne Hrvatske, Sveti Florijan se vraća u naša dobrovoljna vatrogasna društva i profesionalne vatrogasne jedinice. Obnavlja se ljubav i štovanje prema vatrogasnom zaštitniku. Prihvaća se opet Dan Svetog Florijana ("Zakon o vatrogastvu, 1993."). Vatrogasci pronalaze stare vatrogasne zastave s likom Svetog Florijana, štuju ga, obnavljaju njegove kipove i slike.

Tako se primjerice pod nazivom "Akcija Sveti Florijan", koju je organizirala Hrvatska vatrogasna zajednica, prikupljala novčana pomoć u domovini i inozemstvu za stradale vatrogasce i njihove obitelji i pomoć vatrogasnoj organizaciji u vatrogasnoj opremi i sredstvima zaštite od požara. Vrlo je slična i "Akcija Sveti Florijan" u prikupljanju i prodaji umjetničkih radova hrvatskih likovnih umjetnika.

Budući da se Sveti Florijan ponovo pojavljuje na novim zastavama vatrogasnih društava u Hrvatskoj na sjednici Predsjedništva Vatrogasnog Saveza Hrvatske 3. ožujka 1992. i Savjeta za organizacijska, kadrovska i materijalna pitanja 30. ožujka 1992. godine prihvaćeno je između ostalog slijedeće:

"Po odluci dobrovoljnog vatrogasnog društva vatrogasna zastava s jedne se strane može izrađivati prema ovom opisu:

Crvena tkanina plameno crvene boje, u sredini je lik Svetog Florijana (visine 45 cm) u boji na plavoj pozadini sa zlatnim eliptičnim obrubom".

Prikazivanje lika Svetog Florijana

Iz opisa legendi o životu Svetog Florijana, kao i povijesnih činjenica nije moguće ništa pouzdano reći o liku Svetog Florijana, a potankosti kao što su brkovi, brada, odora i slično. Najčešći prikaz njegova lika prepuštao se mašti umjetnika, tako je primjerice u srednjem vijeku prikazivan kao konjanik i oklopnik, ponekad kao mladić gotovo dječačka lica, a ponekad čak i kao starac. U mnogim prikazima on ima bradu, ponegdje brkove, a često je i golobrad, što znači da u tom pogledu ne postoji neko pravilo.

Sveti se Florijan najčešće prikazuje u odori rimskog časnika, no ima negdje primjera kad je i drukčijim odorama. Dakle opet nema pravila i ponovo je to prepušteno umjetničkoj mašti. U pogledu drugih obilježja najčešće u lijevoj ruci drži crvenu ili bijelu zastavu s križem ili pak nema zastavu, a lijevu ruku drži na srcu. U desnoj ruci drži kablić, posudu, vedro, vrč i sl. i vodom gasi požar kuće u plamenu. U nekim prikazima kablić ili posude drže anđeli koji polijevaju vodom kuće koje gore. Vrlo često uz njega se pojavljuje i mlinski kamen (simbol mučeništva), koji podsjeća na način na koji je pogubljen.

tvoj prijatelj je odgovor na sve tvoje molitve
Korisnički profilPošalji privatnu poruku [Vrh]
sike




Spol: muško
Postovi: 3435
Lokacija: Sušak-Trsat
PostanoPostano: čet 25 lis 2007, 12:10
PostNaslov : 
Citiraj i odgovori

Ovih se dana u talijanskim knjižarama u izdanju poznate izdavačke kuće San Paolo pojavio životopis Carla Acutisa, petnaestogodišnjega milanskog dječaka koji je 12. listopada 2006. godine umro od leukemije. Nekoliko dana prije preminuća prikazao je Gospodinu svoj život za Papu i Crkvu. Pokojnikov župnik mons. Carlo Poma priprema sve što je potrebno za pokretanje postupka beatifikacije. Kako je u razgovoru za Radio Vatikan rekla dječakova majka Antonia Acutis, Carlov se život može opisati jednom njegovom rečenicom: "Euharistija je moja autocesta za nebo". Carlo je kao dijete, poglavito nakon prve pričesti, gotovo svaki dan išao na misu, molio krunicu i klanjao se pred Presvetim. Premda je živio intenzivnim duhovni životom, radosno je proživljavao mladost što je puno utjecalo na sve njegove vršnjake. Bio je nadaren za informatiku, s lakoćom je čitao tekstove iz informatičke inženjerije, tu je svoju nadarenost stavio na raspolaganje bližnjemu. Bio je velikodušan sa svima, od useljenika do nesposobnih, od djece do prosjaka. U njegovu su se društvu svi osjećali kao kod izvora bistre vode. Malo prije nego je preminuo prikazao je svoje patnje za Papu i Crkvu. Njegovo hrabro suočavanje s bolešću i smrću mnoge je uvjerilo kako je u njemu bilo nešto posebno. Kad bi ga liječnik pitao kako se osjeća, odgovarao bi: "Ima ljudi koji puno više trpe od mene", istaknula je majka.
Francesca Consolini, postulatorica za kauze svetih, kazala je kako je lik mladoga Carla veoma zanimljiv. S veseljem je živio svoju mladost, bez drama, napetosti i straha; bio je sretan što je mlad, svaki dan je uživao u svojoj mladosti. Njegova mu je vjera, čista i čvrsta, pomogla da bude iskren prema sebi i drugima. Bio je osjetljiv na probleme i situacije prijatelja, vršnjaka i svih s kojima se susretao. Život je prihvatio kao dar Božji, kao odgovor na Gospodinov poziv. Živio je životom svojih vršnjaka, uživao u njihovu prijateljstvu. Shvaćao je vrednotu svakodnevnoga susreta s Isusom u euharistiji, nije to bila bolesna ili običajna pobožnost, dapače, drugi su ga voljeli i uvijek željeli biti s njim radi njegove jednostavnosti i živosti. Nakon njegove smrti brojni su o njemu ostavili pismeno svjedočanstvo, a mnogi se preporučuju njegovu zagovoru. Sve je to pridonijelo svraćanju posebne pozornosti na lik toga mladića, zaključila je Consolini i dodala kako proučava sve što je napisano i rečeno o Carlu, istaknuvši kako se oko njegova lika razvija ono što nazivamo "glas svetosti".

Gospodine,kome da idemo?Ti imaš riječi života vječnoga!
Korisnički profilPošalji privatnu porukuPošalji e-mailPosjeti Web stranice [Vrh]
Prethodni postovi:    
Prethodna tema Prethodna tema
Započni novu temuOdgovori na temu

Izaberi forum:   

Ne možeš otvarati nove teme.
Ne možeš odgovarati na postove.
Ne možeš uređivati svoje postove.
Ne možeš izbrisati svoje postove.
Ne možeš glasovati u anketama.

Powered by phpBB © 2001, 2006 phpBB Group